Zamjena sebe s drugima

 

 

Dok je u dva prethodna poglavlja objašnjena praksa izjednačavanja sebe s drugima – ljubljenje sebe i drugih živih bića u jednakoj mjeri – u ovom poglavlju se poka- zuje kako sebe zamijeniti s drugima. To znači odustati od svog samoljublja i početi ljubiti jedino druge. Zbog toga što su glavne zapreke stjecanju ove spoznaje naše zablude, sada ću objasniti kako možemo nadvladati svoje zablude, a posebno svoje samoljublje.

Obično dijelimo vanjski svijet na ono što smatramo dobrim i vrijednim, ono što smatramo lošim i bezvri- jednim, ili na ono što nije ni jedno od to dvoje. Većinom su ovakva razlučivanja neispravna ili su od malog zna- čaja. Na primjer, naš ustaljeni način kategoriziranja drugih na prijatelje, neprijatelje i strance ovisno o tome kako se prema njima osjećamo je i neispravan i velika smetnja razvijanju nepristrane ljubavi za sva živa bića. Umjesto da se tako čvrsto držimo svog načina razluči- vanja vanjskog svijeta, od veće bi dobrobiti bilo naučiti razlučivati vrijedna i bezvrijedna stanja uma.

Da bismo nadvladali određenu  zabludu  trebamo ju  moći  ispravno  prepoznati  i  jasno  ju  razlikovati od drugih stanja uma. Relativno je lako prepoznati zablude poput ljutnje i ljubomore i vidjeti kako nam štete. Međutim, zablude poput vezanosti, ponosa, samoprianjanja i samoljublja mnogo je teže prepoznati, i lako ih se može pobrkati s drugim stanjima uma. Na primjer, mi imamo mnogo želja, ali nisu sve motivirane željnom vezanošću. Možemo imati želju spavati, jesti, naći se s prijateljima, ili meditirati, a da na nas ne utječe vezanost. Želja koja jest vezanost nužno uznemiruje naš um, ali pošto može utjecati na nas i na suptilne, neizravne načine, može nam biti teško prepoznati ju kada se javi u našem umu.

 

ŠTO JE SAMOLJUBLJE

 

Od svih nebrojenih koncepcijskih misli koje proizlaze iz oceana našeg korijenskog uma, samoljublje je najštet- nije, a najkorisniji je um ljubljenja drugih. Što je točno samoljublje? Samoljublje je naš um koji misli „Ja sam važan” i pritom zanemaruje druge. Definirano je kao um koji smatra vlastito ja vrhunski važnim i dragocje- nim, i koji se razvija iz pojavnosti istinskog postojanja sebstva. Zabluda samoljublja gotovo stalno funkcio- nira u našem umu i u samoj je jezgri našeg samsaričkog iskustva.

Naše je samoljublje ono zbog čega se nama čini da su naša sreća i sloboda mnogo važnije od slobode i sreće drugih, da su naše želje i osjećaji važniji, a naš život i iskustva mnogo zanimljiviji. Zbog našeg samoljublja se uzrujamo kada nas se kritizira ili vrijeđa, ali ne kada se kritizira nekog nepoznatog, a kad se vrijeđa nekog tko nam se ne sviđa možemo se čak osjećati i sretnima. Kad nas boli osjećamo da je najvažnija stvar na svijetu zaustaviti našu bol što je prije moguće, ali smo daleko strpljiviji kad boli nekog drugog. Toliko smo bliski sa samoljubljem da nam je teško i zamisliti život bez njega

– za nas je ono skoro prirodno kao disanje. Međutim, ako provjerimo svojom mudrošću, vidjet ćemo da je samoljublje potpuno pogrešan um bez ikakve osnove u stvarnosti. Nema ama baš nikakvih valjanih razloga da mislimo kako smo važniji od drugih. Za Buddhe, koji imaju nepogrešive umove i vide stvari onakvima kakve jesu, sva su bića jednako važna.

Samoljublje je pogrešna svjesnost zato što njegov promatrani objekt, inherentno postojeće sebstvo, ili ja, ne postoji. Ako promatramo svoj um kada se samolju- blje snažno očituje, kao kad smo posramljeni, uplašeni ili ogorčeni, primjetit ćemo da imamo vrlo živ osjećaj svog ja. Zbog samoprianjajućeg neznanja, naše nam se ja pojavljuje kao solidan, stvaran entitet, koji postoji sa svoje strane, neovisno od našeg tijela ili uma. To se neovisno ja zove „inherentno postojeće ja” i ono uopće ne postoji. Ja za kojeg tako snažno prianjamo, kojeg toliko ljubimo i čijem služenju i obrani posvećujemo čitav svoj život, puka je tvorevina našeg neznanja. Ako duboko razmislimo o ovoj temi, spoznat ćemo koliko je besmisleno ljubiti nešto što ne postoji. Objašnjenje o tome kako inherentno postojeće ja ne postoji dano je u poglavlju o krajnjoj bodhichitti.

Zbog otisaka samoprianjanja nakupljenih od vre- mena bez početka, što god se pojavljuje našem umu, uključujući i naše ja, izgleda kao inherentno posto- jeće. Prianjajući za svoje sebstvo kao za inherentno postojeće, prianjamo i za sebstvo drugih kao inheren- tno postojeće i potom koncipiramo sebe i druge kao inherentno različite. Tada razvijamo samoljublje, koje nagonski osjeća „Ja sam vrhunski važan i dragocjen.” Ukratko, naše samoprianjanje poima naše ja kao inhe- rentno postojeće, a naše samoljublje tada ljubi to inhe- rentno postojeće ja iznad svega drugog. Za obična su bića samoprianjanje i samoljublje vrlo blisko povezani i gotovo sasvim pomiješani. Možemo reći da su i jedno i drugo vrste neznanja, zato što oboje pogrešno poimaju nepostojeći objekt, inherentno postojeće ja. Zbog toga što je svako djelo motivirano ovim umovima okaljano djelo koje uzrokuje da se ponovno rodimo u samsari, bilo bi jednako tako ispravno reći da su za obična bića i samoprianjanje i samoljublje korijen samsare.

Postoji i jedna suptilnija vrsta samoljublja, koja nije u sprezi sa samoprianjanjem i koja, stoga, nije vrsta neznanja. Ova vrsta samoljublja postoji u umovima Hinayana Uništitelja dušmana koji su u potpunosti odbacili neznanje samoprianjanja i sve druge zablude i dosegli nirvanu. Međutim, oni i dalje imaju suptilni oblik samoljublja koji proizlazi iz otisaka samoprianja- nja i priječi ih da rade za sva osjetilna bića. Objašnjenje ove vrste samoljublja nije unutar dosega ove knjige. Ovdje se samoljublje odnosi na samoljublje običnih bića, što je zabludan um koji ljubi nepostojeće sebstvo i smatra ga vrhunski važnim.

 

GREŠKE SAMOLJUBLJA

 

Nemoguće je pronaći i jedan jedini problem, nesreću ili bolno iskustvo koje ne proizlazi iz samoljublja. Kao što Bodhisattva Shantideva kaže:

Sva sreća koja postoji na ovom svijetu Proizlazi iz želje da drugi budu sretni. Sva patnja koja postoji na ovom svijetu

Proizlazi iz želje da mi sami budemo sretni.

