III.

 

Učitelj mi je saopćio šest tačaka o dobrom vladanju, koje se naročito traže. To su:

 

1. VLADANJE SVOJIM MISLIMA,
2. VLADANJE SVOJIM DJELIMA,
3. SNOŠLJIVOST,
4. VESELOST,
5. SABRANOST,
6. POVJERENJE

 

(Znam, da se ova imena različito prevode, kao i imena osobina, koje sam na početku spomenuo, no ja uvijek upotrebljavam one oznake, koje je upotrebljavao Učitelj, kad mi je o njima govorio).

 

 

1. VLADANJE SVOJIM MISLIMA.

 

Zahtjev, da budeš bez želja, pokazuje, da treba upravljati svojim astralnim tijelom. Isto to vrijedi i za mentalno tijelo. To znači, da čovjek treba svojom ćudi tako vladati, da ne će osjećati ni srdžbe, ni nestrpljivosti; da treba svojim duhom tako vladati, da misli budu uvijek mirne i nesmetane i konačno, da spomoću duha treba i svojim živcima tako vladati, da oni budu što manje razdražljivi. Ovo posljednje je teško, jer time, što samoga sebe pripravljaš za PUT, postaje ti tijelo osjetljivije i njegovi se živci lako uzbude od svakog zvuka ili udarca, a ti to onda osjećaš kao bol. No proti tomu se moraš boriti, kako najbolje znaš i možeš.

 

Pored ovakove smirenosti misli i duha, potrebna je i odvažnost, da uzmogneš neustrašivo gledati u oči svim kušnjama i teškočama, koje te čekaju na PUTU. Osim toga potrebna je i postojanost i ravnodušnost, da uzmogneš lako podnositi brige svakidašnjeg života i da se ne mučiš s bezbroj sitnica, na koje mnogi ljudi potroše najviše svojeg vremena. Učitelj uči, da nije nimalo važno, što čovjeka stizava iz vana. Sve brige, muke, boli, kao i svi gubici ne smiju za tebe ništa značiti i ne smiju poremetiti mir duha tvojega, jer sve su to samo posljedice tvojih nekadanjih djela, pa kad nastupe, treba ih s veseljem podnositi, držeći na umu, da je sve zlo prolazno i da je tvoja dužnost, da budeš vedar i spokojan. Sve to pripada tvojim prošlim životima, a ne ovom sadašnjem; ti to ne možeš promijeniti i zato bi bilo beskorisno, da se radi toga uznemiruješ. Bolje će biti, da misliš na ono, što sada radiš, jer to su uzroci, koji odredjuju sudbinu tvojih budućih života i te možeš po volji da mijenjaš.

 

Pazi, da nikada ne izgubiš toliko vlast nad sobom, da bi se prepustio tužnim i potištenim mislima. Potištenost je nepravda, jer ona prelazi na druge ljude i oteščava im život, a to ti ne smiješ činiti. Zato, kad god te zaokupi takvo raspoloženje, gledaj, da se ga što prije otreseš.

 

Još i na drugi način moraš vladati svojim mislima. Ne smiješ naime dopustiti, da one lutaju kojekuda. Što god činiš, upravi svoje misli na to tako, da to bude učinjeno savršeno. Ne dopusti, da ti se duh zalijeni, već drži uvijek dobre misli u pripremi, da ih možeš upotrebiti, čim ti duh postane slobodan.

 

Upotrebljavaj snagu svojih misli uvijek samo za dobre stvari. Misli uvijek na nekoga, za koga znaš, da trpi i strada i da treba tvoje pomoći, te ga obaspi mislima ljubavi.

 

Čuvaj svoju dušu od oholosti, jer oholost dolazi samo od neznanja. Samo neznalica smatra sebe velikim zato, jer je učinio ovo ili ono veliko djelo. Mudar čovjek zna, da je samo Bog velik i da je svako dobro djelo učinjeno samo Njegovom pomoću.

