Što je dobro rođenje?

 

Ako je trauma rođenja toliko značajna za formiranje ličnosti, isto je toliko značajno i dobro rođenje.

Idealno rođenje, kao što je pokazao dr Frederick Leboyer pretpostavlja krepki napor fetusa, okrunjen uspjehom, poslije čega slijedi dojenje.

Ovakvo rođenje znači, prije svega, da se majci ne daju anestetici, ukoliko je to moguće izbjeći.

Takvom rođenju poslije napora slijedi uspjeh, što vodi do optimističkih nadanja.

Taj imprint rođenja stvara psihologiju optimizma.

Oko devete godine, 'leboyevske bebe' su dobro prilagođene i uglavnom ambidekstrozne.

 Naravno, ne potiću svi prototipovi iz rođenja.

Mogu se uspostaviti i prije i poslije rođenja.

Ali obavezno u ranom djetinjstvu, kada su uspostavljene tendencije reagiranja.

Beba čije iskustvo nije traumatsko, ali je naglo odvojena od majke i danima ostavljena u inkubatoru, bez dodira, može se cijeloga života bojati da će ostati sama.

Kasnije, tokom života, svaka situacija u kojoj je sama, pokreće rani prototipski događaj.

 Ako vam zvučim kao postolar koji na cijelom svijetu samo vidi cipele, razmislite o tome da ličnost nastaje u izvjesnoj točki.

Naravno, postoji nasljedna komponenta, koja doprinosi stvaranju ubrzanog ili uspavanog nervnog sistema, na primjer.

Zatim, postoji hrana dobivena u maternici: da li je majka bila anoreksična, da li je pušila, da li je pila alkohol u trudnoći?

Ti činioci znatno utječu na razvoj fetusa.

 Da li to znači da se, poslije rođenja, ljudi do kraja života ne mijenjaju?

Mijenjaju se, ali ne dubinski.

Sazrijevaju, razvijaju um i intelekt, stječu profesije i tako dalje, ali mirna beba će vjerojatno postati povučeni odrasli čovjek, a hiperaktivna beba agresivan čovjek.

Osnovne tendencije opisane su imprintom, a taj imprint određen je 'vlakom traume'.

Da je Patricija, predusretljivo, podatno dijete, dobila dosta ljubavi i podrške i da su je hrabrili da postane žilava, njezin imprint bi bio zauzdan, ali ne bi nestao.

Njena osnovna sklononost ka pokoravanju i dalje bi postojala.

Njen imprint nesposobnosti da se izbori za život bio bi i dalje prisutan, i bio bi konceptualiziran kao beznadežnost i bespomoćnost.

 Značaj simpatičko/parasimpatičke paradigme leži u tome što daje biološku osnovu za shvaćanje ličnosti i našeg psihofiziološkog razvoja.

Ona nam omogućava da se oslobodimo apstrakcije i metafore, i da spekulaciju zamijenimo preciznošću i provjerenim hipotezama.

Više ne treba govoriti o volji, Edipovom kompleksu, idu i ostalim pojmovima odvojenim od biologije; možemo govoriti o jedinstvenoj ličnosti i biologiji.

Možemo razmatrati način na koji nervni sistem reagira na događaje iz djetinjstva, i kako se ti digađaji prevode u fizička i psihološka oboljenja.

Simpatičko/parasimpatička paradigma povezuje fiziologiju i psihologiju, podstičući provjerljive hipoteze i krčeći put psihologiji kao nauci.

 

Sam, Patricija i Silija, revidirani  

 

Sam, Patricija i Silija su ušli u primalnu terapiju.

Sam nikada ne bi krenuo na terapiju da Patricija nije insistirala.

On je krenuo ne zato što je otvoreno patio, već zato što je bio uvjeren da će ga palpitacija ubiti.

Kao i Patricija i Silija, otkrio je kako može učiniti nešto da normalizira svoju psihologiju i fiziologiju.

