Veliko suosjećanje

 

 

Nakon što smo stekli određeno iskustvo ljubljenja svih živih bića možemo proširiti i produbiti svoje suosje- ćanje, a metoda kojom se to radi otkrivena je u ovom poglavlju. Općenito, svatko već ima neku količinu suo- sjećanja. Svi osjećamo suosjećanje kada vidimo obitelj ili prijatelje u nevolji, a čak i životinje osjećaju suosjeća- nje kada vide da njihova mladunčad pati. Naše suosje- ćanje je naše sjeme ili priroda Buddhe, naš potencijal da postanemo Buddha. Sva će živa bića na koncu postati Buddhe zbog toga što posjeduju to sjeme.

Kada kuja vidi svoju štenad kako pati, ona razvije želju da ih zaštiti i oslobodi boli, a ova je suosjećajna želja njeno sjeme Buddhe. Ali, na nesreću, životinje nemaju sposobnost da se uvježbavaju u suosjećanju, pa tako njihovo sjeme Buddhe ne može dozreti. Ljudska bića, pak, imaju veliku priliku razviti svoju prirodu Buddhe. Mi možemo kroz meditaciju širiti i produbljivati svoje suosjećanje sve dok se ono ne pretvori u um univer- zalnog, ili velikog suosjećanja – iskrenu želju da se sva živa bića, bez iznimke, trajno oslobodi. Unapređenjem ovog uma univerzalnog suosjećanja, ono će se na koncu pretvoriti u suosjećanje Buddhe koje ima stvarnu moć da oslobodi sva živa bića. Stoga je način da postanemo Buddha probuditi vlastitu suosjećajnu prirodu Buddhe i dovršiti uvježbavanje u univerzalnom suosjećanju. To mogu samo ljudska bića.

Suosjećanje je sama bit duhovnog života i glavna praksa onih koji su posvetili svoje živote postizanju prosvjetljenja. Ono je korijen Tri dragulja – Buddhe, Dharme i Sanghe. Ono je korijen Buddhe, jer se Buddhe rađaju iz suosjećanja. Ono je korijen Dharme, zato što Buddhe predaju učenja Dharme motivirani isključivo suosjećanjem prema drugima. Ono je korijen Sanghe, zato što upravo slušanjem i prakticiranjem učenja Dharme koja su dana iz suosjećanja mi postajemo Sangha ili Uzvišena bića.

 

ŠTO JE SUOSJEĆANJE

 

Što je točno suosjećanje? Suosjećanje je um koji je moti- viran ljubljenjem drugih živih bića i želi ih osloboditi patnje. Ponekad možemo iz sebičnih razloga željeti da druga osoba bude slobodna od svoje patnje; to je čest slučaj u odnosima koji su prvenstveno zasnovani na vezanosti. Ako nam je, na primjer, prijatelj bolestan ili potišten možemo željeti da se brzo oporavi kako bismo mogli opet uživati u njegovu društvu; ali ta je želja u osnovi egocentrična i nije istinsko suosjećanje. Istinsko je suosjećanje nužno zasnovano na ljubljenju drugih.

Mada već imamo određeni stupanj suosjećanja, ono je, za sada, vrlo pristrano i ograničeno. Kada pati naša obitelj ili prijatelji, za njih lako razvijamo suosjećanje, ali nam je daleko teže osjetiti sućut prema ljudima koje smatramo neugodnima, ili prema neznancima. Nadalje, suosjećanje osjećamo i prema onima koji trpe očitovanu bol, ali ne i prema onima koji uživaju dobre uvjete, a posebice ne prema onima koji se upu- štaju u štetna djela. Ako iskreno želimo ostvariti svoj potencijal postižući puno prosvjetljenje, moramo uve- ćati doseg svog suosjećanja sve dok ono ne obuhvati sva živa bića, bez iznimke, baš kao što i majka puna ljubavi osjeća suosjećanje prema svoj svojoj djeci, bez obzira ponašaju li se ona dobro ili loše. Za razliku od našeg sadašnjeg, ograničenog suosjećanja, koje se već prirodno javlja s vremena na vrijeme, univerzalno suo- sjećanje treba dugo vremena promišljeno njegovati u meditaciji.

