Za većinu trauma iz djetinjstva nastupila je zastara

 

Priče o našemu životu ni izdaleka nisu zaokružena cjeli­ na, nego ih neprestano mijenjamo. Pokušavajući objasniti sebi i drugima kako smo postali takvima kakvi jesmo, neprestano ponovno utkivamo i iznova tumačimo tana­ ne niti uzročnosti. Slušajući priče o prošlosti, divim se kako ljudi povezuju iskustva iz djetinjstva sa svojom osob­ nošću odrasle osobe.

Sto je, dakle, oblikovalo osobnu povijest? Ona svaka­ ko utječe na nas i iz nje moramo učiti namjeravamo li izbjeći ponavljanje pogrešaka koje nas zadržavaju u du­ gotrajnoj drami koju smo sami napisali. Zato je u počet­ nim stupnjevima psihoterapije važno nekritički slušati pacijentovu priču. U čovjekovim uspomenama ne kriju se samo događaji, nego i njihovo značenje. Budući da nam priču priča tjeskobna ili depresivna osoba, nezadovoljna vlastitim postojanjem, priča je prepuna patnji i trauma koje su na neki način povezane s trenutačnom nesrećom.

Svaki je odrasli stanovnik Amerike dovoljno upoznat s popularnom psihologijom i sklon povezivati  poteš­ koće iz prošlosti sa simptomima sadašnjosti. Budući da prihvaćanje odgovornosti za ono što radimo i osjećamo zahtijeva čin volje, prirodno je okrivljavati ljude iz proš­ losti, osobito roditelje, što se nisu više trudili.

 

Ako ste uistinu doživjeli ozbiljnu fizičku, seksualnu ili psihološku traumu, važno je to priznati i poraditi na tome. Nijedno dijete ne može neozlijeđeno proživjeti ro­ diteljsko zlostavljanje ili zanemarivanje. Prema trauma­ tiziranoj osobi važno je odnositi se suosjećajno, naglaša­ vati ono što iz toga može naučiti, ali ne dopustiti pret­ postavku da makar i najstrašnije iskustvo zauvijek defi­ nira njezin život.

Promjena je suština života. Ona je cilj svih psihotera- peutskih razgovora. Međutim, da bi se taj proces pokre­ nuo, mora obuhvaćati i nešto više od pukih pritužbi. Ljudi me često pitaju kako mi ne dosadi beskonačno slušati

»cendranja« pacijenata.  Pritužbe  o  trenutačnom  stanju ili o ponovljenim postupcima koji izazivaju poznate i ne­ zadovoljavajuće rezultate tek su početak procesa. Moje omiljeno terapeutsko pitanje glasi: »A što sada?« (Na raču­ nalu, vidljivom pacijentima, imam Screensaver na kojemu se vrte te riječi.)

Pitanje podrazumijeva spremnost za promjenu i spo­ sobnost njezina provođenja. Njime zaobilazim samosa- žaljenje vidljivo u ponavljanju priče o traumama iz proš­ losti i priznajem važnost primjene  razgovora  usmjere­ nog na cilj, uvida i terapeutskog odnosa na promjene u ponašanju.

U terapiji ne dajem puno izravnih savjeta - ne zbog skromnosti ili kao »varku« da natjeram pacijente na smiš­ ljanje vlastitih rješenja, nego zato što najčešće i nemam jasnu zamisao o tome što netko mora napraviti kako bi poboljšao svoj život. Međutim, mogu sjediti uz pacijenta dok sam nešto ne smisli. Moj je zadatak usmjeravati ga na zadatak, isticati povezanosti koje uočavam između proš­ losti i sadašnjosti, postavljati pitanja o prikrivenim motivi­ ma i izražavati povjerenje u njegovu sposobnost smišlja- nja rješenja prikladnih za njegov život.

