PROPUSTLJIVE KAPIJE – KADA POPUSTI REPRESIJA

 

Dijete je očajno i nesretno.

To prenosi svojoj majci.

Žaleći se na nešto.

Ona mu kaže da je 'dan prelijep', i kaže mu da prekine sa kukanjem.

Možda ga ona podsjeća kako je život lijep u poređenju sa tim kakav bi bio da je ono bogalj ili da je gladno dijete u Africi.

Ako mu to ponavlja dovoljno često, i ako vidi da se ono prestalo žaliti, majka se prema njemu ponaša bolje, i dijete je naučilo da se ne žali, čak da mu se na licu ne vidi kako u sebi pati.  Đ

Zatvara se, pomoću sistema kapija.

Konačno, ono što misli ima malo ili nema nikakave veze s onim što osjeća duboko u sebi.

 Kada je netko rano u životu doživio traumu, kao kada ga roditelji neprekidno zanemaruju, ili čak napuste, normalno nastaje vanjska manifestacija tog osjećanja: grimasa na licu, gest molbe, plakanje.

Postoji i unutrašnja manifestacija, rana koja kaže: 'Mama me ne voli'.

Zajedno, formiraju kompletnu reakciju na događaj.

Ali, ako je bol prevelika, događa se nešto čudno: pretvara se u ne-bol.

Postoji količina boli iznad koje se agonija smanjuje, nepodnošljiva razina koja pokreće represiju (potiskivanje).

Reaktivnost se smanjuje, a bol povlači.

Osjećanja se skladište.

Više nema grimase, ni poziva u pomoć.

Raspoloženje čak može biti sretno, vrckavo.

Osoba je u agoniji, a da to i ne zna.

Niže razine 'znaju', ali nikome ne govore.

Svaki aspekt ojećanja može biti zaključan represijom.

Izraz na licu, ideja o tome – sve to može biti odvojeno od samog osjećanja.

Kao što smo vidjeli u poglavlju 4, kapije, posredstvom interno proizvedenih opijata, obično vas sprječavaju da osjetite ono što se događa u vašem tijelu, tako da ne patite.

Zato represija funkcionira kao zaštita korteksa od pretjerane primalne boli.

Ali kod mnogih osoba represija ne funkcionira.

Oni imaju ono što ja nazivam propustljive kapije, gdje se mehanizmi represije ne mogu izboriti sa boli.

Posljedica je anksioznost ili hiperaktivnost, anoreksija ili bulimija, kompulzije i opsesije, fobije, problemi sa spavanjem, košmari, paranoje, psihoze, pa i samoubistvo. 

Sve je to put uma da 'racionalizira' bol u sadašnjosti i sprječava pojedinca da ga ne savlada prošlost.

Propustljive kapije često zahtjevaju pojačanje u obliku droge ili alkohola.

 Iz raznih razloga može doći do toga da represija nije u stanju zadržati bol.

Kao prvo, utisnuta bol koristi kemikalije koje sprječavaju bol.

Kao drugo, rana trauma može uništiti sposobnost sistema da proizvede inhibitorne neurotransmitere.

James W. Prescot koji je radio u Nacionalnom institutu za zdravlje djeteta i ljudski razvoj, izričito je tvrdio da čulna lišenost za vrijeme formiranja mozga škodi sistemu endorfina.

U knjizi Univerzum od tri funte, autorice Judith Hooper i Dick Teresi-a, Prescot kaže da lišavanje sprječava grananje moždanih stanica i da smanjuje normalan dvosmjerni saobraćaj emocija između cerebeluma i prednjeg mozga.

Druge traume vjerojatno imaju isto djelovanje. 

 Marc Linola iz Nacionalnog instituta za zdravlje, otkrio je veoma nisku razinu neurotransmitera serotonina u kičmenoj moždini ubojica i drugih okorjelih kriminalaca.

Po izvještaju u Los Angeles Tomes-u, Linolino iostraživanje pokazuje da osobe sa niskom razinom serotonina imaju smanjenu sposobnost za inhibiciju, a da su oni sa najmanjom količinom, impulsivni i nasilni.