Kako bismo ovo trebali shvatiti? Kao što je ranije spo- menuto, sva su naša iskustva posljedice djela koja smo počinili u prošlosti; ugodna su iskustva posljedica pozi- tivnih, a neugodna iskustva posljedica negativnih djela. Patnje nam nisu dodijeljene kao kazna. One dolaze od uma samoljublja, koji želi da mi budemo sretni, a pritom zanemaruje sreću drugih. Dva su načina na koja ovo možemo razumjeti. Prvo, um samoljublja je stvori- telj sve naše patnje i problema; a drugo, samoljublje je temelj za proživljavanje svih naših patnji i problema.

Mi patimo zato što smo u prošlim životima, motivi- rani sebičnom namjerom – svojim samoljubljem, vršili djela koja su drugima nanijela patnju. Kao rezultat takvih djela sada mi proživljavamo našu trenutačnu patnju i probleme. Dakle, pravi stvoritelj svih naših patnji i problema je naš samoljubivi um. Da se nikada nismo upuštali u negativna djela bilo bi nemoguće iskusiti ikakve negativne posljedice. Sva su negativna djela motivirana zabludama, koje, pak, proizlaze iz samoljublja. Najprije razvijemo misao „Ja sam važan”, pa zbog toga osjećamo da je ispunjenje naših želja od najveće važnosti. Tada želimo za sebe ono što nam se čini privlačno i razvijamo vezanost, osjećamo odbojnost prema onome što nam izgleda neprivlačno i razvijamo ljutnju, te osjećamo ravnodušnost prema onome što nam se čini neutralno i razvijamo neznanje. Sve ostale zablude proizlaze iz ove tri. Samoprianjanje i samolju- blje su korijenje stabla patnje, zablude poput ljutnje i vezanosti su njegovo deblo, negativna djela njegove grane, a patnje i boli samsare njegov gorki plod.

Razumijevanjem razvoja zabluda možemo vidjeti da je samoljublje u samoj srži naše negativnosti i patnje. Zanemarujući sreću drugih i sebično slijedeći vlastite interese, vršimo mnoga nevrlinska djela, čije su posljedice jedino patnja. Za sve se jade bolesti, pri- rodnih nedaća i ratova može dokazati da potječu od samoljublja. Nemoguće je doživjeti patnju bolesti ili bilo koju drugu nesreću ako nismo nekad u prošlosti stvorili njihov uzrok, koji je nužno nevrlinsko djelo motivirano samoljubljem.

Ne bismo trebali shvatiti da ovo znači da je patnja neke osobe njena greška, i da je stoga neprikladno prema toj osobi osjećati suosjećanje. Motivirana svojim zabludama, živa bića vrše negativna djela, a kad su god pod utjecajem zabluda, ona ne vladaju svojim umo- vima. Ako bi mentalni bolesnik ozlijedio glavu lupa- jući njome o zid, liječnici ga ne bi odbili liječiti govo- reći kako je sam kriv. Na isti način, ako je u prošlom životu netko napravio negativno djelo koje sada ima za posljedicu da proživljava ozbiljnu bolest, to nije razlog da za njega ne osjećamo suosjećanje. Zapravo, kroz razumijevanje da živa bića nisu slobodna od zabluda koje su uzrok sve njihove patnje, naše će suosjećanje postati mnogo jače. Da bismo mogli učinkovito pomoći drugima potrebna nam je duboko suosjećajna namjera koja želi osloboditi druge od njihove očitovane patnje i uzroka na kojima se temelji.

Samoljubivi um je također i temelj za sve naše patnje i probleme. Na primjer, kad ljudi ne mogu ispuniti svoje želje, mnogi dožive depresiju, obeshrabrenost, nesretnost i mentalnu bol, a neki se čak žele ubiti. Sve je to zato što njihovo samoljublje vjeruje da su njihove želje toliko važne. Dakle, upravo je samoljublje najve- ćim dijelom odgovorno za njihove probleme. Da nema samoljublja, ne bi bilo ni temelja za takve patnje.

Nije teško vidjeti kako nam samoljublje u ovom životu uzrokuje patnju. Sva neslaganja, prepirke i svađe dolaze od samoljublja uključenih osoba. Uz samolju- blje se vrlo snažno držimo svojih mišljenja i interesa i nismo voljni sagledati situaciju iz drugog gledišta. Posljedično tome, lako se razljutimo i želimo verbalno, ili čak i fizički, nauditi drugima. Samoljublje čini da se osjećamo potištenima kad god se ne ispune naše želje, kad ne uspijemo u svojim ambicijama ili kad nam život ne krene onako kako smo planirali. Ako ispitamo sve situacije u kojima smo se osjećali jadno, otkrit ćemo da ih karakterizira pretjerana briga za vlastitu dobro- bit. Ako izgubimo posao, dom, reputaciju ili prijatelje, osjećamo se tužno, ali samo zbog toga što smo toliko duboko ljubimo sami sebe. Nismo ni približno toliko zabrinuti kada drugi ostanu bez posla ili budu razdvo- jeni od svojih prijatelja.

Vanjske okolnosti same po sebi nisu ni dobre ni loše. Na primjer, o bogatstvu se općenito misli kao o nečem poželjnom, ali ako smo jako vezani za bogatstvo, ono će nam samo prouzročiti mnoštvo  briga  i  poslužiti da nam se iscrpe zasluge. S druge strane, ako našim umom u prvom redu vlada brižnost za druge, tada čak i gubitak svog našeg novca može biti koristan, zato što nam pruža priliku da razumijemo patnju onih u sličnim situacijama, i omogućuje da u našoj duhovnoj praksi imamo manje distrakcija. Čak i kad bismo ispu- nili sve želje svog samoljublja, nema jamstva da bismo bili sretni, jer svako samsaričko postignuće sa sobom donosi nove probleme i vodi uvijek novim željama. Neumorno povođenje za našim sebičnim željama je kao da pijemo slanu vodu kako bismo utažili žeđ. Što više udovoljavamo svojim željama, to je naša žeđ veća. Kad se ljudi ubiju, to je obično zbog toga što njihove želje nisu bile ispunjene, ali njima je to bilo nepodno- šljivo samo zato što ih je njihovo samoljublje navelo da osjećaju kako su njihove želje najvažnija stvar na svijetu.  Zbog  svog  samoljublja  uzimamo  svoje  želje i planove toliko ozbiljno, i nismo u stanju prihvatiti nedaće koje nam život nosi i učiti od njih. Ne posta- jemo boljom osobom samo ispunjavajući svoje želje za svjetovnim uspjehom; jednako je vjerojatno da ćemo kroz svoje promašaje, kao i kroz uspjehe razviti oso- bine koje su uistinu važne – kao što su mudrost, strpljenje i suosjećanje.

