Predstavljanje i ponovno predstavljanje

 

Iako se rađamo sa svim neuronima koje ćemo ikada imati, moždana masa prilikom rođenja samo je jedna četvrtina odraslog mozga.

Mozak se povećava sa rastom neurona.

Mozak je djelomice formiran najranijim iskustvima, i informacija opstanka se sa razvojem prenosi nagore, od prve do treće linije svijesti.

Informaciji o tome čega se treba bojati (što znači opstanak), konačno je predstavljena na kortikalnoj, ili trećoj razini.

Užas u maternici konačno putuje do korteksa, gdje svaka zatvorenost u prostoru odzvanja sa izvornim užasom i utječe da osoba osjeća strah.

Tako se strah vraća, predstavljen ponovno na različitim razinama.

Svaka razina nosi drugu komponentu: prva razina donosi gušenje u grudima (razina osjećaja); druga linija strah od zatvorenog prostora (emocionalni aspekt); a treća linija imenovanje i racionalizaciju koja objašnjava zašto se do toga dolazi (intelektualna razina).

Moguće je biti svjestan fobije, a nemati ideju o njezinom porijeklu.

Moguće je osjetiti gušenje u grudima, a nemati ni pojma zašto se to događa.

Lanac boli je ime za to predstavljanje i ponovno predstavljanje, ali u obrnutom smjeru.

U terapiji je potrebno početi od vrha, i konačno, možda poslije više mjeseci, spustiti se do porijekla.

Kada smo jednom zaključani u osjećanje i duboko mu se prepustimo, automatski se počinjemo spuštati ka konačnim uzrocima.

Prtedstavljanje tako daje terapeutu i pacijentu mapu putova.

Kada postoji trenutna prejaka reakcija, sa sigurnošću možemo zaključiti da se radi o ponovnom predstavljanju nečega što nas je odavno shrvalo.

Neurološki je nemoguće nešto drugačije.

Osoba kojoj je veoma neugodno ili je depresivna kada je sama, uglavnom će igrati igru, skupljajući ljude oko sebe kako ne bi bila sama.

Porijeklo toga možda je u prvim trenucima po rođenju, kada djetetu satima nije posvećeno dovoljno pažnje.

Ti sati mogli su biti ispunjeni užasom i da kao takvi budu utisnuti.

Tijekom djetinjstva dodano je zanemarivanje od strane roditelja zbog čega se dijete osjećalo još osamljenije.

Kad odraste, ako je sam, čovjek osjeća sva izvorna osjećanja napuštenosti.  

Nema razloga da se bojimo i da budemo depresivni kada smo sami, ukoliko to ne odjekuje osjećanje napuštenosti sa početka života.

 Većini od nas, rođenje je prvo iskustvo života-ili-smrti.

Naša reakcija – bilo da je opsežna borba okrunjena uspjehom ili kratka borba presječena opijatima – bit će zauvijek povezana sa ishodom.

Na kraju, ipak smo preživjeli, ali kasnije, kada se nađemo u opasnim okolnostima, reagirat ćemo na način koji nas je izvorno održao na životu.

Možda ljudi misle na to kada kažu da im se za vrijeme kliničke smrti 'cijeli život odigrao pred očima'.

Pod letalnim stresom, kao što je davljenje, mozak skenira povijest, tražeći ključ opstanka.

Na kraju, skeniranje se zaustavlja kod prototipa: onoga što smo izvorno učinili da bismo spasili svoj život u borbi za rođenje, a ako se na radi o borbi za rođenje, onda zastajemo kod neke druge rane, teške traume.

 Tako, ako su paraliziranost i nepokretnost pomogle da spasimo svoj život, desetinu godina kasnije, kada treba održati govor, možemo se slediti i ukočiti.

Kako bismo to mogli objasniti?

Nema ničeg tako strašnog u održavanju govora pred grupom ljudi.

Samo naša povijest izaziva užas, ukoliko odzvanja sa strašnom uspomenom.

Zato kažem – rana trauma nastavlja djelovati zauvijek.

Naša prošlost je jača od naše sadašnjosti; ona je uvijek s nama, ona oblikuje našu percepciju i ponašanje.

Dr Arthur Janov

nastavlja se...