Poremećaj nedostataka pažnje

 

 

Poremećaj nedostatka pažnje (ADHD) je bolest uobičajena kod djece, koju karakteriziraju uznemirenost, impulsivnost i hiperaktivnost. 

Djeca koja pate od ADHD-a ne mogu sjediti, i imaju probleme s učenjem.

Naziv poremećaja nedostatka pažnje opisuje ponašanje osobe, ali uoopće ne objašnjava uzrok.

Znanstvenici nisu sigurni što izaziva ovaj poremećaj, ali znaju da pomaže stimulans Ritalin.

Simptomi poremećaja nedostatka pažnje ukazuju na nedostatnu inhibiciju.

Ritalin aktivira strukture mozga koje konačno rade na korteksu podstičući inhibiciju.

Ona dovodi do sporijih pokreta, manje hiperaktivnosti, i usredotočenje pažnje.

Ritalin također inhibira sustav patnje koji uzrokuje premećaj i gubitak pažnje.

 ADHD, kao mnogi drugi sindromi, može biti posljedica anoksije na rođenju, ili neke druge teže rane traume.

To oštećenje dovodi do nedostatnih kapija, uslijed čega sva primalna moć koja se nalazi na donjim razinama, eksplodira u svijest.

Osoba se ne može duže zadržati na jednoj stvari, jer odozdo gura preveliku bol koja raspršuje misli.

To se rijetko opaža kao bol.

Naprosto je uzrujanost.

Dijete ili odrasla osoba ne može se inhibirati, jer rana trauma remeti inhibitorne funkcije korteksa.

Kada snizimo razinu boli naših pacijenata, opsesije se povlače.

Korteks više ne zahtijeva zadržavanje osjećanja.

Prije više godina, epileptičari i hiperaktivna djeca liječena su Ritalinom i drugim aktivirajućim lijekovima.

Takvi lijekovi 'normaliziraju' mozak povećavanjem prefrontalne aktivnosti.

Sjećam se terapeuta koji je došao na trening u našem programu.

Ubrzo je primjetio da čim na seansi nastane mirna situacija, bum! – erupcija, i stara bol, počinje da se bacaka i ponovno pokreće  hiperbudno stanje.

Usporavanje znači smrtnu opasnost od izvornog utiska rođenja.

Njegov sistem se protiv toga borio pomoću hiperbudnosti pred opasnošću.

Posljedica je bila slaba terapija jer on je pacijenta prerano forsirao, ne dajući mu vremena da osjeti što se zbiva.

 

DERIL: U POTRAZI ZA OLAKŠANJEM

 

Rođen sam u Los Angelesu 1950. godine.

Majka mi je Engleskinja, a oca mi je srela za vrijeme Drugog svjetskog rata dok je bio stacioniran u Engleskoj.

On je rođen i živio u New Yorku.

 Moja majka je ledena dama koja nije mogla podnijeti da bilo tko uživa.

Opsjednuta je sobom i osjeća se dobro samo kada drugi pate. ž

Otac je bio odsutan.

Nikada ga nije bilo i do današnjeg dana ne može se sjetiti mog imena.

Nitko od njih nije pokazivao nikakvu toplinu prema meni, a kamoli jedno prema drugom.

Nikada nisam bio pomilovan.

Nitko se sa mnom nije igrao, niti su mi ukazivali bilo kakvu pažnju.

Kada sam bio mlad nisam mogao mirno sjediti.

Volio sam trčati.

Nisam se mogao koncentrirati, osim na stimulativne stvari, ili kada sam bio aktivan.

Volio sam gledati TV.

Držao mi je pažnju.

A majka nije mogla gledati kako uživam i nije dozvoljavala da se igram.

Tjerala me je da sjedim u kutu, i doslovno, da se ne pomičem.

 Odrastao sam misleći da je ponašanje mojih roditelja potpuno normalno, a da sa mnom nešto nije u redu i da sve što želim ili što mi je potrebno, predstavlja neki moj nedostatak.

Stalno su mi govorili da sam lijen, beskoristan kućkin sin od koga nikad ništa neće biti.

Osjećao sam se toliko loše.

Imao sam potrebu da se šćućurim kraj svoje majke i da je zamolim za pažnju.

Kada bih to učinio, doslovno bi me odgurnula.

Osjećao sam da nije u redu čak ni da mislim ili osjećam kako mi je potreban njezin dodir.

 Užasno sam patio od osamljenosti.

Bio sam terminalno hiperaktivan.

Što god da sam učinio, suočavao sam se sa bijesom i kaznom.

Zato sam se počeo zatvarati pred povredama i agonijom, počeo sam ih mrziti.

Počeo sam ih potkradati, uzimao sam stvar koju su najviše cijenili: novac.

Postao sam nervozan, u školi sam se tukao, a u učionici ometao nastavu.

 U sedmoj godini, dobio sam kliničku dijagnozu poremećaja hiperaktivnosti.

Školski psiholog je rekao da sam emocionalno poremećen.

 U dvanaestoj godini sam izbačen iz osnovne škole zbog ometanja nastave, i poslali su me u internat.

Vezali su me konopcem i zatvorili u samicu.

 Majka mi je rekla da sam paranoidni shizofrenik, a otac je mislio da me može srediti samo udarac žaračem u leđa.

Na kraju sam zamrzio njih i sve što oni prestavljaju.

Ali, što sam ih više mrzio, to sam bivao osamljeniji.

Prekinuo sam sa roditeljima i do dana današnjeg s njima nemam nikakav kontakt.

