Neuroza u maternici

 

Oni koji kažu da ne možemo imati osjećanja prije rođenja i da ne možemo pamtiti događaje prije nego što smo razvili riječi kojima ćemo ih pamtiti, zanemaruju dokaze koji potkrepljuju suprotno.

Fetus je sposoban da registrira, šifrira i uskladišti bol.

Čak i prije rođenja, između sedamnaestog i dvadeseto tjedna, gotovo su potpuno razvijeni živci koji prenose bolne signale od kičmene moždine do donjih centara u mozgu.

To znači da postoji percepcija boli i njezina skladištenja na najrudimentarijoj razini.

Problem je u tome što inhibitorni neurotransmiteri do daljnjeg nisu potpuno operativni.

Mnoge mreže neurotransmitera počinju se razvijati u trinaestom tjednu u maternici i nastavljaju sve do tridesetog tjedna.

Endorfinski putevi su, izgleda, funkcionalni oko petnaestog tjedna.

Ako majka puši ili pije, ako uzima lijekove protiv bolova ili za smirenje, i ako je nervozna i depresivna u trećem ili četvrtom mjesecu trudnoće, hormonalne promjene i promjene u krvi djeluju na nervni sistem.

Takva trauma može skrenuti psihologiju fetusa ka pasivnosti ili hiperaktivnosti, ovisno o vrsti traume.

Pošto su devijacije i izmještanje funkcija determinirani prvih tjedana nakon začeća, mogu se lako poistovijetiti sa predispozicijama.

Kasnije, kada ojačaju suptilni bolovi, bit će moguće odrediti izvorište, iako ima sve više studija o štetnosti nikotina i alkohola.

Nikotin je impliciran u niskoj tjelesnoj težini, a alkohol se povezuje sa učestalom pojavam raka kod potomstva.

 Novije medicinske studije odražavaju naša otkrića iz primalne terapije.

Fom Saal et al. su istraživanjem miševa otkrili da se majčinski instinkt mijenja sa koncentracijom muškog i ženskog hormona fetusa. Bolon i St. Omer otkrili su da dodatne hormonalne promjene kod majke koje djeluju na razvoj neurotransmitera kod fetusa i 'definiraju organizaciju moždanih puteva' i da 'promjene u majčinoj, fetusovoj i neonatalnoj biokemiji u kritičnim periodima (razvoja) mogu nepopravljivo izmijeniti cirkulaciju i postnatalno ponašanje mladunaca'.  

Kad je majka pod stresom, a naročito hormona stresa, a to dalje dovodi do permanentne promjene moždanih tokova potomka.

U nekim slučajevima te rane promjene su ekvivalentne 'hardverskom' toku i mogu biti nepovratne.

Biološko izopačenje može se dogoditi na početku života u maternici.

Moji homoseksualni pacijenti stalno mi govore da su se od pete ili šeste godine osjećali 'drugačije'.

Možda reagiraju na bazične biokemijske promjene i nervne tokove uspostavljene u prvom mjesecu nakon začeća.

Kada kod pedesetogodišnjaka otkrijemo teško oboljenje, možda promatramo nešto što je počelo par tjedana poslije začeća.

U tom se ranom periodu može utisnuti osnovni strah koji će se poslije više decenija pokazati kao iznenadni, potpuno bezrazložni napadi panike.

Ili, ako je trauma majke dovoljno teška i trajna, kod novirođenčeta može proizvesti disfunkciju mozga, koja se kasnije pojavljuje u obliku poremećenog učenja i promjena seksualnih i drugih hormona.

 Odrednice normalnosti, dakle, podižu se ili spuštaju prije i za vrijeme rađanja i pratit će osobu kroz cijeli život.

Normaliziranje osobe sa takvom vrstom ranog imprinta može se pokazati teškim.

Predispozicije ka depresiji mogu se ispostaviti  u trećem ili četvrtom mjesecu života u maternici.

Kad je majka kronično depresivna i njezine hormonalne promjene djeluju na fetus, ono što izgleda kao genetski faktor može biti veoma rani faktor okruženja, jer majka je bebino okruženje.

Bolesti kao što je Parkinsonova bolest (odumiranje stanica mozga koje luče dopamin), koja se može pojaviti do šezdesete godine, izazvane su ranim traumama.

Tako, prenatalna trauma i trauma rođenja može oštetiti dopaminergičke neurone; to, uz dugogodišnje pušenje, opijanje, slabu ishranu i cjelokupan životni stres mogu kasnije tokom života pojačati potrebu za proizvodnjom dopamina.

Na kraju su zalihe istrošene.

 Otuda, neuroza je moguća prije nego što fetus i započne interakciju sa vanjskim svijetom.

Da li fetus osjeća bol?

Britanski istraživači izvještavaju da fetusi između dvadesetog i dvadesetčetvrtog tjedna  poslije začeća pokazuju stresnu reakciju na invazivni postupak.

Prema eksperimentu u Lansetu, uzorci krvi uzimani su od četrdesetšest fetusa punktiranjem kroz abdomen u jetru.

Fetusi su reagirali žustrim pokretima 'disanja' i fizičkim bacakanjem.

Hormon kortizol podizao se za 500 posto a za 183 posto endorfini koji otupljuju percepciju bola.

U ovom postupku, ni majka ni nerođena djeca nisu primali lijekove protiv bolova, i autori predlažu da se sve terapeutske procedure na nerođenoj djeci prate adekvatnom anestezijom.

 Ako intruzivan postupak djeluje na fetus tako što se on počinje  bacakati, izaziva stresnu reakciju, i podstiče proizvodnju unutrašnjih supstanci protiv bolova – fetus očigledno može doživjeti osjećaj bola i poslije petog mjeseca sposoban je za represiju (potiskivanje).

To je jedan od razloga što se bebe alkoholičara i pušaća mogu roditi sa deformitetima ili biti podložne teškim bolestima u prvim godinama života.

Po nalazima Kalifornijskog programa za praćenje poremećaja pri rađanju, kod beba majki koje su pušile za vrijeme trudnoće postoji dvostruko veća vjerojatnost da se rode sa zečjom usnom ili vučjim nepcem (to je otvor na gornjoj usni i gornjem svodu usta).

To je značajno jer studija ukazuje da svaka četvrta žena u Kaliforniji za vrijeme trudopće puši.

Kod nekih beba postoje genetske tendencije ka vučjem nepcu, ali pušenje za 800 posto povećava izglede da se to dogodi.

Tako, genetske tendencije jesu značajne, ali često zahtijevaju neku vrstu stresnog okruženja da bi proizveli simptom.

Dr Arthur Janov

nastavlja se...