 

 

KAKO RAZVITI SUOSJEĆANJE

 

Dva su osnovna stupnja razvoja suosjećanja. Prvo tre- bamo ljubiti druge a zatim, na temelju ljubljenja drugih, trebamo kontemplirati o njihovoj patnji. Kroz to ćemo prirodno razviti suosjećanje za njih. Inače, kad vidimo našeg neprijatelja kako pati, ne razvijemo suosjećanje za njega, jer ga ne ljubimo. To je sasvim suprotno od načina na koji reagiramo kad vidimo da naš prijatelj pati jer njega ili nju ljubimo. Ljubljenje drugih je temelj za razvijanje suosjećanja. Način za razvoj i poboljša- nje našeg uma brižne ljubavi već je objašnjen. Sada moramo kontemplirati kako svako pojedino biće u samsari proživljava patnju.

Za početak, možemo razmišljati o onima koji upravo sada proživljavaju intenzivnu očitovanu patnju. Ima toliko ljudi koji proživljavaju strašne mentalne i tjelesne patnje zbog bolesti poput raka, side ili Parkinsonove bolesti. Koliki su ljudi izgubili svoje ljubljeno dijete ili prijatelja zbog pošasti side, gledajući kako postaje sve slabiji, znajući da nema lijeka? Svakoga dana na tisuće ljudi proživljava agoniju umiranja od bolesti ili u nesreći. Bez ikakvog izbora, zauvijek su odvojeni od svih koje vole, a oni koje ostavljaju za sobom često pro- življavaju neutješnu tugu i samoću. Zamislite staricu koja je ostala bez muža i životnog partnera, kako se nakon pogreba tužna vraća u praznu kuću, da ostatak života proživi sama.

Možemo vidjeti kako diljem svijeta milijuni ljudi pate u užasima rata i etničkog čišćenja, od bombardiranja, mina i pokolja. Zamislite da se vaše dijete izašlo poi- grati na livadu i da izgubi ud, ili čak i život jer je naga- zilo na minu. Stotine tisuća izbjeglica diljem svijeta živi u prljavim kampovima nadajući se da će se jednoga dana vratiti svojim porušenim domovima, a mnogi od njih čekaju ponovni susret sa svojim voljenima, a da iz dana u dan ne znaju jesu li oni živi ili mrtvi.

Svake  godine  prirodne  katastrofe  poput  poplava, potresa i uragana poharaju čitave zajednice, ostavljajući ljude gladne i bez krova nad glavom. Nekoliko kratkih sekundi potresa može pobiti na tisuće ljudi, uništiti im domove i sve zatrpati tonama krša. Zamislimo kako bismo se mi osjećali da nam se tako nešto dogodi. Glad i suša su endemske pojave u mnogim zemljama svijeta. Toliko ljudi živi na minimalnoj ishrani, jedva priskr- bljujući jedan oskudan obrok dnevno, dok drugi, koji nisu te sreće, podliježu gladi i umiru. Zamislite kako je mučno gledati vaše voljene dok polagano skapavaju od gladi, znajući pri tom da ne možete ništa učiniti. Kad god čitamo, slušamo ili gledamo vijesti, vidimo živa bića u strašnoj boli, a svi mi i osobno poznajemo ljude koji proživljavaju ogromnu mentalnu ili tjelesnu patnju. Naročito  možemo  razmišljati  o  mukama  bezbroj- nih životinja koje trpe ekstremne vrućine i hladnoće, veliku  glad  i  žeđ.  Svakoga  dana,  svuda  oko  sebe možemo vidjeti patnju životinja. Životinje u divljini su u gotovo stalnom strahu da ne padnu kao plijen dru- gima, i mnoge od njih grabežljivci doista pojedu žive. Samo pomislite na užas i bol koje proživljava poljski miš kada ga zgrabi i raskomada jastreb! Ljudi drže bezbrojne životinje za rad, hranu ili zabavu i one često žive u odvratnim uvjetima, dok ih na koncu ne zako- lju, raskomadaju i upakiraju ljudima za hranu. Gladni duhovi i bića pakla nezamislivo dugo vrijeme moraju trpjeti još mnogo gore patnje.

Također, treba imati na umu da čak i oni koji sada ne proživljavaju očitovanu bol, ipak proživljavaju druge oblike patnje. Svatko u samsari proživljava patnju neis- punjenja želja. Tolikim je osobama teško zadovoljiti čak i skromne želje za primjerenim krovom nad glavom, hranom ili društvom; ali čak i kada se te želje ispune, ima ih još koje dolaze na njihovo mjesto. Čim više dobi- vamo ono što želimo, to jača postaje naša vezanost, a što je jača naša vezanost, to je teže pronaći zadovolj- stvo. Želje bića u samsari su beskrajne. Nema obične osobe koja je ispunila sve svoje želje; to mogu samo oni koji su uspjeli nadići svoje sebične umove.