Mi često osjećamo da je netko drugi taj koji nas čini nesretnima i prilično smo skloni zamjeranju. Ako pažljivo sagledamo situaciju, shvatit ćemo da je za našu nesretnost uvijek odgovoran naš mentalni stav. Djela drugih ljudi čine nas nesretnima samo ako im dozvolimo da u nama stimuliraju negativan odgovor. Kritika, na primjer, sa svoje strane nema moć da nam naudi; povrijeđeni smo jedino zbog našeg samoljublja. Uz samoljublje smo toliko ovisni o mišljenju i odobra- vanju drugih, da gubimo svoju slobodu da reagiramo i djelujemo na najkonstruktivniji način.

Ponekad osjećamo da smo nesretni zato što je netko koga volimo u nevolji. Trebamo se prisjetiti da je tre- nutno naša ljubav prema drugima gotovo uvijek pomi- ješana s vezanošću, koja je egocentričan um. Ljubav koju roditelji obično osjećaju prema svojoj djeci, na pri- mjer, duboka je i iskrena, ali nije uvijek čista ljubav. S njom su pomiješani i osjećaji poput potrebe da zauzvrat budu voljeni i cijenjeni, uvjerenja da su njihova djeca na neki način dio njih samih, želje da se kroz svoju djecu impresionira druge i nade da će djeca na neki način ispuniti snove i ambicije svojih roditelja. Ponekad je vrlo teško razlučiti između svoje ljubavi i vezanosti za druge, ali kada budemo u stanju to razlučiti, uvi- djet ćemo da je uvijek vezanost ono što uzrokuje našu patnju. Čista bezuvjetna ljubav nikada ne izaziva bol ni brigu, već samo mir i radost.

Svi su problemi ljudskog društva, poput kriminala, rata, zagađenja, narkomanije, siromaštva, nepravde i neslaganja unutar obitelji, rezultat samoljublja. Misleći da su jedino ljudska bića važna i da svijet prirode postoji samo kako bi služio ljudskim željama, istrijebili smo na tisuće životinjskih vrsta i zagadili planet do te mjere da sada postoji velika opasnost da postane nena- stanjiv čak i za ljude. Kada bi svatko prakticirao lju- bljenje drugih, u nekoliko godina bi se riješilo mnogo velikih problema ovog svijeta.

Samoljublje je nalik čeličnom lancu koji nas drži zatvorenima u samsari. Temeljni razlog za našu patnju je taj što smo u samsari, a u samsari smo zato što kon- tinuirano stvaramo zabludna, samoživa djela koja neprekidno produžavaju ciklus nekontroliranog rađa- nja. Samsara je iskustvo egocentričnog uma. Šest pod- ručja samsare, od područja bogova do područja pakla, su sva snu-nalik projekcije uma iskrivljenog samolju- bljem i samoprianjanjem. Uzrokujući da vidimo život kao neprestanu borbu da bi služili svom ja i štitili ga, ova nas dva uma potiču da vršimo brojna destruktivna djela koja nas drže zatočenima u noćnoj mori samsare. Sve dok ne uništimo ova dva uma, nećemo znati za istinsku slobodu i sreću, nećemo kontrolirati svoj um niti ćemo ikad biti sigurni od prijetnje nižeg ponovnog rođenja.

Kontroliranje svog samoljublja čak je i privremeno od velike vrijednosti. Sve se brige, tjeskobe i žalosti zasnivaju na samoljublju. U trenutku kada otpustimo opsesivnu brigu za vlastito dobrostanje, naš se um pri- rodno opušta i postaje lakši. Ako uspijemo nadvladati svoju uobičajenu samoživu reakciju, um će nam ostati u miru čak i ukoliko primimo loše vijesti. S druge pak strane, ako ne uspijemo pokoriti svoje samoljublje, uznemiruju nas čak i najbeznačajnije sitnice. Ako nas prijatelj kritizira, odmah se uzrujamo, a ako nam se čak i najmanje želje ne ostvare, postajemo ojađeni. Ako nam Učitelj Dharme kaže nešto što ne želimo čuti, možemo se rasrditi na njega ili nju, ili čak izgubiti vjeru. Mnogi se ljudi usplahire samo zato što je u njihovu sobu ušao miš. Miševi ne jedu ljude, pa čemu se onda uzrujavati? To nas samo uznemiruje naš nerazumni um samolju- blja. Kad bismo voljeli miša jednako kao što volimo sebe, rado bismo ga primili u sobu, misleći: „On ima pravo biti ovdje jednako kao i ja!”

Za one koji teže tome da postanu prosvijetljeni, samoljublje je najveća mana. Samoljublje je glavna smetnja ljubljenju drugih, ne uspijevati ljubiti druge je glavna zapreka razvoju velikog suosjećanja, a ne uspjeti razviti veliko suosjećanje glavna je zapreka razvoju bodhichitte i ulasku na put Mahayane. Pošto je bodhichitta glavni uzrok velikog prosvjetljenja, znači da je samoljublje također glavna zapreka postignuću stanja Buddhe.

Iako se možemo i složiti s tim da, objektivno gle- dajući, nismo ništa važniji od bilo koga drugog, i da samoljublje ima mnogo greški, ipak još uvijek možemo osjećati da je ono nužno potrebno. Ako mi ne ljubimo sebe i ne brinemo se za sebe, to svakako neće učiniti nitko drugi! Ovo je pogrešan način razmišljanja. Mada je istina da trebamo paziti na sebe, ne trebamo biti motivirani samoljubljem. Brinuti se o sebi nije samolju- blje. Možemo se brinuti o svome zdravlju, imati posao, brinuti se za kuću i imovinu, sve to jedino iz brige za dobrobit drugih. Ako na svoje tijelo gledamo kao na instrument uz pomoć kojega možemo biti od dobro- biti drugima, onda ga možemo hraniti, odijevati, prati i odmarati – sve to bez samoljublja. Baš kao što se vozač hitne pomoći brine o svom vozilu, a da ga ne smatra svojim, tako i mi možemo skrbiti o svome tijelu i imo- vini za dobrobit drugih. Jedini način na koji možemo istinski pomoći svim živim bićima je da postanemo Buddha, a ljudski je oblik najbolje moguće sredstvo za postizanje toga cilja. Stoga se moramo dobro brinuti za svoje tijelo. Ako to činimo s motivacijom bodhichitte, sva naša djela brige za naše tijelo postaju dio puta do prosvjetljenja.

Ponekad možemo pobrkati samoljublje sa samopo- uzdanjem i samopoštovanjem, ali su ovi pojmovi u stvarnosti potpuno nesrodni. Ne želimo iz samopo- štovanja uvijek najbolje za sebe, niti iz samopoštova- nja varamo ili izrabljujemo druge ili pak propuštamo ispuniti svoje odgovornosti prema njima. Ako iskreno provjerimo, vidjet ćemo da je upravo naše samoljublje ono što uzrokuje da djelujemo na načine koji nas liša- vaju samopoštovanja i uništavaju nam samopouzdanje.

Neke ljude samoljublje dotjera do ponora alkoholizma ili ovisnosti o drogama, pri čemu u potpunosti gube svaku trunku samopoštovanja. S druge pak strane, što više ljubimo druge i djelujemo za njihovu dobrobit, tim će veće biti naše samopoštovanje i samopouzdanje. Bodhisattvin zavjet, na primjer, u kojem Bodhisattva obećava nadvladati sve greške i ograničenja, postići sve dobre kvalitete i raditi dok sva živa bića ne budu oslobođena patnji samsare, izraz je ogromnog samopo- uzdanja, daleko većeg od onoga kakvog ima bilo koje egocentrično biće.

