SUZANA: 'VOŽNJA NA LER'

 

Ne sjećam se da sam ikada u djetinjstvu bila sretna, bezbrižna i otvorena prema svemu. 

U učionici i sa drugom djecom, bila sam povučena u sebe do mutavosti.

Nisam mogla započeti bilo kakav odnos.

Mnogi događaji iz mog djetinjstva utjecali su da postanem tihi, krotki beskućnik.

 Sve je počelo sa dugim rađanjem (dvadesetosam sati trudova), a ja nikako nisam mogla ubrzati stvari.

Poslije tog mučenja, konačno sam se rodila majci koja mi je fizički bila potpuno nedostupna; nikako nisam uspijevbala da ona dođe, da me zagrli i utješi.

Za mene, depresija znači ne imati majku.

Sada kad sam točno osjetila (u terapiji) da mi je majka potrebna i da majka nije tu, nisam više toliko neraspoložena.

Majka nije mogla biti tu, ma koliko mi bila potrebna.

 Moja majka je voljela trudnoću.

Njoj je to stanje predstavljalo potpuno utjelovljenje druge individue, apsolutno posjedovanje i kontrolu.

Možda je to bilo jedino vrijeme u njezinom životu kada je osjetila da ima nekoga.

Prirodno nije me željela pustiti da izađem iz nje.

Popustila je tek kada joj je liječnik rekao da će izvršiti carski rez.

Pljas!

Rodila sam se sat vremena nakon što je to rekao.

 Zamišljam da sam se rodila užasnuta i s očajnom potrebom za utjehom.

Umjesto toga, odvojili su me od majke i donosili me svakih par sati na dojenje.

I ta 'dojenja' su bila mučenje za mene, jer mlijeka nije bilo, a moja majka je odlučila da pred bolničkim osobljem izigrava majku-dojilju.

Uvijek joj je bilo važno kako izgleda pred drugima.

Bilo joj je potrebno da drugi misle kako je ona idealna majka.

Glumila je, smiješila se i pozirala pred kamerama, pred publikom.

Ja sam bila samo narcistički objekt.

Eto vam recepta za depresiju: nikako nisam  mogla išta dobiti za sebe; puka ispraznost.

 Moje fotografije iz djetinjstva pokuzuju veoma zabrinuto ozbiljno lice.

Nikada nisam vjerovala da su roditelji tu, jer nisu ni bili.

Priča se da je moj otac izašao iz bolnice, došao kući, i počeo zalijevati vrt, potpuno otupio zbog mog nesretnog spola.

Otac je bio odsutna i periferna figura.

Čak i moj 'prijelazni' objekt, plišana životinja – pas po imenu Bovie - bio mi je oduzet.

Veoma sam rano naučila da nemam nikakva prava na potrebe za bilo kim i za bilo čim.

 Kao mala djevojčica, znajući da je majka potpuno nedostupna, pokušavala sam da od oca nešto dobijem.

Obožavala sam ga i divila mu se, iako me je od samog početka zadirkivao i podsmijevao mi se.

Bar je dolazio da me nešto naući o svijetu.

Ali se uvijek smijao na moj račun.

Sjećam se da sam sjedila u vrijeme kada sam mogla samo i da sjedim.

Ušao je u sobu, bacio mi nekoliko kjniga na glavu, i rekao: 'Evo čitaj!'

Onda se okrenuo na peti i izašao iz sobe.

Bila sam opustošena.

 Nikada nisam mogla od oca tražiti ljubav.

Bio je hladan i bez ljubavi.

Mehanički bi me podigao i ubacio u auto, i srce bi mi zalupalo od nade da će me dodirnuti.

To se nikada nije dogodilo.

Sjećam se kako sam očajniki pokušavala nešto učiniti za oca, na primjer da zavežem uzice na cipelama ili da kažem koliko je sati, ali mi nikada ne bi uspjelo od prve, i on bi pobjesnio i odlazio zgađen.

Intimnost ili bliskost me i sada dovode u paniku.

Osjećam – moram učiniti ono što ne mogu – moram učiniti nešto, iako se nema ništa za učiniti.

Što god učinila roditelji nisu mogli da me vole.

 Poslije šest godina patnje, sa roditeljima koji su se stalno svađali, otac mi je zadao konačni udarac, napustivši dom bez zbogom.

Njegov odlazak me je dokrajčio.

Više nisam imala kome stremiti.

I nikada mi nije bilo dopušteno da izrazim svoju potrebu, jer majka je bila neprekidno ogorčena i nesposobna da me ostavi na miru.

Osjećala sam se odgovorna za očev odlazak.

U šestoj godini, sve se završilo.

Nikada neću biti voljena.

A opet sam morala da pokušavam zadobiti ljubav,kao što sam morala da pokušavam da se rodim.