 Sam se gorko žalio na Patricijin seksualni nagon.

Ali, pošto je u potpunosti proživjela anoksiju u maternici, počela se osjećati seksualnije.

Pošto je pristala da reagira na užas, mogla je sebi priuštiti više uzbuđenja, a da se pred njim ne zatvori; mogla se opustiti i uživati.

U međuvremenu, migrene su se prorijedile, a razriješenje njezine depresije razriješilo je i njezinu hipertireozu. 

 Sam je naučio da je hiperseksualnost erotizacija rane boli.

Koristio je Patriciju da ispuni bezdan.

Kada je ponovno proživio svoju bol, postao je manje agresivan, i normalizirala mu se razina hoesterola.

Za njega, to je bilo manje značajno nego za Patriciju.

Sam je također naučio identificirati palpitacije kao znak da je priključen i da kreće osjećanje.

 Patricija je shvatila da je, kao i svi neurotici, uspjela ponovno da stvori prošlost u sadašnjosti.

Reagirajući prvo na svoj imprint koji kaže: 'Ne mogu probati, neće mi uspjeti, umrijet ću', osigurala je svoj uspjeh.

Njezina trenutna situacija postala je njezino staro osjećanje.

Kao rezultat mnogih osjećanja tog osjećanja, Patricija je postepeno promijenila neuspjeh u uspjeh, postavivši užas i beznadežnost u odgovarajući kontekst, i više ga ne izmiješta u sadašnjost.

Mogla je konačno razdvojiti prošlost od sadašnjosti.

To je ključ raščinjene neuroze: postavljanje prošlosti u prošlost, da ne bi pokretala sadašnjost.

Pored ostalih pozitivnih promjena, Patricija je tako razriješila svoju migrenu.

U trideset petoj godini Patricija se vratila u školu, više nije odustajala zbog lošije ocjene, jer ta ocjena u njoj više ne budi užas i očajanje.

Neće nikada biti žilava kao Sam, koji je žilavost vježbao od rođenja.

Ali naučila je da ustrajnost znači uspjeh.

Na sličan način, Sam nikada neće biti umjetnik, jer nikada nije razvio te prototipske rane sposobnosti.

On ne može misliti u slikama, a nju ne zanima novac ili posao, ali njih dvoje se slažu.

Ona ga više ne tjera da čeka, ona se pokrenula.

On je manje nezadovoljan i mnogo strpljiviji sa njom.

Njihov brak više nije nogometno igralište za njihova stara osjećanja.

 Njihove ličnosti su u osnovi ostale iste, ali oni više ne idu u krajnosti.

Sam sada može opušteno sjediti kod kuće, a Patricija se manje boji izlazaka.

Ne treba joj Sam 'da joj udahne život', a on je otkrio centar i stabilnost kakve nikada nije poznavao.

Oboje su zadovoljniji sobom.

 Što se tiče Silije, uslijed osjećanja, uvidom u vlastiti slom shvatila je: 'Ako je moje ponašanje dovoljno ludo, konačno ću privući pažnju majke i ona će mi pružiti ono što mi je potrebno da preživim'.

U grčevitom pokušaju da preživi, očajavala je za nekim tko će je priznati i pomoći joj da živi.

Njezin vrisak bio je tih a bol nijema.

Svađa sa majkom bila je posljednja slamka.

Kada je integrirala osjećanje, uzleti i padovi su nestali, bez ikakvih lijekova.

Za Sama, Patriciju i Siliju poboljšanje njihovog sadašnjeg života značilo je putovanje unazad do suočavanja sa traumama iz prošlosti.

U sljedeća dva poglavlja, usredočit ću se na to kako vlastita povijest može poslužiti kao mapa ozdravljenja, i kako trenutna osjećanja mogu biti startna pozicija za otključavanje dubokih, nezadovoljenih potreba.

Dr Arthur Janov

nastavlja se...