ELIS: OSJEĆAJ ODBAĆENOSTI

Na jednoj seansi počela sam plakati jer me toliko fizički boli.

Kasnije sam sjela i osjetila kako me je neka ruka dohvatila točno na onom mjestu na lijevom ramenu gdje me boli.

Imala sam snažan osjećaj da me je netko uhvatio za to mjesto.

Pala sam u osjećanja i proživjela scenu u kojoj su se otac i majka tukli.

To je bio posljednji dan koji je otac proveo u mom životu.

Bila sam jako uplašena i držala se mami za koljena.

Odjednom sam osjetila kako me je šaka zgrabila za košulju i doslovno odbacila.

Zaustavila sam se kada sam udarila o krevet, čula sam kako otac izlazi iz sobe i odlazi niz stepenice.

Onda se je odvezao.

 Prije nego što sam počela osjećati, nisam imala pojma što se dogodilo kada su mi se roditelji razvodili.

Trauma je bila snažna zbog značaja koji je taj dan imao za mene.

Nikada više nisam vidjela oca.

Još uvijek me boli kada se sjetim te scene.

Dva bola u leđima osjećam točno na mjestima gdje me je otac zgrabio, i na donjem dijelu leđa gdje se u njih urezao rub kreveta.

 Poslije nekog vremena, bolovi su konačno nestali, i nikda se nisu vratili osim u vezi sa tim istim osjećanjima oko događaja kada su mi se roditelji svađali i kada me je otac zauvijek napustio.

  Na primalnoj terapiji otkrili smo da, što je emocija događaja jača, to je jače sjećanje na taj događaj i, paradoksalno, tim je veća vjerojatnoća da se više neće svjesno pamtiti.

Prema izvještaju u časopisu 'Science News' u članku James McGaugh-a, s Kalifornijskog sveučilišta.

'Intenzivna osjećanja koja pokreću stresni ili emocionalni događaji pomažu da se sačuvaju sjećanja na to iskustvo, u mnogome aktiviranjem... (adrenergičnih) hormona stresa koji su odgovorni za čuvanje informacija s emocionalnim nabojem'.

Drugim riječima, piše McGaugh, emocionalne uspomene 'izazivaju oslobađanje adrenergičnih hormona koja jačaju sjećanje na te događaje'.

Zatim ističe da hormoni stresa mogu potaknuti nametljive uspomene kod osoba sa posttraumatskim stresnim poremećajem, i zaključuje da što je jače emocionalno iskustvo, to je pouzdanije sjećanje.

Ukratko, hormoni stresa su odgovorni za snažne emocije.

 U knjizi 'Glas uspomene', dr Daniel Elcon sa Nacionalnog instituta za zdravstvo, Washington,D.C., kaže:

'Uspomene iz djetinjstva'... dvostruko se utiskuju u mozak.

One se skladište u već postojeće mreže, ali se skladište i u sklop mreža koje stvaraju i strukturiraju.'

Tako, rane uspomene mogu izmijeniti sklop moždanih mreža, i uspomena je djelomično pod utjecajem tih promjena.

Mi primječujemo posljedice tog procesa: što je jača uspomena, više će djelovati na ličnost, ponašanje i zdravlje, neovisno od toga da li imamo pristupa dotičnoj uspomeni.

Joseph Le Doux razrađuje tu činjenicu u članku Scientific American-a:

'Emocionalni sustav memorije...jasno oblikuje i skladišti svoje nesvjesne uspomene na (traumatske) događaje', i stoga, dodaje LeDoux: 'trauma može kasnije u životu djelovati na mentalne funkcije i na ponašanje, iako procesi kojima se to odvija ostaju nedostupni svijesti'.

Dr Arthur Janov

nastavlja se...