Kod maničnih depresivaca, naime kod osoba koje su naizmjenično uznemirene, hiperaktivne i depresivne, standardno liječenje se godinama zasnivalo na litijumu – soli.

Litijum pomaže represiju usporavanjem ili blokiranjem prenosom nervnih impulsa, a posebno bolnih impulsa.

Prednost litijuma je u tome što i veoma male doze osiguravaju željeni učinak.

Na primalnoj terapiji izgleda da blokiramo ispaljivanje nervnih impulsa koji se bave bolom, jednostavno zato što bola više nema.

Mozak naših pacijenat sada pokazuje manju amplitudu, manje neuronskog paljenja, i sporije paljenje.

Litijum je dosta proučavan, a ipak ne postoji potpuno shvaćanje psiholoških mehanizama.

Zna se da on mijenja ubacivanje natrijuma u stanicu, tako da dolazi do izmjene ili blokiranja poruka.

Kod mnogih slučajeva litijum pojačava sinaptičku transmisiju i ubrzava poruku.

Kalcijum i kalijum u stanici također su pod utjecajem litijuma, koji ovdje mijenja prenos neuralnih poruka i često spriječava brzi prenos bolne poruke, tako da se više ne osjeća patnja.

Litijum, izgleda, pomaže ravnotežu svih tih kemikalija unutar stanice i izvan nje, a ja vjerujem da do neravnoteže uglavnom dovodi rana trauma.

 Druge studije pokazuju da litijum mijenja oscilacije u osjetljivosti receptora na kateholamin.

Pretpostavlja se da je okončanje maničnih stanja povezano sa progresivnim smanjenjem osjetljivih receptora.

Tako smo biokemijski manje napeti.

Za to postoje mnogobrojna biokemijska objašnjenja, ali ja mislim da se, u krajnjoj liniji, ne radi o biokemijskom poremećaju; naprotiv, biokemija slijedi psihologiju, a ova slijedi utisnutu traumu.

Otkriveno je, na primjer, da litijum povećava vezivnost opijata na drugim mjestima.

Neki autori vjeruju da litijum stabilizira oscilacije kateholaminskih receptora te stabilizira raspoloženje.

Izgleda da on, u stvari, dovodi do ravnoteže traume koja je poremetila ravnotežu.

Može postojati i genetski debalans.

Na osnovu promatranja ovog poremećaja na našoj terapiji, sumnjam u tu hipotezu.

 U novinama su se pojavile razne zastrašujuće priče o sporednim učincima novih antidepresiva.

Mi nikada nismo naišli na opasan učinak.

Vjerujem da je odgovor; neke od tih droga (lijekova) daju bolji pristup osjećanjima.

Osobe koje ne znaju za osjećanja, nemaju druge mogućnosti do da ih odigraju.

Postoje izvještaji koji ukazuju na samoubojstvo, opijanje, čak i ubistva. 

Ne čini to lijek već činjenica što osoba ne može podnijeti osjećanja koja su joj sada dostupna.

Čim naš pacijent osjeti malo olakšanja od lijeka i uskoči u zonu osjećanja primala, u stanju je da „odradi“ primalnu bol i da se poslije toga osjeti mnogo bolje.

On ima alternativu.

Ako osoba ne zna za osjećanja, postaje njihova žrtva.

 Jedan od mojih pacijenata rekao je da, kada je na prozaku, ima osjećanja u vezi sa samoubojstvom. 

Prije uzimanja lijeka, bio je otupio i prazan.

Sa lijekom, imao je pristupa ranim utiscima, uključujući i specifično osjećanje bespomoćnosti, koje ga je navodilo na misli o samoubojstvu.

Kada je na primalnoj terapiji osjetio bespomoćnost, umjesto da pati zbog nje, suicidalna osjećanja su nestala.

Ako nemamo sposobnost da osjetimo, stvarno postoji mogućnost za samoubojstvo, jer samoubojstvo ne nudi nadu – izlaz iz osjećanja beznadežnosti, čak i ako osoba nioje svjesna osjećanja u koje se zaglibila.

Dr Arthur Janov

nastavlja se...