Spavanje i snovi

 

Dok spavamo, bol se ne pretvara u nešto drugo.

Svake noći, dok spavamo, obrnutim redom posjećujemo svoju dnevnu povijest, posjećujemo razine svijesti koje danju, obično, izbjegavamo.

Kada zaspemo, potiskuje se treća linija, te počinjemo postojati na nižim razinama.

I obrnuto, da bismo počeli spavati, moramo prvo početi potiskivati svijest treće linije.

Skliznemo u snove (druga linija), a onda u duboki san (prva linija), udaljavajući se sve više od svijesti.

Putujemo kroz vrijeme do samih početaka, do osvita vrste, do instinktivnog mozga gmizavca na prvoj liniji.

Vraćamo se u vrstu kome, u kojoj funkcioniraju samo vitalne funkcije.

Vraćajući se iz dubokog sna, pratimo svoj evolutivni razvoj, putujemo kroz razine sna do svijesti treće linije i budnog stanja.

Zašto sanjamo?

Jer, kao i sve ostalo u ljudskom životu, naše misli i ponašanje služe opstanku.

Onda nije ni čudo što je serotonin jedan od agensa za omogućavanje sna.

Ovaj neurotransmiter potiskuje razine svijesti i pomaže da postanemo nesvjesni; isto se događa i s bolom.

Najnoviji lijekovi za spavanje su podstrekači melatonina, koji također podižu razinu serotonina. 

Snovi sprječavaju podizanje boli, obavijajući je pričom, tako da možemo nastaviti sanjati, da se iscijelimo i da se obnovimo.

Kada snovi više ne mogu zadržati primalnu plimu, imamo košmare – psihoze sna.

Duboki utisci se kreću nagore i pritišću slikovnu (drugolinijsku) i misaonu (trećelinijsku) razinu.

Priča nije dovoljna da zadrži ludovanje i paniku, i one probijaju.

'Pritišće me i guši ogromna crna ruka; monstrum sa maskom smrti cijedi me do smrti.'

Noćne more imaju tu bizarnu kvalitetu koju karakteriziraju budne psihoze, sa 'luđačkim' idejama.

Priča o košmaru je uglavnom posebno složena.

Ona je direktan proizvod ranih osjećanja: 'Gušim se...ne mogu disati...umirem'. 'Netko me progoni...pokušavaju me uhvatiti...hoće me ubiti.'

U prvom košmaru bruji nedostatak kisika.

U drugom, taj 'netko' može biti roditelj.

Od pacijenta do pacijenta, u noćnim morama sam viđao kako je direktna i nekomplicirana ideacija.

I u košmarima i u budnoj psihozi, bol direktno raste i previše je moćna da bi dopustila drugoj i trećoj liniji da formiraju kompliciranu priču.

'Oni mi preko TV-a šalju poruke koje me ubijaju' – to je jednostavan, direktan i očigledan simbol vrlo stvarnog unutrašnjeg događaja.

U stvarnosti, osjećanja vas progone, i ako ih osjetite, umrijet ćete.

Ideacija za osjećanje 'mogao bih umrijeti' postaje 'oni me progone da me ubiju'.

Ideacija je samo korak udaljena od stvarnosti.

U našim košmarima ulazimo u nešto primitivno, tako uništavajuće da izgleda kao da dolazi s druge planete.

Zbog toga često nismo u stanju da ih shvatimo.

Najdublji san se događa na razini gdje leže traume prve linije i traume tipa život-ili smrt.

U dubokom snu, dugi, duboki moždani valovi pomažu represiju na toj razini.

Iz košmara se budimo jer sustav neće riskirati da se demoni podignu iz mraka i opčine nas.

Iz noćne more budimo se u svjesnu svijest da bismo ostali nesvjesni; to je razlika između svijesti i svjesnosti.

Možemo biti prilično svjesni i prilično nesvjesni.

Sada funkcionira korteks.

Sada smo svjesni vanjske stvarnosti da ne bismo znali unutrašnju stvarnost.

Zar to ne važi za mnoge intelektualce?

Oni razvijaju svjesnost o mnogim stvarima da ne bi o sebi saznali ništa.

 

Paulo: Pobijediti noćni užas

  

Kada mi je bilo dvanaest godine, brat mi je rekao da već izvjesno vrijeme vrištim, urlam i bacakam se u snu.

To se događa kada mi se zamorni problemi iz snova počnu uplitati u život.

Za razliku od nekih ljudi kojima se stalno ponavlja isti san, moji snovi su uvijek s novim pričama, novim ličnostima, i novim sadržajima.

 Ja nemam dosljednu sliku, već dosljedan niz osjećanja koja sam doživljavao i po pet puta tijekom noći.

Uvijek sam osjećao strah, užas, prijeteću propast, nadolazeću smrt, i potrebu da pobjegnem.

U noćnim morama, obično sam u smrtnoj opasnosti: po krevetu mi puze otrovne zmijurine, ili vise po meni, spremne da me ujedu za lice, staklo pada na mene, ogromno sječivo, kao iz filma njihalo strave klizi mi preko želuca.