Također bismo mogli pitati: „Da nemam samolju- blja, ne bi li to značilo da se ne sviđam samome sebi? Svakako je nužno prihvatiti i voljeti sebe, jer ako ne mogu voljeti sebe, kako onda mogu voljeti druge?” Ovo je vrlo važna poanta. U Uvježbavanju uma u sedam stavki Geshe Chekhawa objašnjava brojne obveze koje služe kao smjernice za praktičare uvježbavanja uma. Prva od njih glasi: „Ne dozvoli da tvoja praksa uvježbavanja uma prouzroči neprikladno ponašanje.” Ova obveza savjetuje te praktičare da budu zadovoljni sobom. Ako smo pretjerano samokritični, okrenut ćemo se protiv sebe i postati obeshrabreni, a to će nam veoma otežati da svoj um okrenemo prema ljubljenju drugih. Iako je nužno biti svjestan svojih greški, ne bismo se smjeli mrziti zbog njih. Ova nam obveza također savjetuje da pazimo na sebe i da se brinemo o svojim potrebama.

Ako pokušamo živjeti bez osnovnih potrepština, kao što su dostatna hrana i krov nad glavom, vjerojatno ćemo naškoditi svome zdravlju i potkopati svoj kapa- citet da koristimo drugima. Štoviše, ako ljudi vide da se ponašamo na ekstreman način, mogli bi zaključiti da smo neuravnoteženi i, posljedično tome, neće imati povjerenja u nas, ili neće vjerovati onome što govo- rimo; a u takvim im okolnostima nećemo moći pomoći. Potpuno odbacivanje samoljublja nije lako i za to će nam trebati mnogo vremena. Ako nismo zadovoljni sobom, ili nerazborito zanemarujemo svoje dobrosta- nje, nećemo imati ni samopouzdanja ni energije koji bi polučili tako radikalnu duhovnu promjenu.

Jednom kada smo slobodni od samoljublja ne gubimo želju da budemo sretni, već shvaćamo da se prava sreća nalazi u donošenju dobrobiti drugima. Otkrili smo neiscrpan izvor sreće unutar svog uma

– svoju ljubav za druge. Teške nas vanjske okolnosti ne tište, a ugodne nas okolnosti previše ne uzbuđuju, zato što ih možemo transformirati i uživati u objema. Radije nego da se usredotočimo na sakupljanje dobrih vanjskih okolnosti, naša će želja za srećom biti usmje- rena na odlučnost da postignemo prosvjetljenje, koje prepoznajemo kao jedini način postizanja čiste sreće. Iako čeznemo za uživanjem krajnjeg blaženstva potpu- nog prosvjetljenja, to činimo samo zbog drugih, zbog toga što je postizanje prosvjetljenja puko sredstvo da ispunimo svoju pravu želju, a ta je podariti istu tu sreću svim živim bićima. Kada postanemo Buddha, naša sreća vječno zrači kao suosjećanje, krijepeći sva živa bića i postupno ih privlačeći u isto stanje.

Ukratko, samoljublje je sasvim bezvrijedan i nepo- treban um. Možemo biti vrlo inteligentni, ali ako se bri- nemo jedino za svoje dobrostanje, nećemo nikada moći ispuniti svoju osnovnu želju da pronađemo sreću. Zapravo nas samoljublje čini glupima. Ono uzrokuje da u ovome životu proživljavamo nesretnost, navodi nas na izvršavanje bezbrojnih negativnih djela koja uzro- kuju patnju u budućim životima, vezuje nas za sam- saru i blokira put do prosvjetljenja. Ljubljenje drugih ima suprotne učinke. Ako ljubimo jedino druge, bit ćemo sretni u ovom životu, vršit ćemo mnoga vrlinska djela koja vode do sreće u budućim životima, postat ćemo slobodni od zabluda koje nas drže u samsari i brzo ćemo razviti sve kvalitete potrebne za postizanje punog prosvjetljenja.

 

KAKO PRESTATI RAZVIJATI SAMOLJUBLJE

 

Ukoliko smo spoznali prazninu, puku odsutnost stvari koje inače vidimo (detaljno objašnjenje se nalazi u poglavlju Krajnja bodhichitta) trebamo iz dubine srca misliti, „Objekt mog samoljublja je samo moje ja koje inače vidim, a koje zapravo ne postoji. Zato moram prestati razvijati samoljublje jer njegov objekt, moje ja koje inače vidim, ne postoji.” Zatim uvijek iznova meditiramo na ovu odluku. Van meditacije ne dopu- štamo sebi da ljubimo sebe kojeg inače vidimo, prisje- ćajući se da ono zapravo ne postoji. Kontinuiranom primjenom truda u prakticiranju ove posebne metode, koja je usmena uputa, lako možemo prestati razvijati samoljublje.

Međutim, kao što sam već rekao, općenito govoreći nije baš lako odbaciti samoljublje pa zato sada slijedi detaljno objašnjenje toga kako prestati razvijati samo- ljublje. Iz dubine srca uvijek iznova mentalno ponav- ljamo gore objašnjene upute o greškama samoljublja i dobrobitima ljubljena drugih. Kad se duboko zbli- žimo s kontempliranjem smisla ovih uputa, donesemo snažnu odluku da nećemo sebi dozvoliti da mislimo i vjerujemo kako smo važniji od drugih. Potom medi- tiramo na tu odluku. Ovu kontempaciju i meditaciju bismo trebali prakticirati kontinuirano. Između medi- tacijskih sjedenja trebamo uložiti trud u primjenu svoje odluke u praksi.

Nakon što smo donijeli odluku da ćemo nadvladati svoje samoljublje, sljedeći je korak prepoznati ga u tre- nutku kada se javi u našem umu. Da bismo ovo ura- dili, trebamo ispitivati svoj um danonoćno. Ovo znači da bismo trebali prakticirati kao Geshe Ben Gungyal i promatrati svoj um u svemu što mislimo i vjerujemo.

Obično pazimo na ono što rade drugi ljudi, ali bilo bi daleko bolje da uvijek pazimo na ono što naše um misli i vjeruje. Kad god radimo, razgovaramo, opuštamo se ili studiramo Dharmu, jedan bi dio našeg uma uvijek trebao motriti misli koje nam se javljaju u umu. Čim se počne javljati zabluda samoljublja, trebali bismo je smjesta pokušati zaustaviti. Ako uhvatimo zabludu u njenim ranim fazama, prilično ju je lako zaustaviti, ali ako joj dozvolimo da se potpuno razvije, postaje ju vrlo teško kontrolirati.

