RAĐANJE NEUROZE 3 

  

Ipak ne vjerujem da se obilje neuroze koju je naša vrsta proizvodila od početka povijesti može opravdati neznanjem ili metodološkom revnošću roditelja.

Glavni razlozi koje sam otkrio kod neurotičnih osoba potiču od roditelja suviše zauzetih borbom sa vlastitim nezadovoljenim potrebama.

Tako, paradoksalno, žena može ostati u drugom stanju da bi bila mažena kao beba – što joj je ustvari bilo cijeloga života potrebno.

Trudnoća će poslužiti njenoj potrebi i nema nikakve veze sa rađanjem zdravog ljudskog bića.

Sve dok je ona u centru pažnje, relativno je sretna.

Kad rodi dijete, međutim, može postati akutno depresivna.

Može kriviti dijete što ju je lišilo pažnje koju je dobivala kao trudnica.

Pošto nije spremna za materinstvo, može joj presušiti mlijeko.

Tako novorođenće na isti način lišava onoga zbog čega je i sama patila.

Grijesi roditelja se prenose na djecu u naizgled beskonačnom ciklusu.

 Napore djeteta da zadovolji roditelje nazivam borbom.

Borba počinje sa roditeljima, onda se širi van obitelji; osoba svuda sa sobom nosi potrebe kojih je bila lišavana; ona te potrebe mora izraziti.

Tražeći zamjene za roditelje, sa njima će igrati svoju neurotičnu dramu, ili će od gotovo svakoga, uključujući i svoju djecu, graditi roditeljske figure koje će udovoljavati njegove potrebe.

Ako je otac bio verbalno potiskivan i nikada mu nisu davali da govori, njegova djeca će biti slušaoci.

Ona će, sa svoje strane, morati toliko slušati da će imati potisnutu potrebu da ih netko čuje; taj netko mogu biti njihova djeca.

 Mjesto borbe se pomiče od stvarne potrebe na neurotičnu potrebu, od tijela u um, jer se mentalne potrebe odvijaju kada su negirane osnovne potrebe.

To su neurotične potrebe, one ne služe stvarnim zahtjevima organizma.

Zadivljeni smo kada vidimo svoje ime na svjetlećoj reklami ili štampanoj stranici; to je, u mnogima od nas, jedna od indikacija duboke lišenosti individualnog priznavanja.

Ta postignuća, ma kako bila stvarna, služe kao simboličko traganje za roditeljskom ljubavi.

Tada se zadovoljavanje publike pretvara u borbu.

Neurotičar stavlja nove etikete (potrebu da se osjeti važnim) na stare nesvjesne potrebe (da bude voljen i cijenjen).

Poslije nekog vremena može povjerovati kako su te etikete stvarna osjećanja i da ih je neophodno slijediti.

Borba spašava dijete od osjećanja bespomoćnosti.

Manifestira se u njegovom pretjeranom radu, u robovanju visokim ocjenama, u glumi.

Borba je neurotičareva nada da će biti voljen.

Umjesto da bude ono što jeste, bori se da postane druga verzija sebe.

Prije ili kasnije dijete će povjerovati da je ta verzija stvarno on.

'Gluma' više nije voljna i svjesna; sada je automatska i nesvjesna.

Neurotična.

Neki roditelji svojoj djeci nenamjerno nanose nepopravljivu štetu.

Druge forme lišavanja, kao što su incest, razvod roditelja, napuštanje, slanje u dom za usvajanje, ili kada dijete vidi kako je roditelj poginuo u saobračajnoj nesreći, mogu biti iznenadne i mučne.

Postoje povrede koje mogu biti dramatične, ali potencijalno isto toliko štetne.

Na primjer, kada jednom ostavite dijete samo, to ne mora biti štetno, ali ako se dijete tijekom cijelog djetinjstva osjeća samo, to jest štetno.

 Bilo da je lišavanje iznenadno ili postepeno, to su traume koje djeca nisu spremna shvatiti ili objasniti.

Kada postanu stariji, specifična bol: 'Tako sam usamljen' – prevodi se u amorfnu patnju.: 'Osjećam se tako loše, pojma nemam zašto'.

 Ono što uglavnom nazivamo neurotičnim – nervoza i anksioznost, brige i strahovi, 'nedostatak samopouzdanja' i 'negativni misaoni procesi', opsesije i prisilne radnje – samo su vanjski znaci zatomljene boli.  

Bol se sakuplja, a represija tiho raste.