Depresija je kao osjećanje razdvojenosti u cijelom mom tijelu.

Moja povijest pretvorila me je u osobu kojoj je ugodno samo onda kada je sama.

Prisustvo druge osobe dovodilo me do ludila.

Kontakt godinama pokreće bujicu svih mojih potreba i povreda i rana.

Kada sam bila dijete, jednom sam izbacila mačke iz svoje sobe, da ne bih spavala sa njima.

Počela sam živjeti s odbacivanjem ljubavi.

Više nisam tražila utjehu od ijednoh ljudskog bića, jer nikada nisam dobila pažnju koja mi je bila toliko potrebna.

Čak i danas, u trideset i prvoj godini, nisam u stanju zaspati ako je netko pored mene.

Količina boli koju sam doživjela pokušavajući da se rodim, bila je ogromna.

Cijelo tijelo učestvovalo je u boli te krize.

Terapiju sam počela sa vitalnim znacima blizu nuli, što je ukazivalo na obim aktivne represije: puls na četrdeset, a krvni tlak toliko nizak da, pošto bih se požalila na 'atletsko srce', bolničarke su me uvijek pitale da li padam u nesvijest.

Moje tijelo bilo je depresivno, jer sam se zakočila u imprintu  'vožnje na ler'.

Što sam bila umornija, to mi je bilo teže da usporim jer, kada sam se rađala, trudovi su trajali duže od jednog dana, i bila sam sve umornija i imala sve manje energije za težak zadatak rađanja.

Iscrpljenost mi signalizira – moram nastaviti, moram još više raditi.

 Kada sam bila bolesna, čak i ako sam bila u deliriju od zapaljenja pluća, čak i kada sam ležala na podu sa dvije polomljene kosti, majka se nije mogla pokrenuti i pomoći mi.

I bila sam bespomoćni svjedok majčinih prolaznih psihotičnih epizoda u kojima je jurila kroz kuću urlajući kao obezglavljeni luđak, ili je posrtala dok joj menstrualna krv curi niz noge, i vrišti: 'Pogledaj ovo! Pogledaj ovo!'

Majka je bila napadna u svom ponašanju i toliko prepuna vlastitih potreba, da za mene nije bilo mjesta da postojim kao osoba.

Od samog početka, mogla sam samo ležati i primati.

I to je definiralo depresiju koja je funkcionirala cijelog mog života.

Bespomoćnost.

Beskorisnot.

Cijelog sam života bila nesposbna da se odmaram i da se opustim.

Cijelog života mučila me je nesanica.

Nikakve pilule za spavanje, vino, ni antidepresivi nisu me mogli uspavati kada sam bila u takvom nervoznom stanju.

Što sam bila pospanija, to sam se više odupirala odmoru, koji je , pretopostavljam, ekvivalent doživljaja sebe kako se ne uspijevam roditi.

U rijetkim prilikama kada sam uspijevala zaspati, završavala sam anksiozno, jer me povećana energija baca u početak procesa rađanja, u fazu prije nego što sam zaglavila.

Jasno da je umor (potištenost, depresija), doslovno, moj način postojanja.

 Sada, kada pokušavam imati ljubavne odnose, na površinu izbija toliko boli iz prošlosti.

Nedavno sam imala uvid da pokušavam dobiti ljubav.

Svaka riječ, svaka gesta, sve što činim usmjereno je na dobivanje ljubavi.

Ne znam i ne mogu znati kako da se osjetim voljenom; samo znam da tumaram u potrazi za time.

Voljenost samo pokreće bol, jer nikada nisam bila voljena.

U mojim osjećanjima, tragam za svjetlošću, za dobrim stvarima, za sretnim završetkom.

Nigdje ih nema, i mogu samo osjetit njihovo odsustvo.

Imala sam uvid da osjećam da u svijetu nema mjesta za mene jer ja nisam imala mjesta za sebe u maminom tijelu, nisam imala mjesta pored nje.

Ja potpuno vjerujem u ovu terapiju.

Osjećanje utječe da oživim.

Oči mi se zacakle, smijeh je neporeciv, glas pun i bogat.

Bila sam potpuno zatvorena, posrtala sam kao zombi, 'vozeći na ler', sa nejasnom idejom kako da se brinem o sebi, jer nikada nitko nije brinuo o meni.

Ranije sam se stalno brinula i bila u agoniji i srozavala se.

Osjetila sam dovoljno boli da mogu iskusiti očekivanje; drugim riječima, mogu očekivati nadolazeće događaje, a ne da se užasavam svakog trenutka svog postojanja.

Još imam želju da se borim sa svim stvarima i ljudima ali, kada zastanem i osjetim ispraznost – da roditelji nisu htjeli nijedan dio mene onakvu kakva jesam – moja vječita depresija doslovno isparava.

 

Dr Arthur Janov

nastavlja se...