Dr Arthur Janov
ZAŠTO SE RAZBOLJEVAMO
Jedan od mojih pacijenata u primalnoj terapiji, nije smio pogledati ljude u oči.
Za vrijeme grupnih seansi na mojoj klinici stalno je pričao o očima, insistirajući kako ga svi u sobi gledaju 'bijesnim očima'.
Ja sam mu se onda približio i pogledao ga najbjesnije što se moglo. To mu je odjednom vratilo sjećanje kako leži u kolijevci, i plačući zove majku.
Odmah poslije toga pojavio se otac, bijesan što ga uznemirava, i zaurlao je na bespomoćnu bebu.
Poslije mog 'bijesnog pogleda' probudilo se to sjećanje u njemu, uspomena za koju nije ni znao, i ponovo je počeo plakati, bebasto vrišteći, što inače ne bi nikako mogao izvesti.
Drugom prilikom jedan pacijent se počeo bacakati po podu, sa rukama i nogama u položaju fetusa; dubiko je disao dvadeset minuta, bez prekida.
Takvo ubrzano, hrapavo disanje (poput lokomotive), organizirano duboko u mozgu, govorilo je da on proživljava vlastito rađanje.
Izmjerio sam mu tjelesnu temperaturu, puls i krvni pritisak, oni su padali toliko brzo da se mogao naslutiti početak umiranja.
Ipak, iza neobičnog disanja, događalo se nešto izuzetno sa njegovim fizičkim aktivnostima – pokreti su mu bili toliko energični – i on je nakako uspio da potisne djelovanje dubokog disanja.
Nije bilo znakova sindroma hiperventilacije, koji obično prate ubrzano disanje; nije došlo ni do vrtoglavice, padanja u nesvjest; ni do kočenja šaka stegnutih kao kandže.
On je jednostavno bio zahvaćen uspomenom, sjećanjem koga je par minuta ranije bio potpuno nesvjestan. Umjesto da umre, bio je na putu da ozdravi.
U međuvremenu, u biološkom laboratoriju, jednostanična ameba pliva u petrijevoj posudi sa vodom.
Eksperimentator dodaje nekoliko kapi tinte u posudu. Ameba utjelovi pigment i smjesti ga u vakuolu.
Zatim je voda u posudici zamijenjena svježom vodom. Ameba izbacuje tintu, vraća se u normalno stanje, i nastavlja sa svojom uobičajenom aktivnišću.
Ta tri, naizgled nepovezana događaja u stvari su blisko povezana.
U jednostaničnom ponašanju amebe i agoniji oba pacijenta leži ključ prirode mentalne i fizičke bolesti.
Treba samo postaviti prava pitanja da bismo dobili odgovore na zagonetku koja skriva tolike poremećaje.
Prava pitanja mogu dovesti do odgovora koji će konačno otkriti lijek.
Također će dovesti do shvaćanja ljudskog stanja: što smo i tko smo, i zbog čega se ponašamo na određeni način.
U ovoj knjizi, izmjenit ću definiciju mentalne bolesti i njenog izliječenja; jer neuroza nije uopće ono što mi mislimo da jest.
Iako težimo da neurozu shvatimo u terminima društvenog ponašanja, njene prepoznatljive manifestacije u ponašanju su vrh ledene sante.
Ispod površine neurotičnog ponašanja leže potisnute traume iz ranog djetinjstva: dramatični događaj kao što je saobračajna nesreća; ili, što je još važnije, povrede uslijed toga što nam nisu zadovoljene djetinje potrebe; zatim, zapostavljanje, vrijeđanje, ili osjećaj da nismo voljeni.
Tokom protekle tri decenije otkrili smo način kako da mjerimo prisustvo rane traume.
Snaga traumatskog sjećanja ostaje u sistemu, odzvanja u dubokim razinama mozga i djeluje protiv tijela, proizvodeći simptome gdje god je tijelo ranjivo.
Rano iskustvo oblikuje naše interese, vrijednosti, motivacije i ideje.
Zapretene uspomene neprekidno aktiviraju sistem, stvarajući poremećaje koji mogu, konačno dovesti do ozbiljnog mentalnog oboljenja.
Možemo odjednom biti pogođeni izvjesnim poremećajima ili opsesijama, a da nemamo pojma odakle potječu.
Bol u leđima, nesanica, kronične bolesti imuniteta kao što je Epstein - Barr
i sindrom kroničnog umora, depresija, visok krvni pritisak, artritis, migrene, alergije, kolitis, epilepsija, srčana oboljenja, alkoholizam, bolesti ovisnosti, anksioznost i čirevi, pored ostalih oboljenja toliko su uzeli maha da je društvo izgradilo nove industrije upravo za stišavanje bola.
Televizija nas bombardira reklamama za ibuprofen, aspirin, pilule za spavanje i druge lijkove protiv bolova, implicitno priznajući bol koji nas mući.
nastavlja se...