Opsesije i prisilne radnje

 

Ponekad neznane poruke koje pohrle odozdo proizvode kompulzivnije ideje i opsesivne postupke.

Opsesije predstavljaju sukob između nailazećih osjećanja čuvanih na nižim razinama, i kortikalne sile ih gurnu natrag.

Ponavljane zastrašujuće misli: Da li sam zaključala ulazna vrata?

Izazivaju opsesiju zaključavanja po dvadeset puta dnevno.

Strah je prošao kroz neispravne kapije do prefrontalnog korteksa, gdje se organiziraju opsesivne ideje.

Specifičan sadržaj – 'nisam bezbjedan' – još uvijek postoji na nižoj razini.

Opsesija je izigravanje na trećoj liniji i osjećanje sa druge linije, kortikalni pokušaj da se osjećamo bezbjedno, pošto smo se tijekom cijelog djetinjstva osjećali nesigurno, ali upravo ta osjećanja pokreće korteks – on stalno pokušava zaključati vrata.

Zbog toga se na našoj terapiji lako liječe opsesije i kompulzije; mi jednostavno dozvoljavamo da osjećanja nesigurnosti isplivaju u svijest.

Onda prisilne radnje više ne zahtijevaju.

 

SILVIA: UNUTRAŠNJI KAOS

 

Uvijek sam živjela sa spiskovima.

Imam opći spisak koji koristim iz dana u dan, i poseban za vikende.

Usprkos prividne organiziranosti, ja sam neuredna osoba.

Nikada se ne osjećam 'uhvaćenom', ili da sam sve sredila.

Torba mi je prepuna 'neophodnih stvari', koje mi gotovo nikada nisu potrebne, ali ne mogu bez njih.

Pošto nisu o meni brinuli kada sam bila dijete, jer otac nas je napustio a mama je počela raditi, ja sam u panici da ne učinim neku grešku, pa zato pravim spisak za spiskom.

Sa spiskovima se osjećam sigurnom.

 Uznemirim se ako netko dođe prerano ili neočekivano.

To remeti moju rutinu.

Ne prilagođavam se lako promjenama.

Potrebno mi je upozorenje.

Potrebno mi je osjećanje da kontroliram situaciju.

Moje sadašnje ideje snažnije su od mojih osjećanja.

Potrebna mi je vojnička organizacija i da se držim nečeg, bez obzira što je nezgodno ili nelagodno.

Mrzim i volim pravila.

Prezirem društvene okolnosti gdje mogu sresti nepoznate ljude, bojim se da se neću snaći, kako ću reagirati, a onda se osjećam zaglavljeno kao kada sam se rodila, i kasnije u mom luđačkom domu.

 Stalno brinem da li ću biti u stanju da vodim računa onako kako treba o nekim stvarima.

To je dio moje bespomoćnosti koju sam osjećala kao dijete.

U školi sam stalno brinula – da ne izgubim kišobran, ključeve, i tako dalje.

Bila mi je potrebna majka da bih se osjećala sigurnom, ali ona je uvijek bila na poslu.

 Kada bi mi učitelj rekao nešto lijepo, osjećala sam se očajno, kao da se ne mogu uhvatiti za njegove riječi.

Zato sam ih zapisivala i čuvala u torbi.

Nedjeljama sam vadila papirić i gledala ga i osjećala se dobro.

Svaki put kao da sam dobivala injekciju ljubavi.

Očigledno, zadržavala sam loše osjećanje prema sebi.

Sada vidim stotine rituala koji su bili usmjereni na odstranjivanje loših osjećanja i anksioznosti.

Nikada ni od koga kod kuće nisam tražila da mi pruži sigurnost.

Moji rituali imali su bar neku funkciju.

 Kada sam sama, um mi radi prekovremeno, pregledavajući sheme koje mi poboljšavaju život.

Ako je netko povrijedio moja osjećanja, stalno sam opsjednuta time; što sam trebala reći ili učiniti, što da odgovorim, razmišljam o nedostacima svog šefa, što je identično s onim što sam radila svojoj majci.

 Najočitiji primjer za te postupke jesu ljubav i seks.

Zaljubila bih se u nekoga, provodila po cijeli dan razmišljajući o njemu, razradila bih stotine fantazija o tome kako ćemo biti zajedno (pogledi, zagrljaji, poljupci, ljubav i seks).

