Učiniti nesvjesno svjesnim

Da bismo ozdravili, moramo najprije utvrditi zašto smo bolesni.

Neurotičar nosi sa sobom ogromno breme potisnutih osjećanja.

Osoba je nesvjesna tog zatvora boli, a ipak on usmjerava svaki trenutak njenog budnog života.

Ograničava njene misaone procese, opažanja, imaginaciju i odluke; usmjerava njene snove, želje, vrijednosti i zanimanja; sprječava prirodnu seksualnu reaktivnost i koči sposobnost potpunog doživljaja sebe kao ljudskog bića koje osjeća: i skriva se kanaliziranjem u organe koje kasnije tretiramo kao entitete što pogrešno funkcioniraju, ili se kanalizira u sisteme vjerovanja koji služe za odbranu osobe od onih istih osjećanja koja su podstakla ta vjerovanja.

Ukratko, neuroza je đavolja.

Svi smo ličnosti iz komada Eugene O'Neill-a, ali nismo svjesni maski koje nosimo.

A pošto nismo svjesni bolesti niti zašto smo bolesni, ne znamo kako ozdraviti.

Što je još gore, ne znamo niti da trebamo ozdraviti.

Naša neuroza je izvršila svoju funkciju – život nam je učinila udobnim.

Idemo ka preranoj srčanoj krizi ili nekoj sličnoj katastrofalnoj bolesti, ali zadovoljno nastavljamo, nesvjesni tempirane bombe u nama.

Ta bomba jen ispunjena užasnim kricima i vrištanjem.

Buka se neprestano podiže ka površini, sprječava koncentraciju i jasno razmišljanje, i zato je stalno potiskujemo.

Ako nastavimo s prigušivanjem te eksplozije, pritisak se podiže i mi konačno pucamo.

Da bismo ozdravili moramo se vratiti u vrijeme kada smo doživjeli čistu sirovu patnju, bez ičega što bi oslabilo udarac.

Povratak u vlastitom vremenu omogućava nam da zavirimo u povijest ljudske vrste.

Evolucija je ponudila oruđe neuroze da bismo preživjeli, i kada pacijenti padaju u agoniju i bacakaju se po podu, nesposobni da pokrenu ruke i šake, znamo da tu još uvijek boravi predljudska povijest.

U primalu, kada je pacijent zahvatio područje sjećanja koje se ne može uhvatiti riječima, on se izvija i guši, ali bez riječi.

Sada je potpuno u rukama primitivnog mozga , i reagira na njegove komande.

On je preko sto milijuna godina udaljen u evolutivnom vremenu, i iscjeljuje se u tom mozgu a ne u nekom drugom, jer to je mozak koji je bio traumatiziran.

Vitalni znaci moždani valovi sistematski prate ovo stanje.

Tada možemo razlučiti neke od velikih misterija svih vremena; Što je ljudsko biće?

Što je neuroza?

Zašto su ljudi anksiozni i depresivni?

Što se dogodilo u djetinjstvu?

Zašto sam se razbolio?

Kako da ozdravim? Traganje za odgovorima odvlači istraživače od pravih rješenja.

Podrobnom analizom ljudskog života, raščlanjivanjem stanice po stanicu, mjerenjem one ili ove krvne stanice, ili onog hormona, zanemarili smo cijelo ljudsko biće, izbjegavajući da nađemo jedinstvenu kvalitetu onoga što jesmo i zašto smo takvi.

A filozofirajući o tome što je osnovna priroda čovjeka dospjeli smo 'u glavu'; daleko od osjećanja i od sile koja bi pružila odgovore za kojima tragamo.

Neuroza se ne može 'shvatiti'; ona se mora osjetiti.

Osjećanja imaju vlastitu logiku.

Nastavlja se