SAM I PATRICIA: SIMPATIJA I PARASIMPATIJA

 

Samova majka bila je frigidna.

Fokus velikog dijela njezine napetosti ležao je u donjem dijelu tijela.

Kada se porađala, neodlučan sistem se konačno otvorio.

Sam se satima borio da izađe, konačno je u tom uspio.

 Patricijina majka je bila vrlo represivna, nije podnosila bol i na porođaju je dobila tešku anesteziju.

Patricia se slabo borila prije nego što je anestezija ušla u njezino tijelo, zatvarajući mnoge ključne funkcije.

Čak se nije mogla boriti niti da izađe, jer droga koju su dali njezinoj majci ušla je u njezino tjelešce i uspjela je demobilizirati.

Rodila se sva modra i morali su je udarati kako bi oživjela.

Potisnuti respiratorni sistem počeo je funkcionirati tek poslije udaraca.

 Dok se Patricia morala odreći veoma rano svake borbe i da u svijet uđe pasivno, Sam je u svijet ušao aktivno, sve vrijeme se boreći. ž

Samu je borba omogučila uspjeh.

Patricijin imprint bila je krajnja bespomoćnost, nije mogla da spasi vlastiti život.

Takav različit način ulaska u život utisnut je u njihov sistem.

Sam je postao aktivna, pokretljiva, agresivna individua, a Patricija prepuštena, introvertna, pasivna.

 Proces rođenja, a posebno način na koji smo se rodili, utisnut je u nervni sistem kao memorija: 'Reži! Printaj!' i nikada ga neće napustiti.

Taj imprint postavlja modus ličnosti, dajući mapu načina reagiranja na buduće događaje.

Štoviše, ono što se dogodi u djetinjstvu stapa se sa problemom, jer je svaki pojedinac sklon da na nove događaje reagira u terminima modusa svog rođenja.

U striktnoj, opresivnoj roditeljskoj atmosferi, Patricija se lako predala i povukla u sebe.

Bila je rezignirana, nije nalazila izlaz iz problema.

U istoj atmosferi, Sam je bio borben, ratoboran i neposlušan; stalno se sukobljavao sa svojim roditeljima i zagorčavao im život.

Sam nikada nije bio gubitnik; luđački je bježao iz svoje beznadežnosti koju je rijetko primjećivao.

 Patricija je bila tiha i misaona.

Bila je sama i nikada se nije nudila da nešto uradi.

Sam je bio hiperaktivan mladić, galamdžija i svadljivac, nesposoban da sjedi mirno u učionici.

Ti modusi ponašanja potječu iz autonomnog nervnog sustava, koji ima dvije grane.

Sam je postao osoba kojom dominira simpatički nervni sistem, 'simpat'. Patricija je bila 'parasimpat', njome dominira parasimpatički sistem.

Simpatički sistem usmjerava ponašanje koje troši energiju kao što je reakcija borba-ili-bijeg. 

Ona nas mobilizira, podiže tjelesnu temperaturu i smanjuje perifernu cirkulaciju (čuvajući krv za mišiće, pripremajući se za borbu ili bijeg), tako da je lice blijedo a šake i stopala hladni.

Često mokrimo, nervozno se znojimo, suše nam se usta i glas je piskav.

Naprotiv, parasimpatička grana nervnog sistema kontrolira procese čuvanja energije kao što su odmor, san i oporavak.

Širi krvne žile, grije kožu i podstiče iscjeljenje.

Kada smo u parasimpatičkom modusu, muskulatira je opuštenija kako bi čuvala energiju, glas se spušta do niskog slatkog tona.

 Zdrava osoba ima dobru ravnotežu između ova dva sistema.

Oni rade skladno, tako da smo više 'simpatički' danju a više 'parasimpatički' dok spavamo, sa uravnoteženom mješavinom te dvije tendencije.

Ali traume koje su se dogodile prije nego što smo ugledali svjetlost dana mogu da nas gurnu u jednom ili drugom pravcu.

Patriciju, parasimpatu, imprint je postavio u modus vječitog 'odustajanja'.

Patricija je uvijek 'u sebi', introspektivna, snena, emotivno daleka.

Nije se morala udaljiti od svog osjećajnog ja jer, emotivni naboj obuhvaćen traumom bio je suviše jak da bi mogao da ga integrira.

