Otključavanje brave neuroze

 

Vratimo se primjeru amebe koju smo naveli u Uvodu.

Taj mikroskopski, jednostanični organizam je prilično primitivan, ali njegovo ponašanje može dosta toga reći o ljudskoj neurozi jer je, u evolutivnom smislu, prototip nas samih.

Način na koji ameba riješava unošenje kapi tinte, predstavlja paradigmu načina na koji se mi bavimo traumom.

U oba slučaja, izazivač stresa djeluje tako što organizam sakupi svoje obrambene sisteme i izmijeni svoje normalno funkcioniranje.

Ameba izdvaja kapi tinte u vakuole, mi potiskujemo štetnu informaciju i skladištimo je u mozgu u nizu struktura – u limbički sistem.

Preživljavamo uprkos nezadovoljenim potrebama; bolji termin za naše ponašanje možda bi bio opstanak a ne neuroza.

Novi podaci pokazuju koliko je funkcioniranje nših stanica slično amebinom.

U izdanju Science News-a od 29. travnja 1994., piše da postoje ljudske stanice-pećine, ili kaveole; to su stanice unutar staničnih opni, koje skladište štetne ili otrovne materije.

Te kaveole se mogu otvoriti, uzeti molekule iz okolne, a onda se zatvaraju, slično amebi.

Moguće je iz tih stanica otkriti njihove povijesne sadržaje, kao što je učinjeno sa drevnim pećinskim crtežima u Francuskoj.

Kod dijabetičara je, na primjer, otkriveno da akumulacija supstanci izmijenjenih uslijed produžene izloženosti šećeru u krvi, može oštetiti bubrege i druge organe.

Štetne supstance mogu se smjestiti u tim kaveolama.

Na kraju, mogu biti i oslobođene iz kaveola.

Ne treba zanemariti ni slučajeve, kada moji pacijenti ponovno proživljavaju rođenje pod eterskom anestezijom, i kada ponovno osjete miris etera.

 Mi sebe spašavamo internalizacijom neprijateljskih okolnosti kao što su anoksija, napuštenost i druge vrste trauma, utiskujući ih u mozak i psihologiju.

Represija čuva traume iz djetinjstva kao jantar muhu: beznadežnost malog djeteta koje shvaća da ga roditelji ne mogu dovoljno voljeti; beznadežnost usvojenog djeteta nad kojim se vrši fizičko i emotivno nasilje; očajanje djeteta čiji mentalno oboljeli otac ne može biti osoba puna ljubavi i pažnje; tuga djeteta čija majka mirno gleda kako ga otac kritizira i tuče.

To dijete odrasta i uzima lijekove za smirenje ili antidepresive da bi nadoknadilo ono što roditelji nisu učinili: 20 miligrama prozac-a ili 10 miligrama xsanax-a, iz dana u dan, da se odradi ono što su trebali odraditi zagrljaji. 

Kroz proživljavanje zanemarene djetinje potrebe, ta bi osoba mogla ponovno oživiti.

Osjećanje nedostatka ponovno sastavlja cjelinu, jer je nedostatak u cijelom organizmu.

 Tekuća stvarnost nema mogućnost da se izbori protiv  starih, nezadovoljenih potreba.

Čak i ako smo, kad odrastemo, voljeni i obožavani, i dalje žudimo za ljubavlju koju nismo dobili u djetinjstvu.

Čak i kada nas zasipaju pohvalama u sadašnjosti, mi težimo da se usredotočimo na jednu malu kritiku što odjekuje iz prošlosti koja je bila prepuna kritiziranja.

U mozgu 'ono od ranije' je 'sada'.

Nikada neće biti dovoljno ljubavi u sadašnjosti da bi se izmijenila prošlost, nikada dovoljno pohvala da preokrenu batine i neodobravanje.

Marilyn Monroe je dovoljan dokaz za to.

Voljeli su je predsjednici, slavni pisci i košarkaške zvijezde, obožavali milijni, a ipak se osjećala nevoljenom.

Avaj, ni ogromne količine uvjeravanja nisu bile dovoljne da ne uzima drogu i alkohol kako bi smanjila bol.

Djetinja bol bila je užasna u vezi zanemarenosti.

Ako je vjerovati pričama da je doživjela i incest, sklop kombinacije bola bio je nepodnošljiv.

Konačno, aplauzi tisuća nisu prava ljubav; to je tek simbol ljubavi.

Stvarna ljubav su poljupci, odgovornost, pažnja, zaštita, sigurnost, i nečije prisustvo kada nam je potrebno.

 Svaki neurotičar ima tajni život, jer ima i tajna osjećanja.

Ali neuroza posjeduje ključ za vlastito raščinjenje.

Naše neurotično ili 'bolesno' ponašanje i naši fizički simptomi znače dio puta ka ozdravljenju.

Kada smo bezbjedni obraćamo se svojim povredama i utjelovljujemo ih u svoj sistem.

Kao i kod amebe, štetni elementi su bezbjedno smješteni za kasnije oslobađanje u odgovarajućoj okolini.

Kada amebu stavimo u čistu vodu . bezbjedno okruženje – vakuola se kreće do ruba stanične membrane i izbacuje kapi tinte, vraćajući amebu u normalno stanje.

Slično tome, da bi došlo do razriješenja i vratilo se normalnom funkcioniranju, ljudsko biće mora 'izbaciti' štetne elemente (bijes na primjer) iz limbičkog skladišta u svijest i, na kraju, iz tijela.

To se može dogoditi samo u toplom, dobrom terapeutskom okruženju.

Na žalost, do toga neće dovesti uslovi kakve nalazimo u mnogim programima za liječenje lijekovima, kada pacijent koji plače zbog nasilja može ponovno doživjeti verbalno nasilje; na takvim mjestima smatra se da 'oštra ljubav' jača karakter.

U dobronamjernom okruženju, međutim, pacijenta ohrabruju da sjećanje na nasilje svom silinom izrazi u svijesti, i da reagira vrištanjem i krikom užasa koji je u vrijeme silovanja morao biti potisnut.

 

U primalnoj terapiji otvaramo vrata uskladištenim povijesnim osjećanjima.

Otkrili smo način kako pomoći ljudima da osjete potrebu i traumu, te da ih povežu sa sviješću.

U intenzitetu primala vidjeli smo užasnu moć utisnutog sjećanja.

Kada gledate ponovno proživljavanje anoksije prilikom rađanja ili paničan strah od oca-tiranina, ponovno proživljavanje koje se mjesecima ili godinama odvija, iz seanse u seansu, shvatite nevjerovatnu količinu potisnute energije.

Ta se energija mora preusmjeriti.

Ona izaziva razvoj kardiovaskularnih bolesti, moždanih udara i ostalih, manje tajanstvenih simptoma, i objašnjava osobitu istrajnost opsesija i kompulzivnog ponašanja.

 Totalnost reakcije – izvorno okruženje i reakcije na njega koje nisu ispoljene – mora se iznijeti na vidjelo; svi mirisi i vizije, zvuci i slike moraju se vratiti, praćeni istim emocijama.

Utisak se mora izbacivati u malim dijelovima kako ne bi shrvao pacijenta.

 Svijest se širi sa svakim unošenjem novog elementa, dok se ne osvijetli cijeli utisak, i oslobodi sva energija.

Kao kod amebe, s izbacivanjem nasilja počinje iscjeljenje; organizam se postepeno vraća u normalu.

Naša povijest je konačno smještena tamo gdje joj je mjesto.

Jednostavno, postaje uspomena lišena moći.

 

Dr Arthur Janov

nastavlja se...