Ponekad se bojim da će me nešto povrijediti i ojaditi mi život, kao što su štakori u krevetu, miševi, vjeverice, ili bijesan pas koji će me napasti.

Kao žičani feder navijen do pucanja, skačem iz kreveta i bježim od stvari koje me plaše.

U noćnim morama, moje tijelo sudjeluje u snu: skačem iz kreveta ili jurim po sobi.

Jedne noći sam se sjurio preko poda u mojoj sobi, provlačeći se ispod bodljikave žice kojom je bio ograđen koncentracioni logor, dok su čuvari pucali iz mašinki u mom snu.

Začudo, u noćnim morama sam se rijetko povrjeđivao, čak i ako sam spavao u potpunom mraku.

Izgleda da imam dovoljno znanja i sjećanja na okolinu, tako da uspijevam preskočiti predmete ili da se između njih provučem na precizan, siguran, mada nesvjestan način.

Ali, u 'koncentracionom logoru', na raznim mjestima po tijelu zadobivao sam bolne ogrebotine od tepiha.

 Nisam počeo sa Primalnom terapijom da bih se otarasio noćnih mora.

Počeo sam da bih se pozabavio potisnutim osjećanjima koja izazivaju košmare i druge probleme u mom životu.

Nisam još završio sa procesom, ali mogu jasno vidjeti neosporan napredak i stazu izlječenja.

 Noćne more su se razvile.

Do prije šest mjeseci, uvijek sam fizički bježao od stvari kojih se plašim u snovima.

Šestog mjeseca terapije, na intervjuu, dok sam čekao da započnem sa trotjednim intenzivom, moje reakcije na stvari kojih se plašim u snovima, počele su se mijenjati.

Umjesto da bježim ili jurim od zamišljenih stvari, počeo sam se s njima suočavati tako što sam doslovno 'zmiju' ili 'štakora' umotavao u deku da ih onesposobim.

Onda bih upalio svjetlo i provjeravao.

Obično bi mi trebalo par minuta da shvatim da je to noćna mora – ispred mene nema ničega.

Životinje ili objekte su poslije nekog vremena zamijenili ljudi koji su me na neki način namjeravali povrijediti.

Moje reakcije na te 'ljude' bile su da sjednem u krevet i da ih pogledam u lice, il da se sjednem ili ustanem, spreman da se od njih branim, ili da ih udarim kao da su zaista ispred mene.

Nekoliko sam puta povikao u mrak: 'Tko si ti, do vraga?!'

 U to vrijeme, nesvjesno sam otkrio da su snovi za mene lijekovi protiv bolova.

Sada, ako nemam obaveze zbog kojih moram ustati ranije, ustajem kada spavanje pređe u snove.

Teško mi je to objasniti, ali to je jedna od najvažnijih veza koje sam ostvario u terapiji.

Kad god poželim da 'padnem kao klada' ili da duže spavam, nailazi jedan segment spavanja – ja sanjam i sanjam i sanjam.

Nikada nisam uzimao droge, mogu shvatiti zašto su neke osobe ovisne o drogama.

Dok sanjam, uopće ne želim ustati.

Hoću ostati zauvijek u tom stanju sna.

Snovi me posebno drže kada mi je budan život bolniji nego što to želim osjetiti.

Zbog toga sam umalo izgubio posao, jer dok sam u snu imam tako malo volje.

Dok sam u snu, imam osjećanje i stav 'baš me briga', jer se osjećam tako dobro, daleko od starih i sadašnjih stresova.

Ponekad ne bih ustao na vrijeme da krenem na posao, ne bih se ni javio telefonom da javim da ću zakasniti (jer se ne želim probuditi, niti riskirati da se to dogodi), i ponekad ne bih otišao na posao.

Takvo izigravanje može stvarno rastočiti život.

To je forma pasivnog samoubojstva; naprosto me nije bilo brigada li ću skončati, ako mi je tako ugodno.

U primalnoj terapiji, prvi put sam postao svjestan prilikom izlaska iz spavanja sa snovima.

Shvatio sam da su snovi za mene kao narkotici, i prvi sam put u životu osjetio da sudjelujem, imam mogućnost odlučivanja, i kontrole u procesu sna, osjećanja i represije.

Prije toga nisam osjećao nikakvu kontrolu nad osnovnim procesima koji se odigravaju u meni, i pretvaraju me u maničnog depresivca u odnosu na san.

Bio sam iscjepkan i djelići koji su činili 'mene' bili su razdvojeni jedni od drugih.

Nisam djelovao kao cjelina.

Onog jutra kada sam postao svjestan da je za mene san kao droga, sastavio sam se.

Prvi sam put vidio stvarnu nadu da ću konačno ispraviti svoj poremećaj spavanja.

U tom trenutku bio sam na novostvorenom pragu: mogao sam donijeti odluku o tome kuda ću dalje.

Tada sam prvi put imao mogućnost pravog izbora i osjećaj da život u potpunosti zavisi od mene.

 

Dr Arthur Janov

nastavlja se...