Moć ljubavi?

Čak ako su roditelji nježni i puni ljubavi, sva ta ljubav ne može doprijeti do djeteta koje je već izvršilo represiju veoma rane traume.

Represija je opet odbrana koja drži pod kontrolom opasne informacije izvan svjesne i psihološke reaktivnosti; ali ona također djeluje tako da druge informacije, kao što je ljubav, sprječava da prodru.

Time se djelomično mogu objasniti razlike u ličnostima brata i sestre.

Oboje je moglo biti maženo i ljubljeno, ali je jedno možda doživjelo opsežnu bol koja je postavila podjednako opsežnu represiju.

Stoga se životno iskustvo brata razlikuje od sestrinog.

 Represija zamagljuje unutrašnja osjećanja i emocije, izazivajući neurozu.

Ali kako djeluje represija?

Sljedeće poglavlje odnosi se na tri razine svijesti – instinkt, emociju i intelekt – i kako represija djeluje na njih.

 

INSTINKT, EMOCIJA I INTELEKT: SVIJEST I MEHANIZAM REPRESIJE

 

Jedna poslovna žena odlazi na odmor u tropski raj, nadajući se da će izbjeći stresni život, da na par dana zaboravi svoje probleme.

Ali kada je stigla, otkriva da se ne može opustiti.

Ako ne radi nešto – igra bagminton, odbojku ili roni – osjeća se uznemireno. 

Ozbiljno razmišlja o tome da se vrati kući.

 Kada se netko ne osjeća ugodno na mirnoj obali, a ne može odrediti zašto mu je neugodno – odakle stres?

Vjerujem da potječe od primala koji vreba ispod površine svijesti.

Imprint od prije više desetljeća nastavlja djelovati na ženu i podstiče njezino ponašanje, mada ona ne osjeća tako.

Kako je to moguće?

Zato jer posjedujemo različite funkcije mozga koje prerađuju različite razine svijesti i biokemijske mehanizme koji posreduju u represiji.

 Po mišljenju Paul MacLean-a iz Laboratorija za evoluciju mozga u Poolesville-u, Maryland, ljudska bića imaju trostruki mozak, sačinjen od tri elementa: reptilski mozak, (primarnu) strukturu moždanog stabla koja nam je zajednička sa reptilima, paleomamalski mozak, ili limbički sistem, koji nam je zajednički sa ostalim sisavcima; i mamalski mozak ili neokorteks.

Ta tri mozga djeluju kao povezani kompjutori, od kojih svaki ima vlastitu funkciju i memoriju koja definira tri razdvojene razine svijesti; one su postale kamen temeljac dijagnoze, prognoze i pristupa osjećanjima u primalnoj terapiji.

 Temelj razumijevanja neuroze je – što svaki od tih mozgova radi, i kako međusobno djeluju.

Prvo se razvila razina mozga koju nazivamo prvom linijom svijesti, i to je instinktivna razina. Uglavnom je locirana u moždanom stablu i hipotalamusu, i regulira vitalne funkcije.

Limbički sistem je sjedište emocionalne, druge linije svijesti, gdje borave naša osjećanja. Posrednici su mu moždani limbički sistem i temporalni režanj.

Na trećoj liniji ili kortikalnoj razini, razmišljamo i razvijamo ideje, integriramo imput sa dvije donje razine, osmišljavajući iskustvo.

 Razvoj svake razine svijesti odražava evolutivni razvoj vrste.

Baš kao što su stotine milijuna godina protekle između evolucije prve razine linije i dolaska mislećeg korteksa, razvoj prve linije svijesti kod pojedinca prilično prethodi vremenu kada počinje funkcionirati neokorteks.

To objašnjava kako možemo doživjeti traumu prije nego što steknemo riječi kojima ćemo opisati što se dogodilo; i kako je moguće da smo 'nesvjesni' uspomena koje na nas djeluju cijeloga života.

Prva linija svijesti obuhvaća primitivni nervni sistem.

Iako je njena struktura kompetentna prilikom rađanja, ona počinje funkcionirati za vrijeme razvoja u maternici i posreduje psihološkim promjenama u razvoju.

Prva linija je visceralni um, koji se stara o osjećajima, i vitalne funkcije su uglavnom pod njegovom kontrolom: disanje, kardiovaskularna aktivnost, lučenje hormona i digestivni i urinarni procesi.

Svijest prve linije održava na odgovarajućoj razini homeostazu, krvni pritisak, srčani puls i druge vitalne funkcije.

 Pošto uvijek reagiramo sa najvišom razinom neurološkog funkcioniranja koji nam je dostupan, traume koje se dogode prije šeste godine imaju više vjerojatnosti da će djelovati na te funkcije.

Otuda, ako se pojavi pacijent sa kolitisom ili palpitacijama, možemo pretpostaviti da djeluje trauma prve linije – nešto se dogodilo prije nego što je beba napunila šest mjeseci.

To može pomoći da objasnimo zašto neki ljudi imaju mnogo niži puls, krvni pritisak, i tjelesnu temperaturu, od drugih.

Vidjeli smo da rana trauma može izmijeniti postavku tjelesnog termostata, hormone, i veliki dio naše biologije, često igrajući nevidljivu ali izravnu ulogu u kasnijoj fizičkoj bolesti.

Pošto prva linija razvoja prethodi emocijama, ne možemo plakati kada je manifestna.

Ne možemo ni govoriti, jer jezik je funkcija najviše razine, koja dolazi kasnije.

Dok pacijenti proživljavaju veoma rane traume, nikada nisu uključene riječi.

Prva linija, međutim, može uskladiti kataklizmičke osjećaje približavanja smrti, paničnog disanja i tjelesnih pokreta.

Te uspomene, nevidljive ali psihološki aktivne, godinama oporezuju organizam i mogu igrati ulogu u razvoju kardiovaskularne bolesti i drugih poremećaja.

 Bolovi prve linije najmanje su dostupni; to je razina iz koje se uspomene najteže izvlače, zato što je do njih najteže doprijeti.

Kada im se približimo, razriješavaju i simptom i patnju.

Upravo ova razina se remeti na početku života, mijenjajući lučenje hormona kakav je tiroksin.

I upravo u ponovnom proživljavanju te razine konačno se stabilozira lučenje tiroksina.

Znamo da on (njega luči tiroidna žlijezda) počinje svoju proizvodnju oko dvadesetog tjedna fetalnog razvoja.

Stres majke može se prenijeti na fetus, vršeći blage izmjene u odrednicama tiroksina.

Kasnije, u djetinjstvu ili kod odraslog čovjeka, možemo vidjeti početne tendencije ka pretjeranom ili ka nedovoljnom lučenju tiroksina.

Pacijenti koji pate od hipertireoide nemirni su, iznemgli i lako se debljaju; često poslije ponovnog proživljavanja prve linije više nisu hipertiroidni.

Bez pristupa ovoj razini ne možemo odrediti nevjerojatan utjecaj trauma prve linije koji može imati na kasnije ponašanje i simptom razvoja, kako oblikuje nas i naše ponašanje.

Dr Arthur Janov

nastavlja se...