Izigravanje kao opstanak

 

Ako želimo znati zašto se ljudi slažu, zašto se veze raskidaju, zašto ljudi ne mogu naći ljubav, zašto ne mogu zadržati posao, da slijede ciljeve, ili da donose razumne odluke, moramo potražiti izigravanje i neispunjene potrebe izvan izigravanja.

Te potrebe  se ne mogu zanemariti.

Koliko je neurotičara koji postaju anksiozni kada je odnos suviše intenzivan, i onda počinju odbacivati partnera?

Oni se boje da ponovo ne budu odbačeni, pa pokušavaju kontrolirati događaje i ljude kako bi bili sigurni da se događaj iz djetinjstva neće ponoviti.

 Za vrijeme seanse jedna moja pacijentica odjednom je dobila impuls da izađe iz sobe.

Laknulo joj je kada je izašla.

To je čin izigravanja, reflektivan način da se izbjegne potisnuto osjećanje.

I uklapa se u sklop izigravanja tijekom cijelog života: kao dijete nije htjela ostajati kod kuće, od osme godine više puta je bježala, a kad je odrasla stalno se selila iz mjesta u mjesto.

Konačno, ponovno je proživjela kako se nalazi u kolijevci i vidjela kako je majka steže plahtama, tako da se ne može pomicati.

Osjetila se vezanom.

 Sa tim i ostalim klaustrofobičnim osjećanjima koja sežu do samog rođenja (sama u mraku, ne može disati, bori se, guši se, paničari, skoro je umrla, ne može se pomicati ali mora, da bi izbjegla smrt; imala je uvod da uvijek mora 'izaći', cijelog sam života bježala po svijetu, kao kometa, nikada nigdje nisam stvarno bila, da ne bih morala ostati, i kako me nitko kod kuće, ni bilo gdje u svijetu,  ne voli'.

Na primjer, kad god bi ljubavnik ili prijatelj 'uspostavio kontrolu' nad njom, pakirala je torbe, i napuštala je muškarce kad bi se uplašila da će je ostaviti.

Ta bjekstva od ljudi bila su impulsivna, nije ih bila u stanju kontrolirati.

Pošto je priznala i integrirala osjećanje da mora pobjeći (kada je bila beba), više nije osjećala da mora pobjeći (kao odrasla osoba u sadašnjosti).

To je dijalektika.

 Jedan moj poznanik kompjuterski je štampao sve telefonske pozive.

Slušanje telefonske sekretarice nije mu bilo dovoljno.

Bilo je potrebno da 'vidi' spisak da bi se osjećao sigurnim.

Time je sebi dokazo da je željen.

Stvarno osjećanje je: 'Nisam željen'.

Spisak od trideset poziva znači da je željen.

Spisak je dio simboličkog izigravanja.

Svakog dana proizvodio je taj simbol da pokrije stvarno osjećanje, jer je svakog dana ispod površine ležalo osjećanje.

Jedna žena koju sam vidio na primalnoj terapiji, imala je repetitivni sklop nalaženja muškaraca koji je ne mogu voljeti.

Htjeli su samo seks, što je replika njezinog ranog života s ocem koji je nikada nije volio, ali ju je godinama seksualno zloupotrebljavao.

Osjećala je: 'Ja samo služim da zadovoljim njegove potrebe. Nemam nikakve druge vrijednosti. Kod mene se nema što voljeti'.

Samo zbog onoga što može dati muškarcima ona je na neki način prihvatljiva.

Ponašala se krajnje zavodljivo.

Muškarci kojima se dopadala htjeli su samo jednu stvar od nje, jer je ona slala takvu vrstu poruke.

Onda bi se iznenadila što je nisu voljeli.

Njezina igra skrivala je nadu da će je netko konačno zavoljeti, ne da je samo iskoristi i zloupotrijebi.

Iza velikog broja igara leži nada, nesvjesno osjećanje tjeralo ju je da ponovno stvori staru situaciju u sadašnjosti jer je prošla situacija, u mozgu, bila sveprisutna.

Ako se ponaša zavodnički i ako zadovolji sve svoje potrebe u sadašnjosti, ne mora osjećati lišenost iz prošlosti.

Dok nije duboko zašla u terapiju, uopće nije bila svjesna da je kao dijete bila seksualno zlostavljana.

Dr Arthur Janov

nastavlja se...