 

 

2. VLADANJE SVOJIM DJELIMA.

 

Ako je tvoje mišljenje onakovo, kakvo treba da bude, onda ne ćeš imati mnogo poteškoća u svojem radu, no pamti, želiš li koristiti čovječanstvu, to se tvoje dobre misli moraju pretvoriti u dobra djela. Ne smiješ biti lijen, nego moraš neprestano raditi za dobro, ali dužnost, koju vršiš ima biti tvoja vlastita, a ne dužnost koga drugoga, osim ako ti on to dopusti i ako mu ti možeš pomoći. Pusti neka svaki svoj posao vrši na svoj način. Uvijek budi spreman, da pružiš pomoć, ako je potrebno, ali gledaj, da pri tom nikomu ne smetaš. Za mnoge je ljude najteža stvar priučiti se, da se brinu samo za svoj vlastiti posao, no ti se tomu moraš u prvom redu priučiti.

 

Kada ćeš pokušati, da preuzmeš uzvišenije zadatke, to pri tom ne smiješ zanemariti svoje svakdašnje dužnosti, jer dok god ove nisi izvršio, nisi sposoban za druge. Ne uzimaj na sebe nikakvih novih svjetskih dužnosti, ali one, koje si već preuzeo, moraš potpuno izvršiti. Mislim pod tim samo one prirodne i razborite dužnosti, koje ti sam možeš da priznaš, a ne one umišljene, koje bi ti drugi htjeli nametnuti. Ako živiš za Učitelja, to treba da i obične poslove obavljaš bolje, nego drugi, nipošto gore, jer i to moraš Njega radi da činiš.

 

 

3. SNOŠLJIVOST.

 

Sa svim ljudima moraš biti savršeno snošljiv, te se za njihovo vjerovanje moraš isto tako srdačno zanimati, kao i za svoje, jer njima je njihova religija isto tako put do Najvišega, kao i tebi tvoja. Želiš li da pomogneš svim ljudima, to ih prije toga moraš razumjeti.

 

No da uzmogneš biti tako savršeno snošljiv, moraš se najprije osloboditi jednostavnosti i praznovjerja. Treba da spoznaš, da nijedan obred nije bezuvjetno potreban, jer češ inače misliti, da si bolji, nego oni, koji takve obrede ne vrše. S druge pak strane ne smiješ osudjivati one, koji se još drže obreda. Pusti svakoga da radi, kako ga je volja, dok god ne smeta tebi - tebi, koji si upoznao Istinu, - i dok ne pokuša, da ti nametne ono, nad što si se već uzdignuo. Budi obziran i prijazan prama svakomu.

 

Sada, kad si progledao, možda će ti se gdje koja stvar, u koju si prije vjerovao, kao i mnogi obred, koji si prije obavljao, činiti glupim, a možda je i u istinu tako, no ipak poštuj sve te stvari, već radi onih dobrih duša, za koje one imaju još veliko značenje, premda ga za te više nemaju. One ispunjavaju svoju svrhu i korisne su na svoj način. One naliče onim dvjema crtama u krasnopisnici, koje su ti, dok si još bio dijete, pomagale da pišeš ravno, dok nisi naučio pisati daleko bolje i slobodnije bez njih. Bilo je vrijeme, kad si ih trebao, no sad je to vrijeme prošlo.

 

Neki je veliki učitelj jednom napisao: "Dok sam bio dijete, govorio sam, mislio sam i radio sam kao dijete, ali kad sam postao čovjekom, odbacio sam ono, što je bilo dječje". No ipak onaj, koji potpuno zaboravi na svoje djetinjstvo i ne zna više da sućustvuje s djecom, ne može biti pravi čovjek i ne može

 

da djecu poučava i da im pomaže. Gledaj dakle na svakoga s prijaznošću, ljubavlju i snošljivošću, bez obzira na to, dali je on Buddhista ili Hindu, Jainin ili Židov, Kršćanin ili Muhamedanac.

