Ciklična Silija

 

Patricija ima sestru Siliju, koja ima dijagnozu manične depresije.

Ona ima periode euforičnih skokova poslije kojih slijede veliki padovi.

Priča dvjesto na sat, piše pjesme, malo spava, a zatim provodi dane u strahu.

 Silijino rađanje nije bilo kao Patricijino.

Počelo je normalno, a onda su otkrili da se majka nije dovoljno raširila.

Prvo je došlo do skladnih napora, odmorenog reagiranja, u kome je Silija davala sve od sebe da se progura van.

To je kulminiralo u očajničkom naporu da pobjegne.

Onda je uspavana anestezijom i postala je potpuno pasivna.

Kasnije se probudila i ponovno pokušala da se izbori.

Stalno je pokušavala, i svaki put bi skoro uspjela, a onda – blokirana.

U nju je utisnut cikluis borbe – poraza – borbe.

Utisak će kasnije vladati Silijinim raspoloženjem i ponašanjem, stvorivši pozornicu za psihozu posebnog tipa: maničnu depresiju, doživotni eho Silijinog iskustva rođenja.

Trauma je također izmijenila postavke nekih hormona povezanih sa maničnom depresijom, i vjeruju da je to 'uzrok' njezinog problema.

To je 'posljedica'.

Sam (Patricijin suprug) je nesretan kada im Silija dođe u posjetu.

Kad je Silija u dobrom raspoloženju, ona je zvijezda svakog skupa, raspoloženija čak i od Sama.

Divlje je ekstravagantna, kupuje raznu egzotičnu hranu za večeru i beskorisne stvari za kuću.

Njezin entuzijazam nema granica, ona može bez zamaranja raditi osamnaest sati dnevno.

Ali ova manična faza se završava kratkom psihotičnom pauzom, slijedi depresija.

Kada je 'dolje', vuče se po kući bez volje za bilon što.

 Silija je manično depresivna. jer ta sekvenca ponašanja, manija za kojom slijedi malaksalost, pomogla joj je da preživi.

Njezina nadljudska sposobnost da radi i luđački napadi kupovanja u stvari su borba za život.

Njezim sistem 'pamti' svoje prve velike borbe za opstanak i neprekidno nastavlja borbu.

Depresija dolazi poslije manije uslijed utiska poraza i totalne bespomoćnosti, zatim slijedi posljednji napor koji donosi uspjeh.

Sistem pamti konačan poraz poslije manične borbe.

Kada je depresivna, Silija osjeća ono što je osjećala izvorno, iako ne može definirati pojam o tome.

U toj fazi vidimo analagiju izvornog parasimpatičnog osjećanja bespomoćnosti i nedostatka želje za životom.

Tada se Silija podigne u posljednjem, očajničkom pokušaju da oživi, i ciklus se nastavlja.

Poslije perioda normalnosti, u kome ona preuzima sve veću odgovornost i radi sve teže i duže, Silija gotovo neprimjetno prelazi u manično stanje u kome se kompletno obezglavljuje od aktivnosti.

Energija koja je goni da se tako ponaša jest izvorno očajanje tipa život-ili-smrt iz manične faze borbe za rođenje.

Zahvaća se u skladište skrivene energije i sekvenca rađanja se proživljava točno kako se prvi put odigrala.

Konačno, manija postaje toliko intenzivna da izmiče kontroli.

Završava svađom sa majkom, poslije čega počinje svirati klavir, udarajuči o tipke laktovima i pjevajući iz sveg glasa, uvjerena da klavir šalje poruke majci.

Silija završava u mentalnoj bolnici.

Dobiva dijagnozu akutna manično-depresivna psihoza i povijest naizmjenične manije i depresije.

Da bi se popravila visoka i niska energetska razina, a obje joj smetaju da funkcionira, liječnici joj daju antipsihotičke droge kao što je litijum karbonat.

Ali ta sredstva samo ublažuju, a ne liječe.

Liječnici su sigurni da je njena ciklična ličnost genetska, i nalaze rodolsov manične depresije sve do šukundjeda.

Kad se sklop ponašanja ponovi, opet mora u bolnicu, ponovo joj daju dijagnozu, jer njihov trening ne uzima u obzir škodljive efekte traume rođenja, ili mogućnost da prošlo iskustvo može također biti ključ za izliječenje.

Ako Silijin manično-depresivni sklop nije genetski, kako može sklop duboke depresije, za kojim slijede nadljudski napori, da se ponavlja kod odraslih osoba?

Ako nismo spremni povjerovati da su milijuni manično-depresivnih osoba rođene sa istim genetskim nedostatkom koji ih tjera da kruže kroz cikluse, moramo razmotriti društvene događaje koji ih izazivaju.

Legije stručnjaka za mentalno zdravlje vide psihozu kao znak patologije, dok je ona jednostavno pokušaj da se očuva integritet vlastite ličnosti.

Izvorno, Silija se morala panično boriti kako bi spasila svoj život.

Mi smo razotkrili misteriju psihoze u primalnoj terapiji, i otkrili smo da je objašnjiva imprintom (utiskom).

Kada naše Silije ponovno prožive cikličnu traumu, one razriješe svoju manijakalnu depesiju.

Ali proživljavanje traume može toliko dramatično izmijeniti ličnost, to znači da je nju i izvorna trauma izmijenila i usmjerila.

Dr Arthur Janov

nastavlja se...