KITTY: IZGLADNJI RADI PRIVLAČENJA PAŽNJE
Ja sam anoreksična.
Proteklih sedam godina sistematski sam se izgladnjivala.
Moja racionalizacija za gotovo potpuni prestanak uzimanja hrane, bila je želja da budem mršava.
Htjela sam izgledati istrošeno, sa oštrim kukovima i upalim obrazima.
Zavidjela sam ljudima koji su toliko bolesni da se moraju hraniti intravenozno.
Hej, koliko se tek tako smršalo!
Nikada nisam bila debela, ali ni naročito mršava.
Međutim, uvijek sam željela biti prazna.
Ludjela sam kada bih se osjećala sitom.
Samo znam, kada sam bivala sita, osjećala sam još više anksioznosti zbog debljanja.
Bilo je tu nečeg duboko sistematskog.
Ako bih se prejela, dobivala sam vrtoglavice, bivala nervozna, dobivala bolove u vratu.
To je izazivalo potrebu za povraćanjem.
Povraćanje je donosilo olakšanje.
Mrzila sam tu opsjednutost hranom jer je značila da uvijek razmišljam o onome što ne jedem.
Nikako nisam shvaćala zbog čega sam toliko preokrenula tjelesne reakcije.
Zašto sam uvijek morala biti prazna?
Sada počinjem shvaćati.
Većina ljudi koja je u djetinjstvu na neki način bila lišena hrane ili ljubavi, na neki način ostaje u kontaktu sa tom lišenošću.
Tragaju za nekom vrstom ispunjenja.
Onda nekako pokušavaju da dobiju ljubav.
Ali, neki su toliko lišeni da nemaju sposobnost integrirati.
Oni i njihovo tijelo jednostavno se zatvore.
Veoma se rano odreknu vlastitih potreba, jer se ne mogu suočiti sa tolikim bolom.
Ti ljudi, a ja sam jedna od njih, kasnije izbjegavaju toplinu jer ih podsjeća na ono što nisu dobili.
Ne žele poremetiti svoj sistem.
Misle da im je tako dobro.
Isto važi i za jelo.
Ja sam ga izbjegavala jer, kad sam bila sita, to me je podsjećalo na vrijeme kad sam bila gladna.
Ako sam prazna ne moram to osjećati.
Na terapiji sa počela pomalo jesti.
Kako je to čudno, a opet očigledno: hrana je lijek za osobu koja se izgladnjuje.
Sa hranom sam počela osjećati veliku bol.
Usred noći bih se probudila sa bolovim kao da će mi križa popucati, i kočile su mi se noge i kičma.
Otežano sam disala.
Nisam znala o čemu se radi.
Znala sam samo da se osjećam prazno.
Osjećala sam i da ne znam što se događa.
Odjednom sam dobivala sliku sebe kao bebe koja leži u koljevci, širom otvorenih očiju, kruta i napeta.
Znala sam da ne smijem plakati – da ne uznemirujem majku.
Ne smijem plakati, ni da me boli, ni da mi ona treba.
Da ne bih vidjela njen bijesan pogled, stegla sam cijelo tijelo i u tišini trpjela.
Vrijeme je bilo beskonačno, prolazila je minuta za minutom čiste boli, želje da majka dođe i da provjeri kako sam.
Cijelog života, tiho sam čekala da baci pogled na mene, da vidi kako patim.
Sjećam se kada sam stajala na vratima njezine sobe, poslije užasnog košmara; gledala sam je kako spava, pokušavala da izgovorim 'mama'.
Odšunjala sam se hodnikom do svoje sobe i ostatak noći provela paralizirana strahom.
Ipak, mislila sam, možda će doći.
Nikad je nisam mogla direktno zamolti za ono što mi treba.
Ako bih zaplakala, vikala je na mene i govorila da je gnjavim.
Bilo je lakše trpjeti u sebi.
Iako mi je tijelo registriralo stres, um je jednostavno prestao obraćati pažnju na poruke o potrebi.
Poslije stalnog poricanje njegovih potreba, tijelo više nije ni pokušavalo da mi prenese poruke.
Bio je to beskonačni šok.
Krutost je postala moj način opstanka.
Kada sam se osjećala sitom, to je bila ogromna laž i dovodila me do ludila.
Ja nisam to znala, ali znalo je moje tijelo.
Izgladnjelost je bila moj način da bol držim na udaljenosti.
Ako cijelog života ne dobivate toplinu, ni ne osjećate što ste izgubili.
Ostajete u svom iglou.
Ako ostanem mršava, uvijek postoji mala nada da će majka primijetiti kako umirem i da će se brinuti za mene.
Dr Arthur Janov
nastavlja se...