 

 

 

Svoju Karmu, ma kakova ona bila, snosi veselo, smatrajući se počašćenim, ako ti je mnogo boli namijenjeno, jer to ti pokazuje, da te Gospodari Karme smatraju vrijednim, da ti pomognu. Ma kako teška bila tvoja sudbina, budi srećan i zahvalan, da nije još teža. Znaj, da si malo koristan Učitelju, dok god nisi zadovoljio za sva svoja zla djela i postao slobodan. Time, što si odlučio, da se predaš Učitelju, zahtjevao si, da se tvoja Karma pospješi, tako, da u jednom ili dva života uzmogneš otplatiti ono, za što bi inače trebao možda i stotinu života; a da pri tom što bolje prodješ, potrebno je, da posljedice svojih djela snosiš mirno i veselo.

 

Još nešto! Treba da odbaciš svaki osjećaj posjeda. Ako ti Karma oduzme ono, što ti je najmilije, - pa i osobe, koje najviše ljubiš, - i to moraš veselo podnijeti i biti pripravan, da i to i još više pregoriš.

 

Učitelj mora često aa svoju snagu prelije na druge spomoću onoga, koji Mu služi, a to Mu nije moguće, ako se ovaj prepušta potištenosti i zato je potrebno, da ti je srce uvijek puno veselosti.

 

 

 

Jedna je stvar, koju moraš uvijek imati pred očima, naime da moraš raditi na djelu Učiteljevu. Ma  kakav te inače posao čekao, na to ne smiješ nikada zaboraviti. Medjutim nije vjerojatno, da bi te mogao čekati kakav drugi posao, jer svako nesebično i korisno djelo jest djelo Učiteljevo i ti ga moraš Njega radi da izvedeš. Svakoj pojedinoj zadaći moraš posvetiti svu svoju pažnju, baš tako, kao da to ima biti tvoje najbolje djelo. Onaj isti učitelj, koga sam malo prije spomenuo, napisao je još i ovo: "Štogod  činiš, čini od srca, kao da činiš za Gospoda, a ne za čovjeka".

 

Svaki posao moraš činiti onako, kako bi ga činio, kad bi znao, da će Učitelj doći, da ga ispita. Oni, koji najviše znaju, znaju najbolje, što ta rečenica znači. A evo jedne druge još starije takve rečenice: "Štogod imala tvoja ruka da izvede, neka to bude izvedeno svom tvojom moći".

 

Sabranost znači i to, da te nikad ništa, ni za kratak čas ne može odvratiti od PUTA, na koji si stupio, nikakva napast, nikakva svjetska naslada, jer ti sam moraš postati jedno s tim PUTEM i on mora postati sastavnim dijelom tvoje prirode tako, da ćeš ga slijediti, a da i ne trebaš o tom razmišljati i da ne možeš s njega zastraniti. Ti, kao Monada, ti si to odlučio, pa ako se tog PUTA odrečeš, odrekao si se samoga sebe.

 

 

 

Moraš vjerovati svojem Učitelju, a i samomu sebi. Kad jednom ugledaš Učitelja, vjerovat ćeš Mu bezuvjetno sve do najvišeg stepena, kroz mnoge živote i smrti. Ako Ga pak još nisi vidio, moraš ipak nastojati, da si Ga predočiš i da Mu vjeruješ, jer, ako nemaš povjerenja, ne može ti ni On sam pomoći. Gdje nema potpunog povjerenja, ne može da struji ljubav i moć.

 

Moraš vjerovati samom sebi. Zar ćeš možda reći, da se i predobro poznaš? Ako tako misliš, to je najbolji dokaz, da se ne poznaš, nego da poznaš samo vanjsku slabu ljusku, koja je često zapala u blato. Ti ali, - tvoje pravo biće, - ti si iskra Božanskog plama i Bog je u tebi i zato nema stvari, koju ti ne bi mogao učiniti samo, ako hoćeš. Reci sam sebi: »Što god su ljudi do sada učinili, to mogu i sada da čine. Ja sam čovjek, no u isto doba i Bog u čovjeku, zato i ja mogu sve to da činim, a i hoću da činim!« Tvoja volja mora biti čvrsta kao čelik, želiš li na tom PUTU napredovati.