 Sam je optimista, Patricija pesimista – oslikavaju ishod borbe rađanja.

Patricija je uvijek u apatičnom modusu, obeshrabrena i predaje se kad naiđe na najmanju prepreku.

Njen stav je: 'Što vrijedi?' jer izvorno, što je vrijedilo?

Sam ne priznaje prepreke, on će vjerojatno biti uspješan.

 Postoje obilje takvog dijalektičkog kontrasta.

Odlučnost nasuprot rezignaciji, na primjer: Sam bjesni i upijeva, dok Patricija brzo posustaje i predaje se tijeku stvari.

Žilavost nasuprot odustajanju: Sam je naučio da naporom spašava život, dok je Patricija naučila da je žilavost opasna.

Sam mora završiti svaki projekt jer završavanje znači život, dok Patricija ima desetine nezavršenih poslova jer završavanje znači propast.

Ne može se prisliti da nešto učini; učitelji to nazivaju slabom motiviranošću.

Sam je krajnje odlučan; ništa ga ne može spriječiti.

Momak koji se iskazuje, juri naprijed i uz napor se susreće sa ljudima.

Patricija gleda prema unutra, pošto je na početku bila prisiljena na to.

Njeno rođenje ju je naučilo da izlaženje nije bezbjedno, pa je njezin lajtmotiv zadrška.

Morala je biti 'izvučena van' te je i sada morate 'izvlačiti van', u ponovnom stvaranju prototipa koji opisuje cijeli njezin život.

 Patricija je konzervativna, Sam je radikalan.

Pošto je početak izlaska iz maternice za Patriciju značio propast, ona je kasnije stvorila vlastitu čahuru i željela je da ostane uvijek u njoj.

Promjena, stoga, postaje opasna.

Ona je sretna sa svojom rutinom i želi vođe koji će joj obećati da će održavati 'tradicionalne vrijednosti'.

Sam se bunio protiv oca-tiranina, kao što se u maternici bunio protiv majke.

Njegov život se sastoji u pobuni i testiranju granica.

On sve to uspijeva opravdati revolucionarnom filozofijom, koja mu racionalizira potrebu za pobunom.

 Sam je manje osjećajan od patricije jer nema vremena za razmišljanje; on gleda u budućnost, Patricija gleda u prošlost, neprekidno reagira na katastrofu koja se već dogodila, ali koju ona zamišlja ispred sebe.

U neurozi, sadašnjost se vidi samo kroz veo prošlosti, jer sistem ne može razlučiti prošlost od sadašnjosti.

Pošto je Sam morao pri rođenju  brzo učiti, on i sada brzo uči, tako da u opasnostima dobro reagira.

Patricija se u opasnostima zaledi.

Potrebno joj je vrijeme da bi odreagirala.

Njezin pristup je metodičan, detaljnije izvodi operacije.

Sam sagledava cjelokupnu situaciju, globalnu perspektivu.

On nije detaljista.

Morao je djelovati instinktivno prije nego što mu se razvio korteks, čija je glavna funkcija da inhibira ili potisne.

Kada se jave impulsi, Sam zaore.

 

 Zašto svaki Sam u ovom svijetu nailazi na Patriciju?

Zašto se zaljubljujemo u one koji imaju neuroze suprotne našoj?

Izgleda da svatko od nas traži. 

 Patriciju svladavaju događaji i potreban joj je Sam da djeluje umjesto nje.

 Potreban joj je netko tko će je voditi i reći joj što činiti.

Samu je potrebna pasivna, podatna osoba koja će podnositi njegove oštre poteze.

 Potrebna mu je i Patricijina stabilnost.

 Da je Patricija kao Sam, iskopali bi jedno drugome oči, a da je Sam ka o Patricija, oboje bi potonuli u depresiju.

 Ali poslije vjenčanja, Sam se razočarao u Patriciju: ona nikada nije htjela izlaziti, zadovoljno je sjedila kod kuće, sklupčana na kauču.

 Kod Patricije se sve vrti oko modusa čuvanja energije, kao što je morala učiniti da bi preživjela rađanje.

Sam mora jurcati, ustaje, istrči se, i smisli neki projekat.

 Ležanje ga podsjeća na opasnost od umiranja jer, pasivnost je izvorno značila smrt.

 Ali ta uspomena nije dostupna – samo mu je veoma neugodno.

