Fobije

 

Kao i ostali anksiozni poremećaji, fobije su izvanredan primjer kako igre iz prošlosti ulaze u sadašnjost kroz lanac boli.

Fobičar uđe u lift, mozak skenira svoju povijest, otkriva povijest gušenja u tijesnom prostoru prilikom rođenja, ili možda u inkubatoru, i diktira istu ludu, očajničku reakciju.

Ulazni signal pokreće stare uspomene, galvanizirajući sistem.

Napad anksioznosti je nepoznanica, jer je uzrok skriven od kortikalnog pogleda.

Fobije su precizna reakcija na izvorni događaj i logične su u svom kontekstu – uspomene koja od prošlosti gradi sadašnjost.

Sada osoba reagira na sjećanje.

 Osjećanje opasnosti ponekad, paradoksalno, nastaje kada osjetimo sreću.

Recimo da ste u savršenom restoranu i jedete savršenu večeru sa savršenim prijateljem, dobrom glazbom, u udobnom ambijentu.

Odjednom osjetite nejasnu nelagodnost, osjećaj da ta sreća ne može potrajati i da će se nešto užasno dogoditi.

Kada dobra osjećanja dosegnu izvjesnu razinu, upravo njihov intenzitet može pokrenuti druga osjećanja, dobra ili loša, uključujući i sjećanje na traumu.

Kod osobe se razvija osjećaj paničnog straha i izvjesnost da će se nešto umiješati i pretvoriti sreću u jad.

To se može dogoditi neposredno poslije seksa, poslije vjenčanja, poslije susreta sa novom prekrasnom osobom, ili poslije dobijanja neke nagrade ili lijepe vijesti.

 Zbog toga sistem, u svojoj savršenosti, kuje zavjeru da potisne pretjerane emocije kada su u blizini intenzivne stare uspomene.

Zbog toga dozvoljava samo izvjesnu količinu seksualnog uzbuđenja, i ni malo više, zbog toga presijeca osjećanja pri maksimalnom intenzitetu.

Izvjesna razina seksualnog uzbuđenja pokrenut će traumu rođenja, i tada seks postaje sredstvo za pražnjenje te rane boli.

Ako promatramo svoj seksualni život, možemo shvatiti kako je bilo naše rođenje.

To ima veze sa razinom uzbuđenja.

Tijelo ne pravi razliku između seksa, saobraćajne nesreće i nogometne utakmice.

Na izvjesnoj razini intenziteta dolazi do automatskog aktiviranja rane traume, koja onda teče od početka do kraja.

 Mnogi neurotičari automatski koče svoja osjećanja, sprječavajući da izvorna loša osjećanja isplivaju na površinu.

Bolje je ne pretjerivati, da se ne bismo raspali.

Sve to tijelo automatski samo obavlja.

U prijašnjem pogolavlju kod Patricije smo vidjeli zaštitini modus lišen energije, a kod Silije se to javljalo u maničnim fazama.

Ontogenija – naš osobni razvoj – je neprekidna rekapitualcija primalnog imprinta.

Protivno Freudu, ne moramo proučavati snove kao 'kraljevski put u nesvjesno'.

Ako su vam raspoloženja ciklična, potražite njihov uzrok u svom rođenju.

Dr Arthur Janov

nastavlja se...