NEUROZA – OSNOVA BOLESTI

 

Neuroza je toliko raširena da izgleda kao da je genetski uprogramirana kod većine stanovništva.

Mi ne naslijeđujemo neurozu, ali naslijeđuzjemo strukturu mozga – formiranu tokom milijuna godina – sklonu neurozi.

To naslijeđe nam je dalo sposobnost da sredimo bol potiskivanjem, da nadoknadimo unesenu bol dislociranjem funkcije, da postanemo nesvjesni sebe i onog što osjećamo.

Ukratko, mi preživljavamo koristeći mehanizme  koji nam pomažu da izbjegnemo i skrenemo stvarnost ako je ne možemo podnijeti.

 Kada je trauma stvorila potrebu za protutežom, mozgu je 'porastao' korteks koji nam pomaže da smislimo izlaz iz problema.

Tako smo postali pametni i soposobni da mislimo apstraktno, da živimo u 'svojoj glavi'i da uvjerimo sebe kako je mišljenje načinza rješavanje svojih problema.

To nam je omogučilo da se zanosimo korištenjem oruđa koja sprječavaju naša osjećanja i postali smo nedostupni iznutra.

Dalo nam je mehanizam za opstanak, mi smo bolesni – često i, prerano,  smrtno.

 Ljudski sistem nije liberalan, već fašistički.

Nemilosrdan je i nepopustljiv, on ne zna za sažaljenje.

Brine samo za opstanak vrste, a ne pojedinca.

Da bismo očuvali vrstu, moramo se razdvojiti od sebe.

Pošto uspješno potiskuje našu ljudskost, represija nam omogućava da se prema sebi i drugima ponašamo neljudski.

 Utječe da generaciju za generacijom podižemo kao emocionalne bogalje, kako bi civilizacija mogla da se nastavi.

 Neuroza nije izopačenje čovjeka; ona je suština čovjeka.

Biti neurotičan ne znači biti 'bolestan' već biti kompatibilan sa općim ciljem prirode – nastaviti život.

Sa neurozom postajemo manje ljudska bića, ali bar funkcioniramo. Mi samo manje osjećamo.

 Ljudski mozak ne samo da pamti već je i konkretizacija pamćenja, kulminacija duge povijesti evolucije.

Suprotno popularnoj izreci, ono što ne znate može vas povrijediti, jer potisnuto sjećanje na traumu jest traumatsko.

Neuroza čuva djetinjstvo u prvobitnom obliku, i upravo to sjećanje na djetinjstvo puno lišenosti – nastavlja nas povređivati.

Nevoljenost u djetinjstvu nam ukazuje na potrebe koje valja zadovoljiti.

Tijelo pumpa hormone stresa kako bi smjestilo to sjećanje.

Pacijenti koji dolaze u Centar za primalnu terapiju na početku terapije občno imaju visoku razinu hormona stresa.

Tijelo je puno energije da pobjegne ili da se bori protiv nevidljivog neprijatelja – protiv naših osjećanja.

Hormoni stresa podižu krvni pritisak, ubrzavaju puls, i konačno mogu izazvati kardiovaskularne smetnje.

Što je viši stres, to je niža imuna djelotvornost.

Hormoni sprječavaju normalno funkcioniranje, te na kraju možemo oboliti od bilo koje bolesti, od alergije do raka.

Otkrili smo, kada odrasli pacijenti ponovno proživljavaju i obraćaju  se nezadovoljenim potrebama da budu voljeni, razina hormona stresa opada.

Dok to ne učine, sve ostaje po starom.

Potiskivanjem osjećanja iz djetinjstva znači – da mi cijeli život provodimo djelomice nesvjesno.

Uslijed toga, dobar dio našeg stanovništva, u stvari, mjesečari.

  Osoba koja je pod pritiskom, koja osjeća da ne može otići na godišnji odmor, koja ne može mirno sjediti, koja se mora stalno kretati – jeste bolesna osoba.

Kako godine prolaze, apsorbira se 'big beng' bola iz djetinjstva te osobe.

Nastavljamo se kretati da bismo izbjegli osjećanje kako ničega nije bilo, ili nema ničega što možemo učiniti u toj situaciji.

Kada je mozak preokupiran tom neprekidnom represijom, sva ta energija i aktiviranje mora naći put  u neku vrstu bolesti.

Hiperaktivnost koja počinje kada nas poslije rođenja satima ili danima ostave same, što prelazi u zanemarivanje od strane bolesne ili deprimirane majke, što intenzivira otac-tiranin ili nasilnik – može na kraju izazvati moždani udar i djelomičnu paralizu u šesdeset i  petoj godini života.

Mi nemamo imprint; mi jesmo imprint.

Neuroza je svuda i nigdje, na prvi pogled nevidljiva, ali veoma vidljiva u svom psihofiziološkom djelovanju, u načinu ponašanja i u našem zdravstvenom stanju.

Bolest ima toliko različitih lica da izgleda kao da se bavimo sa tisuću različitih bolesti, a ne samo sa jednom.

Bolest je toliko labirintska, da ju je teško otkriti i liječiti.

Većina liječnika teško prihvaća činjenicu da je srčani ili moždani udar posljedica nečega što se dogodilo prije šesdeset ili šesdeset i pet godina.

Ali, ako bismo u mozak stavili malenu kameru, kao što je proučavajući epilepsiju učinio neurolog Wilder Penfield, otkrili bismo traumatska sjećanja sačuvana u izvornom obliku.

Možda uzrok moždanog udara više ne bi bio tako misteriozan.

I zaista, neke odrasle osobe koje imaju halucinacije, pokazuju pojačanu limbičku aktivnost u strukturama mozga, kao što su hipotalamus i talamus, gdje su uskladištene uspomene iz djetinjstva, kao i u korteksu, gdje se javljaju stara osjećanja, i gdje su ili rastumačena ili uništena.

Halucinacije mogu biti izdanak povijesnog imprinta od prije četrdeset godina, pa se ne razlikuju od fizičkih simptoma koji se mogu pojaviti desetak godina poslije određenog događaja.

 Neuroza i njene fizičke manifestacije predstavljaju doživotnu kaznu iz koje postoji samo jedan izlaz: svijest.

Ali, taj put je toliko skriven da je promakao pogledu bezbrojnih profesionalnih očiju.

Mi smo povijsena bića, i svaka terapija koja previdi tu povijest, osuđena je na neuspjeh.

Bez povijesti, možemo ponuditi samo 'pomoć' što nije loše, ali s poviješću možemo ponuditi više – izliječenje.

Dr Arthur Janov

 

nastavlja se...