Rezultati studija podstakli su istraživače da potraže gene nasilja, ali su previdjeli mogučnost smanjenog lučenja serotonina uslijed rane traume.

 Na temelju mojih promatranja, zaključujem da razlog za impulsivnost kod pojedinaca sa niskim serotoninom leži u tome što, uslijed rane povrede, korteks nikada nije u potpunosti razvio svoj inhibitorni potencijal.

Izgleda da rana trauma igra ulogu u smanjenju serotoninskog sistema (gdje postoje brojni inhibitorni neurohormoni, pa nismo u stanju da ih dovoljno proizvedemo).

Posljedica je protok potisnutih osjećanja koja se počinju kretati prema svjesnoj svijesti.

(Svijest znači tijek interakcije na sve tri razine).

 U studiji sa Yale-a i sa Teksaškog univerziteta, istraživači su manipulirali sa dijetama na ljudskim subjektima kako bi smanjili koncentraciju serotonina.

Otkrili su da u večini slučajeva to 'izaziva' pojačano agresivno ponašanje.

Također su otkrili da autistični pojedinci kojima je smanjen serotonin, pokazuju agresivnije simptome, dok povišena razina serotonina razvija autizam.

Mnogi stručnjaci vjeruju da pored svih mogućih organskih povreda mozga uslijed kompliciranog rođenja, sama trauma može poremetiti lučenje serotonina i da bude uzrok povećanog nasilja, pored ostalih manifestacija.

 Curenje boli kroz represivne mehanizme stvarno se ne razlikuje od vladinog 'curenja': informacija se provlači u skrivemnom kodu i, ako ne rastumačimo kod, nećemo se njome rukovoditi.

Zbog toga, prijekori, molbe, obrazovanje i predavanja ne moraju spriječiti impulsivne pojedince da počine kriminalna djela, i često ne utječu da se pojedinac koji je kao dijete bio napušten, osjeti manje napuštenim kao odrastao čovjek.

Najbolja pomoć koju možemo ponuditi je razriješenje rane traume, tako da korteks konačno može uspjeti u svom zadatku inhibicije.

 Razne razine svijesti imaju različite sposobnosti za integriranje boli.

Na terapiji vidimo da bol prve linije, uslijed toga što znači pitanje života ili smrti, ima ogroman naboj koji dosta oporezuje integrativne i represivne sposobnosti sistema. 

Ako je sposobnost prve linije, na primjer, pedeset, a bolovi prve linije imaju vrijednost od sedamdeset jedinica, sistem kapija je preopotrećen i može permanentno biti oštećen. 

Samim tim, bol prve linije spriječit će pravilan razvoj i integraciju ličnosti pojedinca.

Kasnije, pošto korteks postane djelotvorniji, protočne kapije će vjerojatno proizvesti odstupanje u mišljenju i psihosocijalnom funkcijama.

Kada represija popusti, nadolazeća bol može ubrzati aktivnost mozga i ugroziti funkcioniranje intelekta.

To možemo doživjeti kao osjećanje 'uzvrpoljenosti', sa smanjenom sposobnošću koncentracije.

 Utisci rane traume su permanentni, stalno prijete da preopterete represivne sposobnosti pojedinca.

Ako represija 'drži', osoba se može jednostavno osjetiti 'mrtvo i tupo' ili deprsivno.

Ako represija popusti, osoba pati.

U oba slučaja, patnja je netaknuta.

Razlika je samo u tome koliko su kapije učinkovite.

 Izvjestan broj epileptičara patio je od rane anoksije (nedostatak kisika).

U epileptičnom napadu, trenutni agens stresa pokreće plimu boli sa sporadično masovnim oslobađanjem neuralne energije.

Represivne kapije ne mogu zadržati utisnutu energiju koja juri ka svijesti, i rezultat je poplava i kompletno brisanje svijesti.

U odbrani opstanka, žrtva gubi svijest.

Individua se nesvjesnim brani od svijesti.

Slično tome netko se onesvijesti kada vidi saobračajnu nesreću.

Napadi se događaju kada represija duže vremena nije dovoljno djelotvorna.

Umjesto jednog impulsivnog čina, dolazi do amorfnog općeg oslobađanja.

Dr Arthur Janov

nastavlja se...