Sva je patnja rezultat negativne karme. Ako razvi- jemo suosjećanje za one koji trpe posljedice svojih prošlih negativnih djela, zašto ne bismo mogli razviti suosjećanje i za one koji stvaraju uzrok za proživljava- nje patnje u budućnosti? Dugoročno gledajući, mučitelj je u gorem položaju od svoje žrtve, zato što njegova patnja tek započinje. Ako žrtva može prihvatiti svoju bol ne razvijajući mržnju, ona će iscrpiti tu određenu negativnu karmu i više je neće stvarati; i tako će njena patnja doći kraju. Mučitelj će, s druge strane, morati prvo proživjeti mnoge eone u paklu, a tada će, kad se opet rodi kao ljudsko biće, morati proživjeti još i bol sličnu onoj koju je nanio svojoj žrtvi. Iz tog je razloga potpuno prikladno razviti snažno suosjećanje za takve osobe.

Ako se dijete opeče stavivši ruku u vatru, njegovu majku to neće spriječiti da osjeća suosjećanje, mada ga je prethodno upozoravala na opasnosti vatre. Nitko ne želi patiti, a ipak, iz neznanja, živa bića stvaraju uzroke patnje – nevrlinska djela – jer su pod kontrolom svojih zabluda. Stoga bismo trebali osjećati jednako suosjeća- nje za sva živa bića – za ona koja stvaraju uzroke patnje jednako kao i za ona koja već trpe posljedice svojih nevještih djela. Ne postoji niti jedno živo biće koje nije prikladan objekt našeg suosjećanja.

Može nam biti teško osjetiti suosjećanje prema onima koji su bogati, zdravi i poštovani, za koje se ne bi reklo da proživljavaju bilo kakvu očitovanu patnju. Međutim, i oni zapravo proživljavaju velike mentalne patnje i teško im je održati spokojan um. Oni se brinu zbog svog novca, zbog svog tijela i ugleda. Kao i sva ostala bića u samsari, oni pate od ljutnje, vezanosti i neznanja, i nemaju izbora, već prolaze kroz patnje rođe- nja, starenja, bolesti i smrti, neprestano i neumoljivo, iz života u život. Štoviše, njihovo su bogatstvo i dobri uvjeti potpuno besmisleni ako ih kroz svoje neznanje koriste samo da bi stvarali uzrok za buduću patnju.

 

Ako na temelju ljubljenja svih živih bića kontempli- ramo činjenicu kako oni proživljavaju ciklus fizičke patnje i mentalne boli iz života u životu, bez kraja, nji- hovu nemoćnost da se oslobode patnje, njihov manjak slobode, te kako, upuštajući se u negativna djela, stva- raju uzroke buduće patnje, razvit ćemo duboko suo- sjećanje za njih. Trebamo se saživjeti s njima i osjećati njihovu bol jednako gorljivo kao što osjećamo i svoju. Na kraju se koncentriramo na razvijanje univerzalnog suosjećanja, iskrene želje da trajno oslobodimo sva živa bića od patnje ovog života i bezbrojnih budućih života. Kontempliramo sljedeće:

Sva živa bića pate jer se rađaju okaljanim ponovnim rođenjem. Ljudska bića bez izbora proživljavaju neiz- mjerne ljudske patnje zato što su se ponovno rodili kao čovjek, a takvo rođenje je okaljano otrovom zabluda. Slično tome, životinje moraju proživljavati životinjske patnje, a gladni duhovi i bića pakla moraju proživljavati patnje njihovih područja. Situacija ne bi bila toliko loša kad bi živa bića morala proživljavati takve patnje u samo jednom životu, ali ciklus patnje se beskrajno nastavlja, iz života u život, beskrajno.

Iz dubine srca zatim trebamo razumjeti i misliti:

Ne mogu podnijeti patnju svih ovih bezbrojnih majki bića. Utapaju se u velikom i dubokom oceanu sam sare,  ciklusu  okaljanog  ponovnog  rođenja,  i  moraju proživljavati fizičku patnju i mentalnu bol u ovom životu i u bezbrojnim budućim životima. Moram osloboditi sva živa bića trajno od njihove patnje.

Trebamo uporno meditirati na ovu odluku koja je uni- verzalno suosjećanje i primijeniti veliki trud u ispunje- nju njegove svrhe.

 

VRHUNSKO BLAGO SUOSJEĆANJA

 

Za vrijeme meditacijske pauze, trebamo kontinuirano zadržati svoj osjećaj suosjećanja za sva živa bića. Kad god nekoga sretnemo, trebali bismo se prisjetiti da ta osoba pati i prema njoj razviti suosjećanje. Tada će i sam pogled na neko živo biće biti poput pronalaska rijetkog i dragocjenog blaga. To je zbog toga što je suosjećanje koje doživljavamo u susretu s drugima vrhunsko unu- tarnje blago koje je neiscrpan izvor dobrobiti za nas, i u ovom, i u budućim životima.