 Patricija je nesretna jer Sam nikako da se skrasi, uvijek juri, i ne može podnijeti godišnji odmor a da ne razmišlja o povratku na posao.

 Sam je nesretan što Patricija nije vrckava kao ostale žene.

Izgubila je iskru života prije nego što je bilo tko od njih shvatio da se to dogodilo; ali ona je također faktor stabilnosti, što ga je u početku privuklo.

Osam sati ujutro.

Sam se aktivno budi, spreman na sve.

Skače iu kreveta, oblači se, pije kavu, i može započeti dan.

On je dnevna osoba, puna energije, od prvog trenutka spreman za akciju.

Patricija je pospana, gotovo nadrogirana, sporo se budi.

Leškari u krevetu do deset sati.

Ne može se pokrenuti.

Nije dobro spavala, imala je noćne more kako se zaglavila, gušila se u pećini bez svjetlosti i zraka.

Budi se sa lupanjem srca i pomišlju da će umrijeti – to je njetin imprint bliske smrti.

Cijelog je života patila od košmara.

Sam se i ne sjeća svojih snova.

On je daleko od svojih osjećanja; ona je u mulju osjećanja.

Patricija je spora.

Spor metabolizam, spore fizičke reakcije, i razumni misaoni procesi – ona je obazrivija.

Ona učini manje toga, ali bolje.

Ona je noćna osoba, noću je potpuno budna i aktivna, a Sam je tada umoran i spreman za krevet.

Sam nema strpljenja da sluša Patriciju kako se, čim ustane iz kreveta, žali na depresiju i očajanje.

On, naravno, ne zna da je to njezino izvorno osjećanje, od rođenja, prototipska nejasna svjesnost smrti.

Ona je sigurna da će sve 'ispasti sranje'.

Njezina filozofija nesvjesno oslikava ono što se dogodilo: sve je isprva krenulo dobro, a onda je odjednom postalo loše.

Sam nikako da shvati depresiju.

 Svakodnevno ponovno stvarajući rođenje, Sam je neprekidno pod pritiskom kako bi ostao u trci.

Mnogo posla, mnogo mjesta koja treba obići, svuda, samo ne unutra.

On je ekstrovertan, sa veoma malo mašte.

Patricija mrzi Samovu 'nerealnost'; on nikada ne zastane da razmisli, on ne vidi negativnu stranu stvari.

Sam se ne pita mnogo.

On djeluje.

Patricija neprekidno razmišlja o svojoj patnji, o životu, odlukama i pravcima.

Nije sigurna što treba napraviti jer, na početku nije bilo ničega.

Sam ne voli Patricijin pesimizam.

Ironično, i Sam i Patricija o sebi misle da su realisti.

Kada bi nekako mogli imati povjerenja jedno u drugo sklopili bi svoje percepcije i dobili kompletnu sliku.

 Patricija je u posljednje vrijeme počela slikati, i dobro joj ide.

Nesvjesna toga, slikala je svoja osjećanja: čvorugasto drveće koje okružuje ljude sa maskama straha, figure iz svojih košmara, varijacije na 'Krik' Edvarda Munka.

Sam nema vremena za umjetnost; u njegovoj glavi postoje brojevi, ne slike: brojke prodatih komada, projekcije, i tako dalje.

Patricija ništa ne zna o poslu ili novcu, Sam je u tome nadmoćan.

On bježi od propasti; ona svuda oko sebe vidi propast.

Sam je ambiciozan.

On se stalno trudi da poboljša stvari u budućnosti.

Patricija nije pokretač; njoj je potrebna vanjska disciplina, ali kada se ugnijezdi, nemogu je pokrenuti ni divlji konji.

U životu joj uopće ne treba raznovrsnost.

Pošto pri rođenju nije imala nikakve alternative, ne vidi izlaz iz teškoća.

Sam mrzi disciplinu.

Ne želi biti ni u čijim rukama jer kada je bio, život mu je ovisio od toga, i gotovo ga je izgubio.

Ne podnosi pravila, zakone, ni šefa.

On je kao slon u staklarskoj radnji.

 Sam ne voli drogu.

Međutim.

Potrebno mu je smirenje – da juri na motoru; može urediti svoj život tako da racionalizira trkači motor, neće uzimati lijekove za smirenje.

Misli da je pod svim tim vanjskim pritiskom, a ustvari ima dosta samo unutrašnjeg pritiska.