Samoljublje je jedna od naših najdestruktivnijih zabluda. Razlog iz kojeg prirodno razvijamo samolju- blje je taj što nikad nismo uložili trud i naučili zaustaviti početni razvoj samoljublja. Ako uhvatimo svoj um čim se počne usredotočavati na objekt našeg samoljublja, naše inherentno postojeće sebstvo ili ja, prilično je lako spriječiti javljanje samoljublja i usmjeriti svoje misli u konstruktivnijem smjeru. Sve što trebamo učiniti je reći sebi: „Ovo je neprikladan način razmišljanja i uskoro će iz njega proizaći samoljublje, koje ima mnogo greški”. Međutim, ako propustimo rano uhvatiti samoljublje i dozvolimo mu da raste, ona će brzo postati poput vrlo moćno i bit ćega teško nadvladati. Isto vrijedi i za sve ostale zablude, uključujući samoljublje. Postanemo li na vrijeme svjesni zabludnog niza misli, lako ga možemo skrenuti, ali ako mu dozvolimo da se nastavi, uhvatit će zamah dok ne postane gotovo nezaustavljiv.

Postoje tri razine odbacivanja zabluda. Prva je razina prepoznati određenu zabludu prije nego što se javi i spriječiti ju da se očituje prisjećajući se njenih greški. Sve dok pazimo na svoj um ovo je prilično jednostavno i to bismo trebali pokušati čitavo vrijeme prakticirati, što god radili. Naročito trebamo biti oprezni kad pri- mjetimo da nam um postaje napet ili nesretan, jer je takav um savršeno tlo za množenje zabluda. Upravo radi toga u Uvježbavanju uma u sedam stavki Geshe Chekhawa kaže: „Uvijek se oslanjaj samo na sretan um.”

Druga razina odbacivanja zabluda je savladati ih pri- mjenom njihovih specifičnih opreka. Na primjer, kako bismo savladali svoju vezanost, možemo meditirati o greškama samsare i zamijeniti svoju vezanost opreč- nim umom odricanja. Kroz meditiranje na stupnjeve puta do prosvjetljenja na redovit i sustavan način, ne samo da sprječavamo javljanje zabludnih obrazaca raz- mišljanja i osjećanja u umu, već ih također zamjenju- jemo snažnim i stabilnim vrlinskim obrascima, koji se zasnivaju na mudrosti, a ne na neznanju. Na ovaj način možemo spriječiti da se većina zabluda uopće javi. Na primjer, ako imamo duboku bliskost s nazorom da su drugi mnogo važniji od nas samih, samoljublje će nam se rijetko javljati.

Treća razina odbacivanja zabluda je njihovo potpuno odbacivanje, zajedno s njihovim sjemenjem, stjecanjem izravne spoznaje praznine. Na taj način uništavamo samoprianjanje, koje je korijen svih zabluda.

U praksi izjednačavanja sebe s drugima, koja je ranije objašnjena, mislimo: „Baš kao što je moja sreća važna, jednako je tako važna i sreća svih drugih”, i na taj način dijelimo svoj osjećaj ljubljenja. Ovo je lakše pri- hvatiti i prakticirati zato što se to sviđa našem osjećaju pravednosti i ne izaziva izravno naš samoljubivi um. Također, možemo razmišljati kako smo, bez obzira na to koliko patimo, ipak samo jedna jedina osoba, dok su živa bića bezbrojna, stoga je očito važno da ona iskuse mir i sreću. Iako svaki svoj prst i palac smatramo vrlo dragocjenim, bili bismo spremni  žrtvovati  jednog za spas ostalih devet, dok bi žrtvovanje devet prstiju za spas jednoga bilo apsurdno. Slično tome, devet je osoba mnogo važnije od jedne osobe, pa su, naravno, bezbrojna živa bića mnogo važnija od samo jednog sebstva. Odatle slijedi da je logično ljubiti druge barem onoliko koliko ljubimo sebe.

Nakon što smo stekli određenu bliskost s praksom izjednačavanja sebe s drugima, spremni smo se izravnije suprotstaviti umu samoljublja. Zbog toga što samolju- blje ima toliko greški, trebali bismo sami sebe ohrabri- vati da mu se suprotstavimo i savladamo ga čim se javi u našem umu. Ako čitavo vrijeme brižno motrimo svoj um, možemo se uvježbati da prepoznamo samoljublje čim se javi, i tada se odmah prisjetiti njegovih greški.

Geshe Chekhawa nam savjetuje da „Sakupimo svu krivnju u jedno”, čime želi reći da bismo trebali okriviti samoljublje za sve svoje probleme i patnje. Obično kad stvari krenu naopako krivimo druge, ali pravi je uzrok naših problema naš samoljubivi um. Jednom kada ispravno prepoznamo samoljublje trebamo ga smatrati najgorim neprijateljem i kriviti ga za svu svoju patnju. Iako je dobro biti tolerantan prema drugima i opraštati im slabosti, nikada ne bismo smjeli tolerirati vlastito samoljublje, jer što smo popustljiviji prema njemu, to će nam više ono štetiti. Mnogo je bolje prema njemu biti sasvim nemilosrdan i kriviti ga za sve što pođe po zlu. Ako se već želimo na nešto ljutiti, trebali bismo se ljutiti na „demona” svog samoljublja. U stvarnosti, ljut- nja usmjerena na samoljublje nije prava ljutnja, zato što je zasnovana na mudrosti, a ne na neznanju i funkcio- nira tako da čini naš um čistim i mirnim.

Da bismo prakticirali na ovaj način, moramo biti vrlo vješti. Ako se kao rezultat optuživanja svog samolju- blja za sve svoje probleme budemo osjećali krivima i nedostatnima, to ukazuje na to da nismo napravili jasnu razliku između okrivljavanja svoga samoljublja i okrivljavanja sebe. Iako je istina da je samoljublje krivo za sve naše probleme, to ne znači da smo mi sami krivi. Još jednom, trebamo naučiti razlikovati sebe od svojih zabluda. Ako smo napadnuti, to nije naša kri- vica, nego krivica našeg samoljublja. Kako to? Zato što je to karmička posljedica nevrlinskog djela kojeg smo izvršili u prethodnom životu pod utjecajem samolju- blja. Štoviše, naš nam napadač nanosi zlo samo zbog svog samoljublja, a okrivljavanje napadača nije nam od koristi jer će nas samo učiniti ogorčenima. Međutim, ako svalimo krivnju na svoj samoljubivi um i odlučimo ga uništiti, ne samo da ćemo ostati neuznemireni, već ćemo također potkopati i osnove za svu svoju buduću patnju.

Ovo učenje o prepoznavanju greški našeg samo- ljublja i posljedični razvoj želje da ga  nadvladamo nije lako primijeniti u praksi, pa stoga moramo biti strpljivi. Praksa koja je prikladna za jednu osobu nije nužno prikladna i za nekog drugog, a praksa koja je u jedno vrijeme pogodna za neku osobu ne mora nužno biti prikladna za tu istu osobu u neko drugo vrijeme. Buddha nije od nas očekivao da smjesta primjenimo sva njegova učenja u praksi; ona su namijenjena različi- tim praktičarima različitih razina i sklonosti. Također, postoje neka učenja koja se ne mogu primjenjivati isto- vremeno dok naglašavamo neke druge prakse, baš kao što nije prikladno u isto vrijeme piti i čaj i kavu. Učenja Dharme su poput lijeka i treba ih davati vješto, uzima- jući u obzir narav pojedinca i njegove ili njene odre- đene potrebe. Na primjer, da bi nas ohrabrio na razvoj odricanja, želje da postignemo oslobođenje od samsare, Buddha je dao opširna učenja o tome kako je običan život po prirodi patnja – ali ne mogu svi odmah pri- mijeniti ta učenja. Nekim ljudima meditacija na patnju samo uzrokuje malodušnost. Umjesto da razviju rado- stan um odricanja, oni samo postanu potišteni. Za te je ljude bolje da neko vrijeme ne meditiraju na patnju, već da se toj meditaciji vrate kasnije, kad im umovi budu jači, a mudrost jasnija.