Počeo sam uzimati sve droge koje bi mi dopale šaka: marihuanu, 'daunere', LSD, opijum i 'spidove'.

Mislio sam, konačno će mi laknuti.

A meni je, u stvari, bila potrebna pažnja.

Jedne noći, pošto sam sa djevojkom uzep LSD, ležao sam i osjetio kako silazim u dno trbuha.

Počeo sam užasno plakati i nisam mogao prestati.

U umu mi se pojavio lik moje majke i plakao sam satima.

Vratile su se sve zapretene rane i agonije.

Bio sam užasnut, a ipak mi je poslije toga laknulo kao nikad ranije.

Nisam imao pojma da sam upravo doživio nešto nalik primalu.

 Dvije godine kasnije, uzeo sam knjigu Primalni krik.

Pročitao sam je i odmah znao što sam doživio, kao i da trebam ići na prmalnu terapiju.

 Kada sam počeo sa terapijom, uneredio sam se od straha, ali sam odlučio učiniti sve kako bih uspio.

Nikada mi ništa nije uspijevalo.

Kojnvencionalna tertapija nije funkcionirala, izbacili su me iz osnovne škole.

Ljubavni odnosi uvijek su se završavali porazno, a sa posla su me uvijek otpuštali ili sam ja davao otkaz.

 Tjerao sam sebe da osjetim.

Problem je bio u tome da, što sam veći pritisak vršio, to sam više ludovao, a manje sam mogao osjetiti.

Znao sam, ako zaplačem, popustit će unutrašnji pritisak pod kojim sam bio stalno.

Ali, kad god bih zaplakao, brzo je dolazilo i prolazilo.

 U Primalnom centru sreo sam terapeutkinju koja je prema meni pokazivala pravu toplinu.

Uvijek sam bio hiperbudan prema ljudima koji mi popuju ili se prave da su puni topline, i nisam znao što ću sa njima.

Mislim da sam nju čak pokušao isprobati, odgurnuvši je.

Ali kada sam joj počeo vjerovati, ona moja osjećanja nije koristila protiv mene, i moja hiperbudnost je jenjavala.

Polako sam dopustio da mi priđe i bio sam u stanju izraziti strahove i stid koje sam osjećao.

Tada sam počeo osjećati kako se opirem svakom koraku kojim pristupam osjećanju.

Sa svakim korakom kao da se javljala još jedna sramota koju trebam priznati; konačno, brana je popustila i bio sam u agoniji, na podu, plakao kao dvogodišnje dijete, sjećajući se što mi se događalo.

Sada sam bio u kutu, u petoj godini, plakoa za mamom, da obrati pažnju na mene, i osjećao sam njenu reakciju kompletne mržnje ako bih se imalo mrdnuo. 

Riječi za kojima sam očajnički tragao na prošlim seansama izlazile su same od sebe: 'Žao mi je...žao mi je što me povređuješ...žao mi je što me boli...žao mi je što si mi potrebna, jer ranjavaš me!'.

 Vidio sam sebe kako udaram glavom o zid u sobi za terapiju, i osjetio sam olakšanje.

Kasnije sam otkrio da sam prilikom rađanja stalno udarao glavom o majčin cerviks.

Morali su me izvući forcepsom, i tom prilikom doktor mi je prignječio lubanju; naprsle su mi krvne žile oko očiju i rodio sam se krvave glave.

Nikada je ne bih ni pitao za sve to, da nisam osjetio.

 Na primalnoj terapiji ne radi se o boli.

Bol je uvijek bila tu.

Kod primalne terapije radi se o olakšanju.

Olakšanje koje osjetim poslije primala je razlog prolaska kroz komponentu patnje u osjećanju.

Ono omogućuje da izađem i da budem sa ljudima, da mogu primati toplinu i da drugima posvetim pažnju.

Radi se o tome da noću spavam, a ne da se prevrćem i bacakam.

 Poremećaj nedovoljne pažnje uslijed hiperaktivnosti je savršen naziv za osobite simptome od kojih patim.

Pošto nisam imao pažnju svojih roditelja, bio sam primoran da na bilo koji način odvraćam misli, kako se ne bih morao suočiti s užasnom istinom da me mrze i da me ne žele, da sam im na teretu.

Jedini izliv koji sam imao je bio prilikom rađanja.

Slabost i bespomoćnost uspostavile su se tijekom borbe za rođenje, jer se majka nije htjela raširiti.

Nisam napredovao i gubio sam borbu rađanja, gubio sam kisik u borbi da se rodim.

To sigurno znam, jer sam to osjetio kroz primale rođenja, a i iz vanjskih izvora sam saznao što se događalo za vrijeme mog rođenja.

 Godinama sam probao mnoga sredstva da olakšam pritisak u sebi.

Vježbe, droge, seks, loši ljubavni odnosi, sve sam probao, i ništa nije pomoglo.

Jedini način da to proživim je u osjećanju, a to je povezano s uspomenom na sam događaj.

Poslije toga, taj užasno neugodan naboj više me ne pritišće i ostaje samo uspomena na ono što je bilo.

Uspomena nema više snage.

Uspomena je samo uspomena, ni manje, ni više.

Naboj sam osjetio kakav jest; potrebu za pažnjom koje nikad nije bilo, potrebu za ljubavlju koje nikad nije bilo, potrebu da dišem i da se krećem, i konačno, iste te potrebe na razini na kojoj još nije bilo riječi da to opišem. 

    

Dr Arthur Janov

nastavlja se...