Najsretniji je kada ima rok.

Ali sklon je pretjeranoj akciji, i teško spava.

Povremeno mu treba neko sredstvo za spavanje, da isključi motor koji je od rođenja neprekidno navijen.

Patriciju droge podižu.

Dan počinje sa kavom, uvečer alkoholom podiže raspoloženje.

Droga koju svako od njih uzima predstavlja pokušaj da postanu normalni; da normaliziraju sistem izopačen na početku života.

 Sam ne podnosi Patricijini ponašanje u restoranima.

Ona je neodlučna što će naručiti, čeka da vidi što ostali naručuju, onda i ona naruči.

Kada o tome razgovara sa svojim psihoanalitičarem, on joj objašnjava kako se ona osjeća nesigurnom u vezi sa odlučivanjem.

Ali moramo pogledati dublje da bismo shvatili što osobu kakva je Patricija čini neodlučnom.

To seže do samog početka, kada nije znala kuda krenuti.

Duboko porijeklo njene nesigurnosti nalazi se u strahu da će svaki potez koji učini imati strašne posljedice.

Samo uz vodstvo drugih mogla je naučiti 'prave poteze'.

Ni Patricija nije zadovoljna Samovim britkim, zahtjevnim, nepristojnim ponašanjem u restoranu.

Sam je glavna zvijezda.

On odabire restoran, vrijeme kad će se večerati, koga će pozvati, a koga neće.

On mora sjediti za najboljim stolom; zbog svojeg osjećanja da nikada nije bio dovoljno važan roditeljima on insistira da se prema njemu ponašaju kao prema značajnoj osobi.

Patricija popušta.

Potrebno joj je da je vode, a njemu je potrebno da vodi.

 Sam nije suosjećajan kao Patricija.

Ono mnogo štošta vidi u ljudima.

Ona sanja o osjećajnom mužu koji će shvatiti njene potrebe.

Avaj, to nije moguće jer njoj je 'potreban' Sam da nadoknadi ono što joj nedostaje.

Zato je Patricija nesretna.

Potrebe su joj kontradiktorne: da neko njome vlada i da je vodi, i da ima stabilnog, osjećajnog partnera koji će je izvoditi.

Sam dominira Patricijom ali nije osjećajan i nije oprezan u diskusikama.

Njoj se to ne dopada, ali prihvaća, vjerna prototipu pasivnosti.

Sam i Patricija imaju seksualni problem.

Pošto je Patricija duboko represivna, ne može se uzbuditi bez zatvaranja.

Uzbudi se do izvjesne granice, a onda sve zamre.

Sam je nesretan jer Patricija za vrijeme seksa samo leži i nije kreativna; izgleda mu da tek podnosi akt.

Ona osjeća da on nije nježan, da se brzo napali i splasne.

Njoj su potrebne nježnost i romantika.

Sam pati od prerane ejakulacije.

Njegova impulsivnost i nedostatak kontrole pretvaraju svako uzbuđenje u veliki napor.

Kao dijete primao je malo ljubavi i sada mu je teško voljeti.

To je djelomice zato što je suviše nemiran i ne dozvoljava drugima da ga grle i maze. 

Bol rađanja i lišenost u djetinjstvu složili su se da mu omoguiće lako uzbuđivanje; seksualizirao je svoju bol.

Seks je postao oslobođenje tenzije.

 Sam ne zna zašto se njome oženio.

Imao je djevojke i, potpunio nesvjesno, pokušavao da u svakoj nađe majčinu ljubav.

Patriciji nije stalo; ona samo želi da je ostave na miru, ne želi da se stalno gnjavi sa seksom.

Patricija je razmišljala o razvodu ali nema snage da nešto poduzme.

Razmišlja, fantazira o ljubavniku.

Ali nema dovoljno energije da to izvede.

Polako, fantazija preuzima njen život.

U međuvremenu, Sam ne razmišlja o razvodu, jer nikako ne nalazi vremena da razmisli kako se ustvari osjeća.

 Njoj više nije stalo do prijatelja.

Teško se motivira, i osjeća malu fobiju od izlaska iz kuće, pošto je napuštanje sigurnog mjesta ranije značilo propast.

Sam je tjera da ode psihoanalitičaru zbog fobije, ali ona ne misli da je to fobija; jednostavno, ne želi izlaziti.

Zar on nije u stanju da to shvati?

