Nije slučajno što mnogi depresivci imaju probleme sa spavanjem.

Količina uzrujanosti, činjenica da veoma rane traume sa prve linije prilaze svjesnoj svijesti, znače da je korteks galvaniziran za odbranu.

Posljedica je hiperaktivni prefrontalni korteks koji radi na udaljavanju ranih bolova, a to dovodi do nervoze i osjećanja anksioznosti.

U međuvremenu, sav taj input sa niskih razina guta zalihe serotonina, tako da je osobi potrebno nešto što će zatomiti bol niske razine i istovremeno povećati zalihu serotonina.

Kada se to uspješno izvede, osoba je manje depresivna i može spavati.

Razina bola se snižava uzimanjem malih dijelova bola i njihovim dovođenjem do svijesti, radi pivezivanja.

 Kada to učinimo mijenjamo kofiguraciju sklopa moždanih valova.

Tako sada više nisu potrebni raniji neophodni lijekovi.

Mnogi pacijenti izvještavaju nas o tome da im je, kako terapija napreduje, potrebno sve manje lijekova.

Bol je sada izvan sustava; ostale su samo uspomene lišene snage.

Pošto je bol nestala, represivni sustav može početi i ne mora ga neprekidno skrivati u nesvjesnom.

Kada je velika bol prototipa – suočenje sa mogućom smrću tijekom rođenja – proživljena mnogo, mnogo puta, nestaje i preokupiranost smrću kao moguće rješenje.

Naša biokemijska istraživanja pokazuju da, kada su boli rođenja proživljene, dolazi do značajnih izmjena u mnogim hormonima.

Osoba sada ima mnogo više energije i može funkcionirati.

Nešto dobročudno, kao hipotireoidizam, može se poslije terapije normalizirati, tako da osoba više ne osjeća da je život umara.

Uzgred budi trečeno, činjenica rane traume može učestvovati u snižavanju lučenja tireoida, također permanentno učestvujući u kasnijoj depresiji.

Traume iz prvih mjeseci života u maternici mogu utisnuti „hipo“ ili „sniženo“ stanje, gdje neki hormoni kao tiroksin imaju nižu točku lučenja.

To će se dogoditi ako je majka u trudnoći bila stalno na lijekovima za smirenje i pilulama za spavanje.

 Opasnost od samoubojstva pojavljuje se kada se javlja bol.

Sve dok je represija potpuno efektivna, osoba je smoždena i represivna, ali nije suicidalna.

Nema dovoljno snage za to.

Neki događaj u životu, kao što je gubitak partnera ili bliskog prijatelja, može izazvati krizu, dovodeći u sumnju represiju i poremetivši delikatnu ravnotežu obrambenog sustava.

Opasnost vreba kada počne uznemirenost, kada sve izgleda prazno i uzaludno.

Uznemirenost, uglavnom, znači da je utisak na putu ka svjesnoj svjesnosti.

Kada stigne, ne možemo je osjetiti kakva jest, i osoba je u opasnosti da osjećanje odigra na auto-destriktivan način.

Dr Arthur Janov

Nastavlja se...