Kao što je ranije spomenuto, vanjsko nam bogatstvo ne može pomoći u budućim životima, a nije sigurno da će nam donijeti sreću čak ni u ovome životu jer je ono često uzrok mnogih tjeskoba, a može nam čak i ugroziti život. Bogate osobe imaju određene brige koje siromašni ljudi nikada nemaju; na primjer, često brinu zbog lopova, ulaganja i kamata i zbog gubitka novca i društvenog položaja. To je za njih teško breme.

 

Dok većina ljudi može slobodno izaći gdje i kad god to zaželi, mnogi bogati i slavni ljudi trebaju tjelesne čuvare, i mogu čak i strepiti od otmice. Bogate osobe imaju malo slobode, ili neovisnosti, i nikad se ne mogu potpuno opustiti. Što smo na višem svjetovnom polo- žaju, to je dulji pad; sigurnije je biti bliže dnu.

Bez obzira na to koliko imali uspjeha u poboljšava- nju svojih vanjskih uvjeta, oni nam nikada neće moći donijeti čistu sreću, niti pružiti pravu zaštitu od patnje. Istinska se sreća ne može naći u ovom nečistom svijetu. Umjesto da nastojimo steći vanjsko bogatstvo, bilo bi daleko bolje kad bismo tragali za unutarnjim bogat- stvom suosjećanja i mudrosti, jer nas ono, za razliku od vanjskog bogatstva, nikada neće iznevjeriti i zasigurno će nam donijeti mir i sreću koju želimo.

Ako smo vješti, prijatelji nam mogu biti poput škrinja s blagom, iz kojih možemo doći do dragocjenog blaga ljubavi, suosjećanja, strpljenja i tako dalje. Međutim, da bi naši prijatelji mogli funkcionirati na taj način, naša ljubav prema njima mora biti slobodna od vezanosti. Ako je naša ljubav prema prijateljima pomiješana s jakom vezanošću, ta će ljubav biti uvjetovana time da se oni ponašaju na način koji je nama ugodan, i čim naprave nešto s čim se ne slažemo, naša se naklonost prema njima može pretvoriti u ljutnju. U stvari su naj- češći objekti naše ljutnje naši prijatelji, a ne neprijatelji ili neznanci!

 

Ako se često ljutimo na svoje prijatelje, pretvaramo ih u mare. Mara, ili ometajući demon, je netko ili nešto što se upliće u našu duhovnu praksu. Nitko nije mara sam po sebi, ali ako dopustimo ljudima da u nama potiču zabludne umove poput ljutnje, snažne vezanosti ili samoljublja, pretvaramo ih u mare za nas. Mara ne mora imati rogove i zastrašujuć izraz; netko tko nam se čini kao dobar prijatelj, tko nam laska i navodi nas na besmislene aktivnosti, može biti veća prepreka našoj duhovnoj praksi. Jesu li naši prijatelji škrinje s blagom ili mare u potpunosti ovisi o nama; ako na vješt način prakticiramo Dharmu oni mogu biti poput neprocjenji- vih dragulja, ali ako se često ljutimo na njih, oni mogu postati mare.

Da negdje nađemo zakopanu škrinju s blagom ili dobijemo veliku svotu novaca, bili bismo oduševljeni i smatrali bismo se vrlo sretnima. Međutim, ako razmo- trimo varljivost vanjskog bogatstva i nadmoć unutar- njeg blaga vrline, koliko bismo se tek sretnijima trebali osjećati svaki put kada sretnemo neko drugo živo biće, potencijalni izvor beskrajnog unutarnjeg bogatstva? Za iskrenog, suosjećajnog praktičara, već je i samo vidjeti druga živa bića, razgovarati s njima ili puko razmišljati o njima nalik pronalasku zakopanog blaga. Svi njegovi susreti s drugima služe za poboljšanje suosjećanja, a čak i svakodnevne aktivnosti, poput kupovine ili raz- govora s prijateljima, postaju uzroci prosvjetljenja.

