KAL: OSLOBAĐANJE OD STRAHA
Rođen sam u Engleskoj.
Cijelog života događale su mi se čudne stvari.
Kada sam bio mali, ležao sam u krevetu i osjećao kao da se soba zatvara oko mene i gnječi me.
Uvijek sam bio opsjednut prisilnim mislim i čudnim snovima, uvijek sam mislio da imam neku vrstu raka ili neku drugu bolest i mislio sam da nešto sa mnom nije u redu.
Moja mama je alkoholičarka, a ocu je veoma teško da pokaže bar malo ljubavi i topline.
Njemu je čak bilo (i sada mu je) teško da me zove po imenu.
Umjesto da kaže 'Kal', rekao bi 'Ej, ti!'
Ali porastao sam misleći da je sve sasvim normalno i da su sve obitelji takve – lude, pijane, bijesne.
Mnoge noći sam propatio u strahu od smrti, ležeći, dok se roditelji svađaju i otvaraju vrata pakla.
Osjećao sam kako svakog trena mogu ući i ubiti me.
Stalno sam se borio.
Poslije par godina 'šmrkanja', spida i opijanja – imao sam šesnaest godina i bio sam kod rođaka – umiješao sam malo 'doppinga' u piće.
To nikada ranije nisam učinio i čuo sam da se stvarno mogu nafiksati.
I rođak i ja smo popili kavu od hašiša.
Ja sam skuhao malo više i poslije pola sata počeo sam osjećati užas kakav nikada ranije nisam osjetio.
Pao sam na pod i osjetio da se gušim i da me nešto pritišče.
Svega sam bio svjestan.
Tijelo mi je otupjelo i potpuno su otkazale funkcije ruku i nogu.
Mogao sam se samo nekontrolirano trzati po krevetu.
Poslije dva sata počeo sam se vraćati.
Ali od tog dana osjećaji su redovno strujali kroz moje tijelo i neprestano sam se bojao da ću se odjednom ugušiti i umrijeti.
Tada nisam znao što je iskustvo rađanja, bio sam samo izgubljen, jer droga je srušila moj sustav kapija.
Kada sam počeo sa terapijom, još uvijek sam duboko vjerovao da prolazim kroz nešto što nitko ne razumije.
Onda sam se jedne noći probudio u totalnom strahu.
Pustio sam se u strah, i onda – beng – sve je bila jarka svjetlost, svjetlost koja me je toliko boljela da sam jedva moga gledati.
Osjećaj je bio užasan.
Tijelo mi se treslo kao električna pila.
Upravo sam se rodio.
Osjetio sam kako me je ruka zgrabila za nogu i podigla me naglavačke iznad poda.
Bespomočno sam se ljuljao u kompletnom užasu.
Onda me je ruka udarila po leđima i osjetio sam oštru, vrelu bol.
Sljedeća dva tjedna osjećao sam se potpuno ljudski i stvarno.
Nisam bio anksiozan i nije bilo straha.
Bio sam živ, a to nisam bio mnogo, mnogo godina.
Telefonirao sam mami i pitao je: 'Zašto si im dopustila da me objese naglavačke i da me udaraju po leđima? – to mi ona nikada ranije nije spomenula.
Bila je potpuno šokirana i mislim da sam je uplašio koliko sam znao, rekavši joj da su me leđa godinama boljela i da mi je bilo potrebno liječenje.
Poslije iskustva rođenja, bol je posve nestala i leđa i cijelo tijelo su mi se potpuno udobno namjestili.
Leđa mi je poremetio snažan udarac poslije rođenja.
Volio bih spomenuti i drugi značajan uvid koji sam imao.
Kada sam bio vrlo mlad, plašio sam se 'ruke'.
Mislio sam da će mi se ruka uvući u krevet i da će me zgrabiti.
U krevetu sam se ušuškavao da bih izbjegao takozvanu ruku.
Sada znam odakle ta ruka.
Bio sam u osjećanju i odjednom sam počeo čvrsto da se uvijam u pokrivače.
Bilo mio je hladno i bojao sam se, i onda je došlo.
Djed je pokušavao da me pipne ispod pokrivača.
Ne vjerujem da me je silovao, ali ruka je pipala ispod pokrivača, da me dodirne.
Sada više ne osjećam da ću poludjeti.
Mnogo sam pažljiviji.
Još mnogo moram napredovati, ali ide mi dobro; i znam da ću vjerojatno cijelog života osjećati svoje rođenje i druga osjećanja, ali je vrijedilo.
U romanu Izvorni grijeh, spisateljikca P.D. James daje primjer kako užasno rođenje može potači strahove koji prividno potječu iz sadašnjih okolnosti, a u stvari odzvanja prošlost:
Odraslima nikada nije palo na pamet da je on njoj bio zastrašujući tunel, a ona bi radije umrla nego da mu kaže.
Od ranog djetinjstva njezin otac se iznad svega divio njezinoj hrabrosti.
Hodala bi između njih, držeći ih za ruku, pretvarajući se da je krotko dijete, pokušavajući da ih čvsto uhvati za prste, spustivši glavu da oni ne vide kako su joj oči zatvorene, osjećajući poznat miris tunela, slušajući odjek njihovih nogu a iznad njih vidjela je vodu, užasnuta njenom snagom, koja će jednog dana probiti krov tunela i početi prodirati u tunel, prvo u teškim kapima, dok se lome pločice, a onda, odjednom, gromoglasni val, crn is mrdljiv, ruši ih na zemlju, u vrtlogu i virovima, dok od njihovih tijela i vriska ne ostane samo par centimetara prostora i zraka.
A onda ni to.
Postoji samo jedna biološka odbrana od boli: represija.
Kada je represija neispravna, u igru ulaze sekundarne odbrane.
Droga, piće, pušenje, neprekidno pričanje, stalno kretanje, pretjerano jedenje, opsesije, kompulzije i fobije – jesu sekundarne obrane.
One nas obuzimaju, apsorbirajući i odbacujući energiju.
Možemo, na primjer, postati konstantno seksualni jer je sama represija neadekvatna.
Možemo masturbirati nekoliko puta dnevno da bismo smanjili pritisak.
Ta rastuća tenzija i potreba za olakšanjem temelj su ovisnosti o lijekovima protiv bolova.
Ako smo u mladosti zasićeni drogom, možda ćemo krenuti putem droge.
Ako rastemo u atmosferi gdje se debele bebe smatraju zdravima, simptom može biti pretjerano jedenje.
Bilo da bol dovodi do opsesija, fobija, zloprabe supstanci ili davljenja hranom, to su znaci neadekvatnog sustava kapija i drugačijeg kulturnog miljea, a ne odvojenih bolesti.
Dr Arthur Janov
nastavlja se...