JULY: LUTALICA

 

Kad sam bila u Los Angelesu, nisam mogla izaći.

Osjećala sam kako me slama posao i osobni život.

Mogla sam samo misliti: pobjeći ću na putovanje.

Ali, kad sam konačno otišla, stalno sam imala osjećaj da moram od tamo otići, baš kao što sam osjećala i u Los Angelesu.  

Prvo bi se javio osjećaj olakšanja kada negdje stignem jer ja sam, u stvari, odigravala osjećanje, i odlazila. 

Ali, pošto bi tamo provela neko vrijeme, osjećanje bi se vratilo, i morala sam nastaviti pokret.

Osjećanje je isto kao kada sam se rađala: 'Moram izaći odavde!'

Užasno prisiljava i goni me.

Hoću samo ići od mjesta do mjesta i pobjeći od tog lošeg stanja.

Isto je i sa bilo kojom vrstom rutinskog posla; zbog toga sam uvijek izbjegavala svaku rutinu.

U rutini nema kretanja.

Za mene je opasno ako nema kretanja.

Stvar je u tome što, kada pobjegneš od nečega, uvijek je tu kada se vratiš.

Što se više krećem, to me više prati osjećanje.

Da sam se nastavila kretati.

Sigurna sam da bih se kao mlada žena srušila od srčanog udara.

Pritisak je u stvari fizički osjećaj.

Ja sam u izvjesnom pogledu vjerojatno nesvjesna, ali sigurno sam svjesna pritiska.

To je kao da te nešto u tijelu gura; zato nikada ne mogu mirno sjediti.

Uvijek sam morala nešto raditi.

Ustajem, radim ovo, radim ono, stalno se krećem.

Pretpostavljam da za mene pokret znači život; mislim opstanak.

Ova situacija u kojoj se nalazim, užasna je jer ne mogu podnijeti mir.

Mir mi dođe kao rutina.

U meni ima toliko uzburkanosti da moram izaći i odvesti se negdje kako bih našla mir.

Jedini mir koji poznajem je u pokretu, i zato se nikada ne mogu opustiti i jednostvano otpočinuti.

 Iako su istraživaći iz Škole za javno zdravstvo pri Harwardskom sveučilištu nedavno objavili da anksioznost postaje jedan od najjačih faktora rizika iznenadne smrti od srčanog udara, oni ne razmišljaju o uzroku te anksioznosti.

Novija istraživanja otkrivaju da kod muškaraca koji se žale na kroničnu anksioznost, postoji šest puta veća vjerojatnost da će umrijeti od iznenadnog srčanog udara, nego kod onih koji su slobodni od anksioznosti.

Anksioznost je definitivno psihološka; srce pumpa u ludom bijegu.

Ali od čega?

Od bola.

Konačno, konstantan stres može pokrenuti spazam koronarnih žila i dovesti do srčanog udara.

Dokaz?

Mnogi pacijenti (iz primalne terapije) osjete svoju ranu bol (konačni faktor stresa), poslije anksioznost nestaje.

I zaista, početna faza većine primala je napad anksioznosti, uz radikalno podizanje tjelesne temperature, krvnog tlaka i rada srca.

Lijekovi koji pomažu sistemu kapija obično smanjuju luđački rad srca.

Nije da više uzrok ne postoji.

Događa se da je blokirana reakcija na imprint – što je veoma značajna razlika.

Većina lijekova za smirenje dovode do adekvatnog snabdijevanja serotoninom i endorfinom.

To radi prozak.

U novije vrijeme dosta se pisalo o čarobnim moćima takvih lijekova, ali gotovo ni u jednom slučaju nisu zaista izmijenili ličnost.

Oni pomažu represiju da bi bol držali van svijesti.

Lijekovi kao prozak privremeno postižu ono što prefrontalna lobotomija radi permanentno: blokiraju osjećanja na nižim razinama i sprječavaju ih da se preokrenu u patnju, dok lobotomija fizički odsjeca niže centre sjećanja od viših područja.

Bol je još uvijek tu, ali više ne ometa osobu.

Neki lijekovi koje psihijatri u današnje vrijeme prepisuju, djeluju na izvjesne kateholemine (vrstu neurotransmitera) i galvaniziraju sistem, dajući nam više energije i veću sposobnost da izdržimo stres.

 Kada netko ima propusne kapije i preplavljen je bolom, otežana je koncentracija, što je povezano sa nesposobnošću usredotočenja na jedan objekt.

Do toga dolazi jer pojedinac ne može potisnuti različite pojedinosti iz raznih trauma koje udaraju u svijest.

Osoba ne osjeća udarce impulsa onakvima kakvi jesu.

Samo zna da se ne može koncentrirati zbog 'buke' u glavi.

Takvi pojedinci su redovito slabi spavači.

Spavanje zahtjeva progresivnu represiju nižih razina svijesti, počevši od korteksa treće linije, prelazeći na razinu sna druge linije, i konačno napredujući do dubokog sna prve linije.

Ako su kapije oštećene, represija je nedostatna.

Možda su potrebne stalne represivne pilule za spavanje, koje mozgu pomažu da spava.

To se može nazvati 'adikcijom', ali to je samo maska za stvaran nedostatak u represorima koje samo tijelo, uslijed rane traume, proizvodi.

Primijetit ćete da lijekovi za smirenje djeluju na niže centre za blokiranje opsesija u višim centrima.

 Pojedinci kojima je pri rođenju nedostajalo kisika, često kasnije tijekom života imaju problema u planiranju, kao i u ispunjavanju planova.

Uslijed nedostatka samodiscipline, teško im je da sistematski studiraju, da nađu i zadrže posao, da održe ljubavni odnos, jer nemaju koherentnu treću liniju koja im govori o dalekosežnim posljedicama njihovih postupaka.

Potrebna im je velika sloboda i 'prostor za disanje'.

Izigravaju sve dok ih vanjske sile na neki način ne ograniče.

Na primjer, ako suviše govore, netko će ih morati zaustaviti, jer su izgubili svoje unutarnje granice.

Takvim ljudima su potrebni prekidi na poslu, na primjer stalni telefonski pozivi.

Ako takvi prekidi ne postoje, oni ih sami stvaraju.

Potrebno im je točno ono što im se izvorno dogodilo: skretanje sa cilja.

 Sve što smo do sada spomenuli – slaba koncentracija, uznemirenost, nedosljedno ponašanje i nedostatak pažnje – jesu disfunkcije treće linije i ne treba ih klasificirati kao izdvojene probleme.

To se događa kod većine popustljivih kapija, koje ne mogu isključiti cijelog života sakupljanu bol koja se svo vrijeme kreće ka svjesnoj svijesti.

Na žalost, prije nego što dotle dođu, uskaču kapije i blokiraju svijest.

 Sa željeznom represijom, kada ima realtivno malo izlijeva osjećanja i kada je sva energija zadržana unutra, pritisak raste, krvni tlak skače i može ugroziti život.

Taj neproživljeni pritisak, koji može biti izazvan kroničnim prehladama ili astmom u djetinjstvu, konačno će dovesti do kroničnih zdravstvenih problema kod odrasle osobe, ne isključujući ni izvjestan oblik karcinoma.

Dr Arthur Janov

nastavlja se...