Intelektuačna razina: kako nas mišljenje brani od osjećanja 2

 

Povreda na jednoj razini ne mora djelovati na drugu razinu.

Na primjer, možemo imati oštećenje u predjelu govora na svijesti treće razine, a da ipak budemo kompletno osjećajni.

Možemo imati oštećenje motornih funkcija a da ipak zadržimo kristalno jasnu percepciju.

Osobe u komi na prvoj liniji djeluju, ali dvije više razine su im  neaktivne.

Mogu mjesecima ili godinama živjeti u vegetativnom stanju.

Nemaju nikakav kontakt i ponašaju se na rudimentarnoj razini, nemaju pojma o tome što se događa, ali 'funkcioniraju'.

Ljudi koji se probude iz kome kažu da su na nekoj razini imali percepciju dodira i utjehu.

Držanje osobe pod anestezijom za ruku može pomoći da se u izvjesnoj mjeri ublaži bol.

Osoba i dalje osjeća taj kontakt, mada je 'nesvjesna' ili boravi na drugoj razini svijesti.

 Svaka razina svijesti doprinosi takozvanom umu.

Kod normalne, zdrave osobe tri odvojena uma funkcioniraju kao jedinstveni mentalni aparat.

Oni rade harmonično za dobro organizma, omogućuju osobi da bude osjećajno, misaono biće sa zdravim emocionalnim reakcijama na vanjske podražaje i da bude sposobna jasno razmišljati o tim emocijama, da ih koristi kao odrednice za ponašanje.

Zdravlje zahtijeva optimum koherentnosti ili povezanosti među razinama, skladno funkcioniranje koje osigurava opstanak.

 Trauma spriječava harmoniju, izazivajući 'nesvijest'.

Represija sprječava integraciju te tri razine i izaziva globalno dislociranje funkcije u sferi tijela i uma.

Pod njenim utjecajem organi vrše pretjerano ili nedovoljno lučenje, izopačuje se fizički razvoj, i vrši izmjena funkcije krvnih žila.

Sa represijom i neurozom možemo se osjećati na jedan način a misliti na drugi. 

Možemo reagirati na način povezan sa nečim iz prošlosti, a ne sa nečim što je u sadašnjosti, tu pred nama.

Na sadašnjost reagiramo kroz filter uskladištenih uspomena.

Daniel Goleman, urednik znanstvene rubrike New York Times-a griješi brkajući pamćenje sa memorijiom: 'Otkrića nagovještavaju', piše on, 'da...bebe stiču vještinu sjećanja na značajne epizode u svom životu tek kada steknu jezičke sposobnosti'.

Citirajući znanstvenike, Goleman nastavlja – jezik je sredstvo za pamćenje i za prisjećanje. Nemamo nikakvo pamćenje dok ne progovorimo.

Previđena je cjelokupna ideja preverbalne emocionalne memorije, a da ne govorim o pred-emocionalnoj memoriji, onoj od prije rođenja.

Moramo istaći da se memorija priziva sama od sebe, na vlastitoj razini, i na vlastiti način; ona sama po sebi nema nikakve veze sa riječima.

 Ako su dijete u najranijem djetinjstvu napustili roditelji, ono ne mora znati opisati što se dogodilo, terminima kao: 'oni me ne vole i ne želim biti sa njima'.

Ali poruka je još uvijek tu, kao i osjećanje.

Njegov nejak sistem ne može više normalno reagirati i biti ono što jeste.

Mora se zatvoriti, da pokopa osjećanja, da bi preživio.

Emocionalna memorija bez određene scene; ali ovdje, osjećanje je memorija.

Kod odraslih ljudi, to se zove depresija.

Dr Arthur Janov

nastavlja se...