 

To je svojevrstan trening. Ljudi nerijetko dolaze na terapiju nadajući se da ću im pružiti mudar savjet o ono­ me što trebaju učiniti. Napokon, liječnicima idemo zato da nam daju recept. Odgojeni smo da očekujemo brza rješenja. Osjećate se loše? Uzmite tabletu. Ideja da mora­ mo sjediti i razgovarati o problemima s kojima se suo­ čavamo i o onome što smo bezuspješno pokušavali pod­ razumijeva spor i težak proces u čijoj se srži nalazi neu­ godna pretpostavka: Sami smo odgovorni za većinu onoga što nam se događa.

Terapeut hoda razapetim uzetom. Svi smo mi pre­ živjeli događaje i gubitke nad kojima nismo imali nikakav nadzor. Tu spada obitelj u kojoj smo se rodili, način na koji se postupalo prema nama dok smo bili djeca, smrt i raz­ vod bliskih nam osoba. Nije teško dokazati da su na nas negativno utjecali događaji i ljudi izvan naše moći.

Terapeutov pokušaj da prebaci razgovor na buduće odluke pacijent bi mogao doživjeti nepoštenim, kao da ga terapeut prosuđuje. U takvom je slučaju najvažnija terapeutova odanost. Pacijent mora biti siguran da je te­ rapeut na njegovoj strani.

Pravilno provedena terapija je kombinacija ispovije­ di, roditeljskog i mentorskog odnosa. Ne postoji savršen terapeut za sve koji traže pomoć. Svaka osoba ima indi­ vidualne potrebe zbog kojih s terapeutom može ili ne može pronaći zajednički jezik. Osim toga, terapeut ili te­ rapeutkinja u taj proces unosi i svoja životna iskustva, predrasude i filozofiju promjene. Nerijetko je uzaludan pokušaj povezivanja, a ponekad čak i štetan. Kao i u sva­ kom drugom ljudskom odnosu, često je teško definirati ili predvidjeti kakav će biti ishod.

Kvalitete dobrog terapeuta odražavaju osobine dobrog roditelja: strpljivost, empatija, naklonost i sposobnost slu­ šanja bez prosuđivanja. Upravo kao što roditelji različito reagiraju na različitu djecu, tako i terapeuti bolje mogu raditi s nekim pacijentima. Nitko od nas ne želi priznati da smo korisniji ljudima koji su nam slični. Takva je pre­ drasuda logična. Nitko od nas ne bi bio osobito djelotvo­ ran terapeut kad bismo se našli u stranoj zemlji, čak i kada bismo poznavali njezin jezik. Ne bismo prepozna­ vali tananu kombinaciju kulturalnih običaja i očekivanja. I u našem društvu ljudi žive različitim životima u skladu sa, primjerice, rasom ili društvenim položajem. Bila bi oholost pretpostaviti da svatko od nas može podjednako uspješno raditi sa svakim pacijentom.

Kad neka osoba prvi put zatraži pomoč od mene i kad je počnem upoznavati, najprije se pitam sviđa li mi se. Ako me njezina priča zamara ili vrijeđa, znam da je došao trenutak da joj blago predložim drugoga terapeuta. Prim­ jerice, teško mi je raditi s osobom koja je prihvatila bespo­ moćan stav, osobito ako mu ne mogu otkriti korijene. Ako shvatim da u naše razgovore samo ja unosim energiju i optimizam ili ako izgubim nadu u mogućnost promjene, vrijeme je da prekinem takvu terapiju. Ako me pacijent previše podsjeća na jednoga od mojih roditelja, na osobu s kojom sam u sukobu ili na djevojku koja me je odbila u pubertetu, svjestan sam da sam na opasnom terenu.

Ako se čini da je osoba s kojom razgovaram čvrsto vezana uz prošlost i nije spremna razmisliti o boljoj bu­ dućnosti, postanem nestrpljivim. Pogrešno je pružati samo naklonost, čak i kad je to opravdano. Ja, zapravo, pru­ žam nadu. Ako ni nakon dužega truda ne mogu pacijenta uvjeriti da je primi, gubim i svoje i njegovo vrijeme.