Kada smo potpuno represivni, gubimo kontakt s onim što jesmo.

Naš sistem nalazi načina da potisne bol i da nastavi, ali bol je još uvijek tu.

Lišavanje ljubavi u djetinjstu neće nestati kada odrastemo.

Potisnuta trauma ostaje sa nama kao utisak (imprint), sila koja je pohranjena u našim stanicama kao tinta u vakuoli amebe.

 Zbog utiska, živimo osamljeno, anksiozno, prazno, polumrtvo, a ne znamo kako, ostavljamo trag nezadovoljavajućih odnosa i neprestano se pitamo što sve to znači.

U međuvremenu, iz svog skrovišta, utisak neprestano uznemirava našu psihu, izazivajući prehlade i alergije u mladosti, iscrpljujući nas fizički, postajemo podložni kroničnim bolestima, slabe nam imune funkcije.

U izvjesnoj točki, duboka represija protiv primalne boli, može čak izazvati ozbiljne imunološke poremećaje, pa i rak.

Sila represije je đavolska jer se ne može vidjeti, kušati, osjetiti ni opipati.

Zbog toga je tako teško prihvatiti.

Jedini način da vidimo djelovanje represije jest primalna terapija, kada pacijenti ponovno proživljavaju ranu lišenost ljubavi.

Onda vidimo kako nedostajanje milovanja i pažnje proizvode uspomenu koja ga nikad ne napušta.

Kada su simptomi izbrisani u primalnoj terapiji, zasigurno znamo da su povezana potisnuta osjećanja iz djetinjstva i simptomi kod odraslih ljudi.

 Mnogi, uključujući istaknute psihololge, sumnjaju u teoriju da naša tijela pamte događaje kojih nisu svjesni.

O tome se radi kod 'sindroma potisnutog pamćenja'.

Kako je moguće da se osoba od dvadeset ili trideset godina odjednom sjeti da ju je otac silovao dok je bila malo dijete?

Kako je mogla zaboraviti takav traumatski događaj?

Ako se za tolike godine nije sjetila, zar nije najvjerovatnije da se to nikada nije ni dogodilo?

Da nije počela izmišljati razloge kako bi objasnila zašto je stalno nesretna?

Možda ona vjeruje 'sugestijama' svog terapeuta da se je nešto tako moglo dogoditi?

Možda je dotjerala događaje iz svog djetinjstav ili ih je u potpunosti izmislila?

 Sasvim je shvatljiv skepticizam osoba koje nikada nisu vidjele dugotrajno potisnut doživljaj kako se ponovno izdiže na površinu, čak decenijama kasnije.

Kada sam prvi puta vidio prizor boli koja se pojavljivala, to je potpuno nadišlo sve što sam ikada vidio za sedamnaest godina konvencionalne terapeutske prakse.

Bol može biti toliko jaka da traumatski događaj iz djetinjstva, kao što je incest, zahtijeva stotine ponovnih proživljavanja, dok konačno iz organizma ne otkloni toksično djelovanje. 

Neki ljudi kojima je amputirana noga osjećaju takozvanu fantomsku bol – bol u nozi koju su izgubili.

To iskustvo ukazuje da nešto iz prošlosti, davno završene i zaboravljene, može i dalje boljeti, može boljeti sjećanje koje nije svjesno zapamćeno.

  Novija otkrića kod pacijenata sa transplantima također ukazuju na činjenicu da i stanice mogu imati vlastite uspomene.

Jedna žena koja je imala transplantirano srce i pluća, počela je osjećati čudnu žudnju za pivom i pečenom piletinom.

Istraživanje je otkrilo činjenicu da je davatelj organa bio 'ovisan' o tim stvarima.

Pacijentica je također počela sanjati ljude koji su joj bili strani; sanjala je ljude koje je davatelj, očigledno poznavao.

Sastavila je grupu pojedinaca sa transplantima, oni su izjavili da imaju slične snove.

Njezina priča je možda zanimljiva kao anegdota, ali izgleda da ponovo ukazuje na stanično pamćenje, na sjećanja pohranjena ne u mozgu, već drugdje u sistemu.

Meni to zvuči vjerojatno, jer sam decenijama viđao takvu vrstu pamćenja kod mojih pacijenata.

Kako drugačije objasniti modrice od prstiju koje se pojavljuju na stopalima pacijenata dok ponovo proživljavaju rađanje?

Dr Arthur Janov

nastavlja se...