RAĐANJE NEUROZE 2

 

Neuroza ne počinje u trenutku kada dijete potisne svoje prvo osjećanje, ali može se reći da neurotičan proces počinje.

Dijete se zatvara stupnjevito.

Svako potiskivanje i poricanje potrebe pomalo ga zatvara.

Ali jednog dana dolazi do kritičnog preokreta u kome je dijete primalno isključeno.

Od tog trenutka dijete operira po sistemu dvojnog ja: nestvarnog i stvarnog ja. 

Stvarno ja su stvarne potrebe i osjećanja organizma.

Nestvarno ja je pokrivač tih osjećanja i postaje fasada koju zahtijevaju neurotični roditelji da bi zadovoljili vlastite potrebe.

Roditelj koji želi da se osjeti poštovanim jer su ga neprekidno ponižavali njegovi roditelji, može zahtijevati pokornu djecu punu poštovanja, koja ga ne gnjave i ne proturiječe.

Djetinjasti roditelj može zahtijevati da mu dijete prerano odraste, da obavlja kućne poslove, i da postane odraslo prije nego što je za to spremno; tako roditelj može ostati dijete o kome drugi brinu. 

 Roditeljska potreba postaje za dijete implicitna komanda.

Dijete počinje borbu da zadovolji svoje roditelje skoro od samog početka života.

Mogu ga teretiti da se smiješi, da guče, da maše pa-pa, kasnije – da sjedi i da hoda, a još kasnije se forsira kako bi roditelji imali što naprednije dijete.

Dijete se sve više razvija, i zahtjevi postaju sve složeniji.

Mora dobiti petice, da bude korisno i da radi; domaće poslove, da bude tiho i bez zahtjeva, da bude pametno, da bude sportaš.

Ali neće biti ono što jeste.

Tisuće operacija koje se odvijaju između roditelja i djece, potiskuju prirodne primalne potrebe djeteta i dijete biva povrijeđeno.

Ne može biti ono što jest, jer takvo nije voljeno.

Te duboke povrede, te primalne bolove svijest potiskuje ili negira.

To boli, jer im nije dozvoljeno da se izraze ili zadovolje.

 Kad god ne zagrlimo dijete ako mu je to potrebno, kad god je ušutkano, ismijano, ignorirano ili isforsirano, puni se jezero bola, kojeg nazivam primalnim jezerom.

Jednog dana će se odigrati događaj koji sam po sebe ne mora biti traumatski (kao što je po stoti put ostavljanje djeteta sa 'bebi-sitericom') ali narušava ravnotežu između stvarnog i nestvarnog i dovodi do cijepanja.

Taj događaj nazivam glavnom primalnom scenom.

To je vrijeme u životu djeteta kada ono shvaća: 'Nema nade da ću biti voljen ovakav kakav sam'.

To shvaćanje nije svjesno.

Dijete se počinje ponašati ispunjavajući očekivanja roditelja.

Ono izgovara njihove riječi i radi njihove poslove.

Ponaša se nestvarno, to jest ne u skladu sa vlastitim potrebama i željama.

Ubrzo neurotično ponašanje postaje automatsko.

Što ga roditelji više napadaju, to je dublji procjep između stvarnog i nestvarnog.

Počinje da govori i da se kreće na propisane načine, da ne dodiruje svoje tijelo – zabranjena mjesta (doslovno, da ne osjeća sebe), da nije ni razigrano ni tužno.

I tako dalje.

Rascjep je, međutim, neophodan krhkom djetetu.

To je refleksni (to jest automatski) način da organizam zadrži mentalno zdravlje.

Neuroza je odbrana organizma od katastrofalne stvarnosti, on štiti vlastiti razvoj i psihofizički integritet.

 Neuroza podrazumijeva da budemo ono što nismo da bismo dobili ono što ne postoji.

Da je postojala ljubav, dijete bi bilo ono što jeste, jer ljubav je – pustiti nekoga da bude ono što jeste.

Tako, ne treba se dogoditi ništa traumatsko da bi izazavlo neurozu.

Ona može izrasti iz prisiljavanja djeteta da u svaku rečenicu ubaci 'molim' i 'hvala', da bi pokazalo kako su roditelji fini.

Također može poteći iz nedozvoljavanja djetetu da se požali ili da plače kada je nesretno.

Uslijed vlastite anksioznosti roditelji ga mogu natjerati da priguši jecaje.

Mogu ne dozvoliti bijes – 'dobre djevojčice ne prave scene, pristojni dječaci ne odgovaraju' – da bi dokazali koliko su kao roditelji vrijedni poštovanja.

Dijete ubrzo shvaća što se od njega zahtijeva.

Pretvaraj se, inače...

Rascjep je izazvan beznadežnošću da ćemo ikada biti voljeni.

Dijete mora poricati shvaćanje da njegove vlastite potrebe nikada neće biti zadovoljene, ma što učinilo.

Zatim razvija zamjenske potrebe, koje su neurotične.

 Uzmimo na primjer dijete koje su roditelji neprekidno ponižavali.

U učionici će možda neprekidno pričati (i učitelj će ga zbog toga opominjati); u školskom dvorištu će se neprekidno hvalisati (i otuđiti od druge djece).

Kada odraste, može žudjeti i naglas zahtijevati nešto (promatraču) očigledno simbolično, kao što je 'najbolji stol u kući' u skupom restoranu.  

Međutim, kada dobije taj stol, time ne zadovoljava potrebu da se osjeti značajnim.

Zašto bi inače tu predstavu ponavljao svaki put kada izađe na večeru?

Cijepanjem od autentične, nesvjesne potrebe da bude prpoznat kao vrijedno ljudsko biće, on 'smisao' svog postojanja traži u priznavanju i ručanju po luksuznim restoranima.

 Djeca su, dakle, rođena sa stvarnim biološkim potrebama od kojih neke, iz ovog ili onog razloga, nisu zadovoljili roditelji.

Možda neke majke i očevi jednostavno nisu prepoznali potrebe svog djeteta.

Ili, strepeći da ne napraveneku grešku, slijedeći savjet surovih autoriteta za odgoj djece, hrane svoje dijete po rasporedu kome bi pozavidjela avionska kompanija, odvajajući ga od prsa po kalendaru, i stavljajući ga na kahlicu čim naući sjediti.

Dr Arthur Janov

nastavlja se...