Ako prakticiramo napredna učenja, i otkrijemo da nam rastu ponos ili zbunjenost, to ukazuje na to da još nismo spremni za takva učenja i da bismo najprije trebali naglasiti izgradnju stabilnog temelja osnovnih praksi. Ako bilo koja meditacija ili praksa nema dobar učinak na naš um, čini nas nesretnima ili nam uvećava zablude, ovo je jasan znak da neispravno prakticiramo. Radije nego da tvrdoglavo inzistiramo na nekoj praksi, moglo bi biti bolje da ju zasad ostavimo po strani i potražimo savjet od starijih praktičara. Toj se praksi možemo vratiti kasnije kada shvatimo gdje griješimo i koji je ispravan način prakticiranja. Međutim, ono što nikada ne smijemo učiniti je odbaciti bilo koju uputu Dharme misleći „Ovo neću nikada prakticirati.”

Kada idemo u kupovinu, nemamo potrebu kupiti sve u trgovini, ali korisno je znati čega sve ima u trgovini, tako da se kasnije kad nam nešto zatreba možemo vra- titi. Na isti način, kad slušamo učenja Dharme, možda nećemo odmah moći prakticirati sve što čujemo, ali je još uvijek važno sve upamtiti, tako da možemo izgraditi sveobuhvatno razumijevanje Dharme. Kasnije, kada budemo spremni, učenja koja smo čuli moći ćemo pri- mijeniti u praksi. Jedna je od velikih prednosti uputa Lamrima – stupnjeva puta do prosvjetljenja – ta što nam pruža strukturu, ili skladište, unutar kojeg možemo držati sva učenja Dharme koja smo čuli.

Ako pamtimo samo ona učenja koja odmah možemo primijeniti na svoju sadašnju situaciju, nećemo se imati za što uhvatiti kada se naše okolnosti promijene. Međutim, ako se možemo sjetiti svih učenja koja smo primili, imat ćemo na raspolaganju široki raspon uputa koje možemo primijeniti u za to prikladno vrijeme. Praksa koja nam se sada može činiti nejasnom i od malog značaja može kasnije postati suštinskim dijelom naše duhovne prakse. Važno je napredovati pažljivo i svojim tempom, inače se možemo osjetiti zbunjeno i obeshrabreno, te na kraju možda čak i sasvim odbaciti Dharmu.

Nema veće duhovne prakse od prepoznavanja svog samoljublja kad god se javi, kriveći ga potom za sve svoje probleme. Nije važno koliko ćemo vremena pro- vesti radeći ovo. Čak i ako nam budu trebale godine, ili čitav život, trebamo nastaviti sve dok naše samoljublje ne bude u potpunosti uništeno. Ne bi nam se trebalo žuriti da vidimo rezultate, već bismo umjesto toga tre- bali strpljivo i iskreno prakticirati. I samo je očekivanje brzih rezultata zasnovano na samoljublju i recept je za razočarenje. Prakticiramo li s radošću i postojanošću, dok u isto vrijeme čistimo negativnosti, sakupljamo zasluge i primamo blagoslove, svakako ćemo uspjeti smanjiti i, na koncu, odbaciti svoje samoljublje.

Čak i kad naša meditacija ne ide kako bi trebalo, uvijek možemo prakticirati pažnju i budnost u svom svakodnevnom životu zaustavljajući samoljublje čim se pojavi. To je jednostavna praksa, a daje velike rezultate. Ako se kontinuirano uvježbavamo u njoj, naši će pro- blemi nestati i prirodno ćemo biti stalno sretni. Postoje ljudi koji su uspjeli potpuno odbaciti svoje samoljublje i koji sada ljube jedino druge. Rezultat toga je da su svi njihovi problemi nestali, a njihovi umovi su uvijek puni radosti. Jamčim vam da ćete biti sretniji što manje budete ljubili sebe, a što više druge.

U srcu bismo trebali održavati snažnu odlučnost da odbacimo svoj samoljubivi um. Ako u toj svojoj odluč- nosti primjenjujemo oklopu-nalik trud, dan za danom, godinu za godinom, naše će se samoljublje postupno smanjivati, i na kraju će u potpunosti nestati. Rani su Kadampa Geshei često govorili kako je, da bi se vodio vrlinski život, sve što trebamo uraditi je nanositi što je moguće veću štetu svojim zabludama, a donositi što je moguće više dobrobiti drugima. Razumijevajući ovo, trebali bismo voditi stalan rat protiv svoga unutarnjeg neprijatelja, samoljublja, i umjesto toga se truditi ljubiti druge i djelovati za njihovu dobrobit.

 

Da bismo sasvim uništili svoje samoljublje, trebamo se osloniti na praksu zamjene sebe s drugima, u kojoj više ne prianjamo za svoju sreću, već umjesto toga osje- ćamo da su sva živa bića i njihove potrebe i želje od vrhunske važnosti. Tada je naša jedina briga dobrosta- nje drugih.

Iako netko tko je u potpunosti zamijenio sebe s dru- gima nema samoljublja, to ne znači da se on neće skr- biti o sebi. On se skrbi o sebi, ali to čini za dobrobit drugih. On sebe smatra slugom svih živih bića i njiho- vom svojinom, ali čak i sluge, ako žele biti učinkovite, trebaju jesti i odmarati se. Općenito govoreći, bilo bi nerazumno kada bismo, na primjer, razdijelili sve što posjedujemo, lišavajući se svih sredstava za život i za održavanje svoje duhovne prakse. S obzirom na to da je naša prava želja koristiti svim živim bićima, a jedini način da to učinimo je da postanemo Buddha, moramo štititi svoju duhovnu praksu organizirajući svoj život tako da možemo prakticirati na najučinkovitiji mogući način. Uz to, kad pomažemo drugima, također moramo biti sigurni da pomaganjem jednoj osobi ne umanju- jemo svoju mogućnost da pomognemo mnogima. Iako bismo od srca rado dali sve što imamo kako bismo pomogli jednoj osobi, trebamo praktično upravljati svojim vremenom i dobrima na način da svim živim bićima budemo od najviše koristi.

Praksa zamjene sebe s drugima pripada posebnoj predaji mudrosti koja dolazi od Buddhe Shakyamunija, preko Manjushrija i Shantideve do Atishe i Je Tsongkhape. Bodhichitta koja se razvija ovom meto- dom dublja je i moćnija od bodhichitte razvijene drugim metodama. Iako svatko tko se zanima za duhovni napredak može umanjiti svoje samoljublje i naučiti voljeti druge, potpuna spoznaja zamjene sebe s drugima vrlo je duboko postignuće. Da bismo promi- jenili svoj um na tako radikalan način, trebamo imati duboku vjeru u ovu praksu, obilje zasluga i moćne blagoslove Duhovnog vodiča koji ima osobno iskustvo ovih učenja. Sa svim ovim povoljnim uvjetima praksa zamjene sebe s drugima nije teška.

