NEUROTIČNO PONAŠANJE – IGRANJE POTISNUTIH OSJEĆANJA

 

Jedna moja pacijentkinja ozgubila je majku još veoma mala.

Nije stigla 'ni da kaže zbogom'.

Taj gubitak je ostavio duboku ranu.

Tokom cijelog života visila je na telefonu jer nije znala reći zbogom.

Iz istog razloga podnosila je loš brak.

 Mnogi ljudi na početku života ostavljeni, na kratko ali u ključnom periodu, kao što je stavljanje u inkubator poslije rođenja, ili na duže, kao što je slanje u usvojenu obitelj, kasnije ne vole ostati sami.

Nesvjesna osjećanja boje cijeli njihov život, tjerajući ih da rade sve kako bi imali društvo.

Takva osoba, na primjer, neće odlučiti da postane pisac, koji po cijeli dan sjedi sam i radi.

Ona više voli raditi sa drugima.

Umjesto da se opusti čitajući knjigu, svo vrijeme izlazi sa prijateljima.

Kad god netko ode, osjeti se anksiozno, iako ne zna zašto.

Majka često udari malo dijete.

Fizička povreda nije velika; sama povreda ne izaziva primalnu bol.

Ali značenje udarca može postati bol.

Dijete osjeća da roditelj ustvari misli: 'Ja te ne volim'.

To značenje ono ne može podnijeti i zatvara se.

Otada, svojim se ponašanjem dijete bori da bude voljeno.

Može biti uključeno u niz ljubavnih odnosa ili postati promiskuitetno.

Njegova ga bol može dovesti di mističkih vjerovanja, ili do posvećivanja Bogu – tražeći ispunjenje pod okriljem voljenog božanstva.

 Kao što smo vidjeli u prethodnim poglavljima, neuroza nije uvijek očigledna.

Suptilne stvari – kao dugi razgovori telefonom, nesposobnost da se prekine razgovor i kaže zbogom, ne moraju biti neurotični, ali su često vođeni bolom.

Kada trauma ugrize krhki sustav ličnosti, ona prima oblike ponašanja koji su napravljani tako da je zaklone od istine.

Osoba počinje 'izigravati' (acting out), pokušavajući simbolički ispuniti nezadovoljene potrebe.

To je način ponašanja kojim pokušavamo negirati svoja istinska osjećanja.

Izigravanje je uvijek simboličko jer je pokušaj da se sadašnjost ispuni djetinjim potrebama.

Izigravanje je voljna radnja i razlikuje se od 'u-igravanja' (act in), koje je automatska radnja.

Energija starih potreba i traume kreće protiv organskih sustava, izazivajući astmu, čir, migrenu ili kolitis.

Potreba da izigravamo prenosi se u život odrasle osobe, i kada dovoljno duboko začeprkamo u izigravanje, uvijek nailazimo na stara osjećanja.

 Kada ne bismo mogli izigravati, bili bismo suočeni sa primalnim osjećanjem i agonijom boli.

Izigravanje je dio obrambenog sustava.

Može biti jednostavno.

Kao kod osobe koja neprekidno priča da bi privukla pažnju.

Jer kada je bila mala roditelji je nisu slušali.

Ili može biti složenije; na primjer, osoba je neprekdno u poslu i rokovnik joj je prepun sastanaka.

To može poticati od djetinjeg osjećanja iz doma punog nasilja: 'Ako se ne krećem, osjećam se potpuno beznadžno i umirem'.

Osoba koja se osjeti bespomoćnom kod kuće, kasnije u životu neumorno teži da stekne moć nad drugima.

U drugom primjeru, majka zanemaruje djetetove žalbe na incest oca, jer bi njihovo priznavanje značilo da će je muž napustiti.

I majka je u djetinjstvu bila ostavljena.

Točno je i da majke koje poriču incest iz vlastitog djetinjstva, neće biti u stanju suočiti se sa incestom svoje djece.

Tako, ako je netko bio napušten kao dijete, može biti tip odrasle osobe koja se drži partnera koga u stvari ne voli, čak i ako time pozlijeđuje svoje dijete.

 Svaki neurotičar po definiciji je dijete – ne stvarno dijete, već osoba sa djetinjim potrebama.

Za neurotičara, život je zamjena za djetinjstvo, beskonačan sklop ponašanja gonjen potrebom za ljubavlju, pažnjom, prihvaćanjem, sigurnošću, osjećaj da pripada i da je važan, i tako dalje.

Dobar primjer za to je bespomoćnost i u tridesetoj ili četrdesetoj godini i nalaženje nekoga tko će se brinuti o vama.

