AARON: 'MORAM IZAĆI ODAVDE!'

Majka mi je umrla od raka dojke ubrzo pošto sam rođen.

Dok me je nosila, bila je bolesna, i bila je duboko ucviljena zbog oca koji je upravo umro.

Bila je udata za ljutitiog, ludog čovjeka, i bila je pod velikim stresom.

Mora da joj je bilo veoma teško da rodi u takvo vrijeme.

Bilo bi bolje za mene da me nisu održali na životu, jer rođen sam mrtav.

 Kao dijete dvadesetog vijeka, rodili su me bolesni roditelji u bolesnoj zemlji, bolesnom svijetu, gdje sam znao samo za jedan zakon: preživljavanje.

Cijelog života samo sam pokušavao da preživim.

Nikada ništa drugo nisam oživio.

Umro sam u mojoj majci mnogo prije nego što sam došao na ovaj svijet.

Obećanje da svaki živi organizam osjeća, da će sve biti u redu, već je bilo iznevjereno, jer sa mojom majkom nije bilo u redu; i stvari, sve je bilo pogrešno.

Imala je rak, bila je u žalosti i bijesna.

Moj razvoj u maternici nije bio normalan, a ja nisam mogao ništa učiniti.

Živio sam u neprijateljskom okruženju koje mi nije davalo mira.

 Uvijek sam osjećao: 'Moram izaći odavde.

Dogodit će se nešto užasno ako to ne učinim'.

Tako sam se osjećao cijelog života.

 Neki tvrde da bebe ne osjećaju bol kao odrasli.

U pravu su.

Osjećaju one mnogo više.

Bebe imaju širom otvoren čulni prozor i ništa što bi filtriralo ili ublažilo silinu traume.

Studije Ananda i Hickeya objavljene u New England Journal of Medicine pokazuju da bebe koje prolaze kroz kirurške zahvate imaju pet puta snažnije stresne reakcije od odraslih koji prolaze kroz slične operacije.

Kod tih beba (kao u ranije spomenutoj studiji fetusa), hormonska razina, krvni pritisak i rad srca probijaju plafon.

Stvar je u tome što je reakcija bebe na traumu često jača nego što ona može podnijeti.

Dio reakcije je potisnut da bi se zatim doživotno čuvao uskladišten.

Taj eksces nalazimo u vibriranju moždanih tokova, gdje izaziva neprekidne promjene bioloških funkcija.  

Bebina reakcija ne svodi se na kirurgiju.

Emocionalne traume postižu isti učinak.

Razlog je u tome što imprint traume uključuje izvorno okruženje uz izvornu reakciju.

Izvorno okruženje se čuva kao sjećanje i mi nastavljamo da na njega reagiramo kao da je prisutno.

Reakcija je uvijek ista kao izvorna jer je cjelokupan događaj još uvijek netaknut.

To znamo na osnovu promatranja pacijenata koji proživljavaju rane životne traume.

Da nema dugotrajne i egzaktne anoksije pri rođenju, kako bismo objasnili stotine odraslih pacijenata koji ponovo proživljavaju nedostatak kisika, što su doživjeli prilikom rađanja kada im je ponestajalo daha; izbacuju obilnu količinu tečnosti, guše se, dave i kašlju?

Pored toga, javljaju se predvidljive prateće promjene u tjelesnoj temperaturi, pulsu i krvnom pritisku.

Ti sklopovi sigurno su reakcije koje prate izvornu traumu, jer su isti kao promjene koje možemo vidjeti kod osoba dok prolaze kroz anoksiju.

Dr Arthur Janov

nastavlje se...