Mogli bismo se pitati zašto je nužno ljubiti druge više od samih sebe. Umjesto da težimo tako visokim duhov- nim spoznajama, ne bi li bilo bolje samo pomagati lju- dima na praktičan način, i to upravo sada? Bez suosje- ćanja i mudrosti ne znamo da li pomaganje drugima na praktične načine njima donosi korist ili štetu. Trebamo znati kako sreća ili mir uma koji dolaze iz svjetovnih užitaka nisu prava sreća već promjenjiva patnja ili sma- njenje prijašnje patnje. Ljudima su potrebni sreća i mir uma koji dolaze iz mudrosti. Mudrost koja spoznaje smisao uputa na zamjenu sebe s drugima donijeti će čistu i trajnu sreću.

Razlog zbog kojega moramo vježbati svoj um u zamjeni sebe s drugima leži u tome što se naše samo- ljublje upliće i u našu namjeru i u našu sposobnost da koristimo drugima. Sa samoljubljem nemamo nepri- stranu, univerzalnu ljubav za sva živa bića, a sve dok je naša želja da im pomognemo pomiješana sa samo- ljubljem nikada ne možemo biti sigurni da će im naša djela zaista i biti od pomoći. Iako možemo iskreno željeti pomoći nekim ljudima, na primjer svojoj obitelji, prijateljima ili onima kojima je pomoć najpotrebnija, obično očekujemo nešto zauzvrat i povrijeđeni smo i razočarani ako se to ne ostvari. S obzirom na to da je naša želja za pomaganjem pomiješana sa sebičnim brigama, naša pomoć gotovo uvijek dolazi optere- ćena očekivanjima ili uvjetovana osobnom nagradom. Budući da je naša namjera nečista, našoj sposobnosti pomaganja nedostaje snage i ona ostaje ograničena.

Ako ne ulažemo trud u uklanjanje svog samoljublja, a tvrdimo da djelujemo za dobrobit svih, naša tvrdnja dolazi iz naših usta, a ne iz našeg srca i naše mudrosti. Naravno da trebamo praktično pomagati drugima kad god možemo, ali moramo uvijek imati na umu da je naša glavna namjera razviti svoj um. Uvježbavanjem u zamjeni sebe s drugima, na koncu ćemo iskusiti krajnju sreću stanja Buddhe i posjedovati potpunu moć djelo- vanja za dobrobit svih živih bića. Tek ćemo tada biti u položaju reći „Ja sam dobrotvor svih živih bića”. Na ovaj način naša praksa zamjene sebe s drugima postiže i našu osobnu i svrhu drugih.

Naša je najvažnija zadaća u ovom trenutku uvjež- bavati svoj um, a naročito ojačati svoju namjeru da budemo u službi drugih. U svom Prijateljskom pismu Nagarjuna kaže da, iako sada možda ne posjedujemo sposobnost da pomognemo drugima, ako stalno u umu održavamo namjeru da to činimo, naša će sposobnost pomaganja postupno rasti. To je zbog toga što će se, što više ljubimo druge, tim više uvećavati naše zasluge, mudrost i sposobnost da im zaista pomognemo, a pri- like da im pomognemo na praktične načine prirodno će se pojavljivati.

 

KAKO JE MOGUĆE ZAMIJENITI SEBE S DRUGIMA

 

Zamjena sebe s drugima ne znači da mi postajemo druga osoba – već znači da mijenjamo objekt ljubljenja sa sebe na druge. Da bismo razumjeli kako je to moguće, trebali bismo shvatiti da se objekt našeg samoljubivog uma neprestano mijenja. Kad smo mladi, objekt našeg samoljublja je mala djevojčica ili dječak, ali kasnije se on mijenja u djevojku ili mladića, potom u sredovječnu, i na koncu u staru osobu. U ovom trenutku, možemo voljeti sebe kao neko određeno ljudsko biće, po imenu Marija ili Ivan, ali nakon što umremo, objekt će se naše ljubavi u potpunosti promijeniti. Na taj se način objekt naše ljubavi neprestano mijenja, kako tijekom ovog života, tako i iz jednog života u drugi. S obzirom na to da naše ljubljenje prirodno mijenja jedan objekt za drugi, definitivno je moguće promijeniti objekt ljublje- nja sa sebe na druge kroz praksu meditacije.

Zbog svog neznanja, snažno prianjamo za svoje tijelo

misleći „Ovo je moje tijelo.” Identificirajući to tijelo kao

„moje”, mi ga ljubimo i volimo, osjećajući da je naša najdragocjenija svojina. U stvarnosti, međutim, naše tijelo pripada drugima; nismo ga donijeli iz prethod- nog života već smo ga primili od svojih roditelja u ovom životu. U trenutku začeća, naša je svijest ušla u spoj očeve sperme i majčina jajašca, iz čega se postu- pno razvilo naše sadašnje tijelo. Naš se um tada poi- stovjetio s tim tijelom i mi smo ga počeli ljubiti. Kao što Shantideva kaže u svom Vodiču kroz način života Bodhisattve, naše tijelo nije zapravo naše, već pripada drugima; proizveli su ga drugi, a nakon smrti drugi će ga i ukloniti. Ako vrlo pažljivo kontempliramo o ovome, shvatit ćemo da već ljubimo objekt koji u stvari pripada drugima, pa zašto onda ne možemo ljubiti druga živa bića? Nadalje, dok ljubljenje vlastitog tijela vodi jedino ponovnom rođenju unutar samsare, lju- bljenje drugih je uzrok za postizanje nirvane punog prosvjetljenja, stanja van patnje.

„Ja” i „drugi” su relativni pojmovi slično kao „ova planina” i „ona planina”, ali ne kao „magarac” i „konj”.

Kada gledamo konja ne možemo reći da je magarac, a također ne možemo reći da je magarac konj. Međutim, ako se penjemo po istočnoj planini, zovemo ju „ova planina”, dok zapadnu planinu zovemo „ona pla- nina”; ali ako siđemo s istočne planine i popnemo se na zapadnu, tada zapadnu planinu zovemo „ova pla- nina”, a istočnu „ona planina”. „Ovo” i „ono”, stoga, ovise o našoj referentnoj točci. To također vrijedi i za sebe i druge. Spuštajući se sa planine sebstva možemo se uspeti na planinu drugih, te tako ljubiti druge toliko koliko sada ljubimo sebe. To možemo postići ako shva- timo da je, s gledišta druge osobe, on ili ona ja, a da smo mi druga osoba.

