Izigravanje kao opstanak (2)

 

 

Izigravanje ne mora biti bombastično.

Dobar primjer za to je ljenčarenje po cijeli dan.

Osjećanje: 'Zašto moram izaći i biti sa ljudima (mojom majkom)?

Zašto oni ne dođu do mene, da me izvedu, zagrle, zašto nisu zainteresirani, zabrinuti?

 Drugi način izigravanje je da netko bude svima koristan.

Jedini način na koji je djevojčica mogla dobiti priznanje od svoje majke, bio je da radi umjesto nje: da bude korisna.

To se prenijelo na odraslu ženu.

Znala je – bit će željena ako je korisna.

Kada bi je prijateljica pozvala na večeru, ona bi postajala domaćica, pospremila bi stol, oprala suđe i tako dalje.

Stvarno osjećanje bilo je da je ona beskorisna i zato nedostojna ljubavi.

Izigravanje je držalo stvarno osjećanje na distanci.

 Iako pretjerano dostignuće nije uvijek primjer izigravanja, pogledajte pojedinca koji uvijek energično sprovodi sve svoje planove i ima sve što hoće: dobar posao, dosta novca, obitelj, lijepu kuću, slobodno vrijeme.

Odjednom osjeto da je prevaren, deprimiran.

Pošto je sve postigao, što još može 'dobiti'?

Nema više ništa za što da se bori.

Ali ostaje osnovna potreba da 'dobije'.

Ono što ima u sadašnjosti nije baš ono što mu je bilo potrebno kao djetetu.

Tako se osjeća razočaranima, i to razočaranje ne mora biti svjesno.

Osoba se jednostavno baca na druge uzvišene ciljeve: više novca, više uspjeha, veći poslovi, više slobode.

To održava borbu.

 Samo što nije sve sredila, osoba učini nešto pogrešno.

To se ponekad naziva auto-destruktivno ponašanje.

Moglo je početi od rođenja, kada su stvari odjednom krenule užasno pogrešno – tumor je prepriječio put, ili je došlo do zastoja jer liječnik nije stigao na vrijeme.

Kada odraste, ta osoba na identičan način ponovno stvara ranu traumu, pustivši da stvari neko vrijeme teku lijepo, da bi potom učinila nešto da sve pokvari.

To osobi omogučava da izbjegne depresiju i beznađe, i da potvrdi shvaćanje da se, iako stavri sada teku lijepo, time ne razriješava ono što je nekada davno krenulo loše.

 Ovakvo ponašanje često se igra u ljubavnim odnosima.

Svi poznajemo ljude koji su se iz raznih razloga vjenčali, ali poslije dvije godine otkrivaju tko je ustvari njihov partner i to im se ne dopada.

Tolike nade polažu u tu osobu a ne vide tko je on ili ona u stvari.

Igrali su igru.

Tko najviše pati?

Djeca koju stvore, koja su žrtve njihovih neuroza.

Ljudi bez dubokog bola znaju s kim se upuštaju.

Ako nemaju pretešku prošlost koju projiciraju na sadašnjost, imaju više šanse za pristojan i trajan brak i uspješno roditeljstvo.

 Poznato je da većina problema u odnosima nastaje zbog izigravanja nezadovoljenih potreba.

Voljeno dijete nema potrebu izigravati.

Ispunjeno djetinjstvo nam omogućuje da imamo potrebe i odnose zrelih, odraslih ljudi.

Kao odrasli, možemo pružati i primati ljubav ne koristeći partnera kao simbol za stjecanje stare ljubavi.

Nije nam potrebno neprekidno uvjeravanje da nas partner voli.

Ne moramo 'posjedovati' partnera kao nekoga (majke) samo za sebe.

Ali, uslijed prenošenja neispunjenih potreba iz djetinjstva, u odnosima se mogu pojaviti ozbiljni problemi.

Partneri mogu odlaziti u savjetovališta, ali ma što učinili da poprave stvari – bore se samo protiv potrebe za izigravanjem.

Zapamtite, izigravanje se zasniva na tvrdokornoj, neprikosnovenoj potrebi tipa ovo-mora-biti-ispunjeno-radi-opstanka.

Supruga nesretna zbog partnerove pasivnosti može zahtijevati da on 'nešto poduzme', ali se njene želje suprotstavljaju prototipu njegove ličnosti.

Ako partneru kažete: 'Prestani biti bespomoćan!' malo je vjerojatno da ćete dobiti rezultate ukoliko je njemu očajnički potrebna pomoć (kao djetetu)!

Ne vrijedi reći: 'Prestani da bjesniš!' kad ispod površine ključa kotao bijesa.

Kao što ne možemo prekinuti potrebu, ne možete prekinuti ni izigravanje.

Jedan opd mojih pacijenata smišljao je da ubije prvog susjeda zbog svađe oko posjeda.

Kupio je pušku i odlučio ubiti prvog susjeda, pa sebe.

U primalu (primalnoj terapiji) je stigao do dna svoje motivacije: osjetio je kako se mora ubiti jer, kad je čovjek mrtav više nema nikakve nade.

Susjed je bio zamjena za oca-tiranina.

I njega je htio ubiti, ali ako ne bude oca, neće imati tko da se brine o njemu, neće biti nade.

 

Dr Arthur Janov

Nastavlja se...