Sada vidim da su te fantazije bile satkane od žudnje u mom tijelu da budem zagrljena i voljena.

To je pola zadovoljstvo, pola bol.

Vraća se na žudnju za majkom, kada sam bila mala.

Kako se razvijaju moje potrebe, misli postaju sve opsesivnije, tada luđački flertujem.

Doslovno sam kao uspaljena životinja.

Svaka stanica u mom tijelu žudjela je za ljubavlju majke; osjećala sam to još u koljevci.

I nitko nikada me nije došao utješiti.

Sada moram stvoriti okolnosti u kojima mogu ponovno naći osjećanje žudnje za majkom, i zato sam opsjednuta muškarcima.

 Vidim kako se kaotično osjećam iznutra.

Osjećam se sigurnije kada pokušavam stvoriti neki red.

Dio mene osjeća se toliko nekontrolirano da moram sve kontrolirati.

Osjećam se kao da moram sve držati na okupu, inače ću se raspasti.

Moje rođenje i moj život u kući bili su potpun kaos.

Potrebni su mi stabilnost i rutina; zato ih stvaram svuda oko sebe.

 Razlog što lijekovi za smirenje djeluju na opsesije leži u tome što utole donju bol, smanjujući time pritisak na korteks.

Bez pritiska odozdo korteks ne mora proizvoditi opsesije i brige.

Kada je prefrontalni korteks ophrvan i oštećen, osjećanja se ne mogu lako smiriti.

Onda se automatski formiraju bezoblični strah, opsesije i kompulzije.

Strah može iz minute u minutu stvoriti novu brigu.

Osoba se plaši svoje povijesti i zamišlja da se povijest nalazi u budućnosti.

Radi se o katastrofi koja se već dogodila.

 U knjizi Opet i opet ispočetka, autori: Fugen Neziroglu i Jose A. Yaryura -Tobias razmatraju opsesivno-kompulsivne poremećaje (OCD- obsessive compulsive disorder).

Pošto su razmotrili sve čimbenike poremećaja, kao što su sumnja, perfekcionizam i tako dalje, oni tvrde: 'OCD je neizlječiv'.

Također tvrde da je to 'besmislen' simptom, te moramo naučiti da se oslobađamo kontrole da bismo ga savladali.

Problem je isti, bez obzira na to koja knjiga razmatra koji simptom: smatraju da je simptom poremećaj, bez sagledavanje dijalektike – da su simptomi pokušaj uspostavljanja homeostaze, a ne nešto što treba prevazići ovom ili onom metodom.

Opsesije se ne 'prvazilaze'- one su dio psihičke ekonomije.

Imaju značajnu funkciju kao dio obrambenog mehanizma.

Ne radi se o tome da se naučimo ostaviti kontrole.

Radi se da tu kontrolu zadržimo dok ne doživimo užas koji zahtjeva takvu kontrolu radi mentalne stabilnosti.

Preplašena osoba mora držati taj užas na odstojanju.

Jedan od načina da se to učini je da se rasprši u razne strahove i panike koje se nazivaju opsesije.

To su pokušaji da podnesemo užas.

 Nezioglu i Yaryura-Tobias tvrde: 'Osoba nije bolest. Osobe imaju bolest'.

Ja se ne slažem s tim.

Osoba jeste bolest.

Ona je u njenoj psihologiji, mozgu i krvnim stanicama.

Oni bolest tretiraju kao nešto odvojeno od osobe, a to nije točno.

Bolest je utjelovljena u ljudskom biću.

Simptomi nisu 'besmisleni'.

Kada shvatino što leži ispod, vidimo da su i opsesije i prisilne radnje savršeno smislene.

Treba znati da nijedan simptom ne postoji bez razloga.

On je protuteg nečeg drugog.

U psihologiji je problem što se simptom uzima kao nešto određeno i liječi se kao da nema korijena, a naročito ne biološkog korijena.

 

Autori simptome tretiraju kao 'upade'. A oni to i jesz: upadi utusaka sa nižih razina u svjesnu svijest. Osoba sada postaje svjesna upadica umjesto onoga što upada. Još jedan mali korak i sve bi bilo u redu. Ne upadaju misli; upadaju osjećanja, a ona gone misli u pokušaju da savladaju osjećanja.

Dr Arthur Janov

nastavlja se...