Oni koji su vješti u Tajnoj mantri, ili Tantri, imaju duboko iskustvo zamjene sebe s drugima. U tantrič- koj praksi samogeneriranja svoje sadašnje ja mije- njamo za ja tantričkog Buddhe. Pretpostavimo da postoji praktičarka Vajrayogini koja se zove Sanja. Kada se god ne upušta u tantričku praksu pojavljuje joj se njeno obično tijelo, i ona se s njim poistovjećuje i ljubi ga. Međutim, kada se duboko koncentrira na meditaciju samogeneriranja, osjećaj da je ona Sanja i da ima Sanjino tijelo u potpunosti nestaje. Umjesto da se poistovjeti sa Sanjinim tijelom, praktičarka se poi- stovjećuje s  božanskim  tijelom  Buddhe  Vajrayogini i razvija misao „Ja sam Vajrayogini.” Praktičarka je tada potpuno zamijenila objekt ljubljenja, od nečistog tijela običnog bića na neokaljano tijelo prosvijetljenog bića, Buddhe Vajrayogini. Uvježbavanjem u medi- taciji, praktičari razvijaju duboku bliskost s tijelom Božanstva i u potpunosti se s njim poistovjećuju. Kako je tijelo Vajrayogini čisto tijelo, poistovjećivanje s njim i ljubljenje njega je uzrok prosvjetljenja. Iz toga se može vidjeti da je sigurno moguće zamijeniti našu osnovu za identifikaciju – ona ovisi samo o našoj motivaciji i bliskosti. Podrobna objašnjenja tantričke prakse mogu se naći u Modernom budizmu, Novom vodiču kroz Zemlju Dakina i Tantričkim tlima i putovima.

 

SAMA PRAKSA ZAMJENE SEBE S DRUGIMA

 

Razmišljamo:

Od vremena bez početka radim samo za svoju svrhu, pokušavajući za sebe pronaći sreću i izbjeći patnju, ali čime se mogu pohvaliti nakon čitavog tog truda? Još uvijek patim. Um mi je još uvijek neobuzdan. Još uvijek doživljavam razočarenje za razočarenjem. Još sam uvijek u samsari. To je greška moga samoljublja. Ono je moj najljući neprijatelj i strašan otrov koji čini zlo i meni i drugima.

Ljubljenje je drugih, međutim, temelj sve sreće i dobra. Oni koji su sada Buddhe uvidjeli su kako je uza- ludno djelovati samo za svoju svrhu i, umjesto toga, odlučili su raditi za druge. Kao rezultat toga su postali čista bića, oslobođena svih problema samsare i postigli su trajnu sreću punog prosvjetljenja. Moram obrnuti svoj običan djetinjasti stav – od sada ću prestati ljubiti sebe i ljubit ću samo druge.

S razumijevanjem velikih greški ljubljenja sebe i veli- kih prednosti ljubljenja svih živih bića, kao što je već objašnjeno, i s prisjećanjem kako smo donijeli odluku da ćemo odbaciti svoje samoljublje i uvijek ljubiti sva živa bića bez iznimke, iz dubine srca mislimo:

Moram prestati ljubiti sebe i umjesto toga ljubiti sva druga živa bića, bez iznimke.

Zatim meditiramo na ovu odluku. Trebali bismo uporno prakticirati ovu meditaciju sve dok ne počnemo spon- tano vjerovati kako su sreća i sloboda svakog živog bića daleko važniji od naših. To vjerovanje je spoznaja zamjene sebe s drugima. Iz ovog će uvjerenja proizaći duboki osjećaj brižne ljubavi za sva živa bića, a mi što je moguće dulje meditiramo na taj osjećaj.

Ovaj osjećaj pokušavamo nositi u sebi i nakon medi- tacije. Kada koga sretnemo, mislimo: „Ova je osoba važna. Njegova sreća i sloboda su važne.” Kad nam se god u umu počne pojavljivati samoljublje, mislimo:

„Samoljublje je otrov, neću ga pustiti u svoj um.” Na taj način možemo promijeniti objekt ljubljenja sa sebe na sva živa bića. Kad prema svim živim bićima razvijemo spontanu brižnu ljubav, stekli smo spoznaju zamjene sebe s drugima.

Ako nam se želje ne ispune i počnemo se osjećati nesretnima, trebali bismo se odmah prisjetiti toga da krivica ne leži u nekom drugome niti u situaciji, već u našem samoljubivom umu koji nagonski misli „Moje su želje od najveće važnosti.” Stalno obraćanje pažnje na opasnosti našeg samoljublja će ojačati našu odluku da ga odbacimo, pa umjesto da se sažaljevamo kada imamo problema, možemo upotrijebiti svoju  patnju da nas podsjeti na patnje bezbrojnih bića majki, i da prema njima razvijemo ljubav i suosjećanje.

U Vodiču kroz način života Bodhisattve Shantideva objašnjava posebnu metodu za poboljšanje iskustva zamjene sebe s drugima. U meditaciji zamišljamo da zamjenjujemo mjesto s drugom osobom i pokušavamo vidjeti svijet s njegovog ili njenog stanovišta. Obično razvijamo misao o „ja” na osnovi svog tijela i uma, ali sada pokušavamo misliti o „ja” promatrajući tijelo i um druge osobe. Ova nam praksa pomaže razviti duboku empatiju za druge i pokazuje nam da oni imaju sebstvo koje je također ja, i da je ono jednako važno kao i naše sebstvo, to jest ja. Zbog svoje sposobnosti da se uživi u osjećaje svog djeteta, majka shvaća potrebe i želje svog djeteta mnogo bolje od drugih. Na isti način, kada se zbližimo s ovom meditacijom, naše će se razumijevanje drugih ljudi i naša empatija za njih uvećati.

 

Ova je tehnika posebno moćna kad je primijenimo na nekoga s kime imamo težak odnos, poput nekog koga ne volimo, ili nekog koga smatramo suparnikom. Zamišljajući da smo mi ta osoba, i sagledavajući situ- aciju s njihovog stajališta, bit će nam teško držati se svojih zabludnih stavova. Razumijevajući iz vlastitog iskustva relativnost sebe i drugog i naučivši se gledati na svoje „ja” kao na „drugog” moći ćemo biti kudi- kamo objektivniji i nepristraniji prema sebi, a osjećaj da smo središte svemira bit će poljuljan. Postat ćemo otvoreniji prema stajalištima drugih, bit ćemo toleran- tniji i imat ćemo više razumijevanja; i prirodno ćemo se ophoditi prema drugima s većim poštovanjem i obzirnošću. Više detalja o ovoj praksi nalazi se u knjizi Riznica kontemplacija.

Ukratko, prakticirajući upute uvježbavanja uma, Bodhisattva Langri Tangpa i bezbroj drugih praktičara prošlosti postigli su duboke duhovne spoznaje, uklju- čujući potpunu spoznaju zamjene sebe s drugima. U početku su ti praktičari bili egocentrični ljudi upravo poput nas, ali su konstantnom ustrajnošću uspjeli u potpunosti ukloniti svoje samoljublje. Ako budemo prakticirali ove upute svesrdno i strpljivo, nema razloga zašto i mi ne bismo postigli slične spoznaje. Ne bismo trebali očekivati da ćemo odmah uništiti svoje samolju- blje, ali će kroz strpljivu praksu ono postupno postajati sve slabije, dok na kraju u potpunosti ne nestane.

 

 

Pomoću zrcala Buddhinih učenja, Dharme, možemo uvidjeti vlastite greške i iskoristiti priliku da ih uklonimo.