 Patricija odlučuje poći na satove povijesti.

Prvi ispit nije položila i odlučuje odustati.

Sam bjesni i kaže: 'Ti nisi borac. Što je s tobom?'

Ne može shvatiti trenutno obeshrabrenje.

Ne zna da je jedan koji je dobila na ispitu pokrenula osjećanje bespomoćnosti koje potječe još od rođenja i da je reagirala prototipski, odustajući zbog poraza.

Sam je krajnje radoznao i želi da uči, jer je od početka morao znati sve što se događa u slučaju kako bi moglo da mu pomogne preživjeti.

Patricijina radoznalost je potisnuta; ona ne želi znati jer, znanje boli.

Njoj je potrebna masivna represija da bi se opasna uspomena držala pod kontrolom, i zato ne vrijedi živjeti.

Sve je tako sivo i tupo i besmisleno, ona više ne želi ni pokušavati.

Sam je umoran od pokušavanja da joj 'udahne život', i to često kaže ne razmišljajući što to stvarno znači.

U simpatičkoj i parasimpatičkoj paradigmi, prva teži da 'djeluje', a druga da 'se uvuče'.

Patricija uviđa da je borba beskorisna i lako se predaje.

Ona je kronično depresivna, okrenuta unutra, ka organima i stanicama, izazivajući simptome kao na prmjer migrene.

Može prerano umrijeti od raka, jer se tokom godina pritisak na stanice  povećava, dok se ne deformiraju.

To nije slučaj sa Samom, on 'djeluje', pokušava zadovoljiti svoje potrebe.

Njegovo ponašanje apsorbira njegov neprekidan naboj.

Djelovanje oslobađa energiju osjećanja.

Energija koju njegovo ponašanje ne može apsorbirati, bori se protiv organa, i on može imati kardiovaskularne probleme, i da dobije rak, i može prerano umrijeti od srčanog udara.

 Sam i Patricija su danas zauzeti.

Oboje idu liječniku; ona ide liječniku opće prakse zbog migrene, a on kardiologu zbog srčanih palpitacija.

Kardiolog pita Sama da li je nedavno bio pod stresom.

'Nisam', kaže on.

'Trebalo bi da malo usporite'.

Preporučuje liječnik.

'Dat ću vam lijek da se smirite'.

Ali Sam ne može usporiti.

Palpitacije su fragment uspomene na rođenje, u kome je srce bilo galvanizirano uslijed napora.

Patriciji liječnik daje pilule koje su vazokonstriktori, protiv dilatacije krvnih žila u glavi.

Liječnik joj također kaže da bi joj kava pomogla i da ujutro treba popiti dvije šalice, ako dobije glavobolju; ona obično pije pet.

Kava je vazokonstriktor; pomaže joj da pobjegne i odvraća je od utiska anoksije od koga je patila prilikom rođenja.

 Ukratko, Patricija je bez energije - to je imprint; ona se ne može boriti, ne može trčati – zaglavila se.

Vitaminske injekcije za sindrom kroničnog umora slabo joj pomažu, ali liječnik ne vidi da je umor uspomena koju živi u sadašnjosti.

Vitamini neće izliječiti Patriciju jer, izvor njezinog umora je psihološka uspomena sa sekundarnim efektima, kao što je povećana potreba za izvjesnim vitaminima i imuni sustav koji je oslabljen uslijed nedostatka kisika pri rođenju.

Takvi sekundarni efekti moraju se liječiti.

Patriciji su potrebni lijekovi za jačanje imuniteta i kompleksni vitamini za stjecanje imuniteta, da bi imala vuše energije.

Jednostavnim vitaminskm injekcijama, liječnik postupa po principu 'drži vodu dok majstori odu', a primalna sila prijeti da nabuja i razruši branu.

Liječnik ne vidi pod kakvim je stresom Patricija.

On ne vidi da je anoksija rađenja oslabila njezine stanice koje su postale podložne kasnijim bolestima.

Njezin imuni sustav je pospan uslijed globalne represije.

Ako se Patricija ne razboli, izgledat će mlađe i živjet će duže od Sama, jer njezin puls, tjelesna temperatura i krvni tlak teže da budu niski.

Ali ona se razboljela.

Dobila je hipertireozu, izazvanu nedovoljno aktivnim sustavom.

Dr Arthur Janov

nastavlja se...