Isto važi i za ponašanje kao da vam nitko nije potreban, pretvaranje da ste sami sebi potpuno dovoljni i bez ikakvih potreba.

Jedna moja pacijemtkinja stara dvadeset i pet godina, imala je stalno isti odnos sa muškarcima.

Poslije niza svađa, razilazili bi se.

Dva mjeseca prije dolaska na terapiju, kod nje se uselio jedan momak, počeo joj plaćati stanarainu i veliki dio ostalih računa.

Bio je pažljiv i ljubazan, često joj je donosio doručak u krevet prije nego što bi krenuo na posao.

Popravio joj je auto i nosio prljavo rublje u perionicu.

Postala je agresivna prema njemu nalazeći mu mane i zapodijevajući svađu.

Konačno, on više nije mogao izdržati, odlučio se da je napusti.

To joj se treći put dogodilo u životu.

Ovo je primjer izigravanja koje se stalno ponavlja, naizgled izvan kontrole.

 Na seansi terapije počela je pričati koliko je bila anksiozna i nervozna kada bi je dečko donio doručak u krevet.

Polako bi uplivala u osjećanje koje leži ispod nelagodnosti što je netko pažljiv prema njoj.

Vratila se svojoj majci, u vrijeme kada joj je bilo potrebno da se netko o njoj brine.

Majka je to činila, ali nevoljko.

Na primjer, majka bi joj pomogla napisati domaću zadaću, ali je bila nervozna i nestrpljiva.

Djevojčica je uskoro naučila da ne traži pomoć.

Traženje pomoći značilo je opasnost od bijesa i odbacivanja i uskračivanja pažnje.

Veza je bila dvostruka: potreba da se netko o njoj brine vodila ju je do anksioznosti što se nitko o njoj ne brine, za čim slijedi odbacivanje potrebe i ponovno bježanje.

Djevojčica je nesvjesno zaključila da bi bilo bolje ako se sama o sebi brine, nego da riskira da se netko brine i da poslije toga to izgubi.

I to je bilo postavljeno preko sadašnjosti, u dugotrajnom sklopu ponašanja.

 Nekoliko puta se na brzinu zaljubljivala u nekoga za koga je povjerovala da bi se mogao brinuti o njoj.

Ali, kada bi se jednom osoba zaista brinula o njoj, ona bi postajala nervozna, jer joj je prošlo iskustvo govorilo da ta pažnja neće potrajati, a ona je znala da ne može podnijeti bol odbačenosti.

U stvari ona je očekivala odbacivanje, i na kraju ga i izazvala.

 Za razliku od majke, posljednjem momku nije smetalo da se brine o njoj.

Ali, ona je sadašnjost gledala kroz filter svoje nesvjesne potrebe.

U njenom umu, momak je bio isti kao njena majka.

Ona je bjesnila na njega čak kada bi je pomagao da otvori teglu džema.

Nije bila svjesna otkud takve reakcije.

Samo bi naslutila blagu anksioznost.

Završila je zapodijevanjem svađe i uspijevala da on postane agresivan i ogorčen.

Onda je pomislila da time dokazuje svoj stav.

Sada je mogla kazati da on, kao i njezina majka, ne želi joj stvarno pomoći.

Uspjela je da je i on konačno odbaci.

 Zašto je željela pobjeći čim bi počela osjećati kako se netko brine za nju?

Kada se netko brine za nju, to izaziva strah da mu ne bude na teretu i da će je odbaciti.

U njezinom životu, muškarci su bili simbol stvarnog konteksta.

Sa njima je neprestano igrala prošlost.

To je nesvjesno samo-ispunjavajuće proročanstvo koje neprekidno simbolično izigrava.

 Pošto nije mogla osjetiti svoju prošlost ili da zna da njezino ponašanje izvire iz prošlosti, usredotičila je osjećanja na sadašnjost.

Njezina osjećanja su bila stvarna, ali kontekst je bio pogrešan.

To je suština simboličkog izigravanja.

Prošlost je nedostupna i stoga je filtrirana u sadašnjost, gdje ponovo stvara prošlost.

Ona nije morala čak ni razmišljati o prenošenju majčinih osjećanja na momka.

Na terapiji pacijentkinja je stigla do osnovnog osjećanja, naime: 'Ako se bude dugo brinuo o meni, ja ću mu biti na teret i on će biti ozlojeđen i onda će me napustiti!'

Tako je, zbog svojih konfliktnih potreba, uništavala odnose sa dobrim ljudima.

Na terapiji se osjećanja osvješćuju.

Sada, kada je osjetila i integrirala ono što je ležalo ispod njenog sklopa izigravanja, ne mora više izigravati u sadašnjosti.

Dr Arthur Janov

nastavlja se...