 

Suosjećanje i mudrost su najuzvišeniji od svih vrlin- skih umova. Suosjećanje  pročišćava  naš  um,  a  kad je naš um čist, njegovi objekti također postaju čisti. Postoje mnogi slučajevi duhovnih  praktičara koji su razvijanjem snažnog suosjećanja pročistili svoje umove od negativnosti koje su dugo vremena kočile njihov duhovni napredak. Na primjer, Asanga, veliki budistički učenjak koji je živio u Indiji u petom stoljeću naše ere, meditirao je u zabačenoj planinskoj pećini kako bi dobio viziju Buddhe Maitreye. Nakon dvanaest godina, to mu još uvijek nije polazilo za rukom i on je, obeshrabrivši se, napustio svoje povlačenje. Spuštajući se s planine, naišao je na starog psa koji je ležao nasred puta. Tijelo psa je bilo puno rana koje su izjedali crvi, i činilo se da ugiba. Taj je prizor potakao u Asangi silan osjećaj suosjećanja za sva živa bića zarobljena u samsari. Dok je brižljivo uklanjao crve iz umirućeg psa, izne- nada mu se pojavio Buddha Maitreya. Maitreya mu je objasnio da je od početka njegovog povlačenja bio uz njega ali ga, zbog nečistoća u svom umu, Asanga nije mogao vidjeti. Upravo je Asangino izuzetno suosjeća- nje bilo ono što je konačno pročistilo karmičke zapreke koje su ga priječile da ugleda Maitreyu. U stvarnosti je pas čitavo vrijeme bio emanacija Buddhe Maitreye

– Maitreya se emanirao kao pas koji pati kako bi iza- zvao Asangino suosjećanje. Iz ovoga se može vidjeti da se Buddhe očituju na mnogo različitih načina kako bi pomogli živim bićima.

Svatko tko umre s umom čistog suosjećanja zasi- gurno će se roditi u Čistoj zemlji, gdje nikada više neće morati proživljavati patnje samsare. Glavna je želja Bodhisattve Geshe Chekhawe bila da se ponovno rodi u paklu, kako bi mogao pomoći bićima koja tamo pate. Međutim, dok je ležao na samrtnoj postelji, imao je viziju Čiste zemlje i shvatio je da se njegova želja neće ostvariti. Umjesto da se rodi u paklu, on nije imao izbora nego da ode u Čistu zemlju! Njegovo suosjećanje je toliko pročistilo njegov um da sa stanovišta njegovog iskustva nečisti objekti, poput područja pakla, više nisu postojali – za njega je sve bilo čisto. Međutim, iako se Geshe Chekawa ponovno rodio u Čistoj zemlji, mogao je pomagati živim bićima putem svojih emanacija.

Možda nam je teško povjerovati u ove priče, ali to je zato što ne razumijemo odnos između našeg uma i nje- govih objekata. Kao što je Milarepa rekao, naš um i nje- govi objekti su zapravo iste prirode, ali uslijed neznanja mi vjerujemo da su zasebnih priroda. Mi osjećamo da svijet postoji „tamo vani”, neovisno o umu koji ga per- cipira; ali su, u stvarnosti, objekti u potpunosti ovisni o umu koji ih percipira. Ovaj nečisti svijet koji sada pro- življavamo postoji jedino u odnosu prema našem neči- stom umu. Jednom kada kroz uvježbavanje u zamjeni sebe s drugima, u suosjećanju i tako dalje, u potpunosti pročistimo svoj um, ovaj će nečisti svijet nestati, a mi ćemo percipirati novi, čisti svijet. Naš osjećaj da stvari postoje odvojeno od našeg uma, sa svojim fiksno odre- đenim, inherentnim prirodama, dolazi iz našeg samo- prianjajućeg neznanja. Kad budemo razumjeli istinsku prirodu stvari, vidjet ćemo da je naš svijet poput sna, utoliko što sve postoji samo kao puka pojavnost umu. Spoznat ćemo da možemo promijeniti svoj svijet jed- nostavno mijenjajući svoj um i da, ako želimo biti slo- bodni od patnji, sve što moramo učiniti jest pročistiti vlastiti um. Nakon što pročistimo svoj um, bit ćemo u položaju da ispunimo svoju suosjećajnu želju tako što ćemo pokazati drugima kako da urade to isto.

Razmatrajući sve ove dobrobiti suosjećanja, trebali bismo odlučiti iskoristiti svaku priliku da ga razvijemo. Najvažnije je učenja o suosjećanju i mudrosti primjeniti u praksu, i radi sebe i radi drugih, inače će ona za nas ostati samo prazne riječi. Priroda i funkcije mudrosti su objašnjene u dijelu o obuci u višoj mudrosti u poglavlju Smisleni objekti.

Čisto je suosjećanje um kojemu je patnja drugih nepodnošljiva, ali ono nas ne čini potištenima. Ono nam u stvari daje silnu energiju da radimo za druge i da zbog njih dovršimo duhovni put. Ono uništava našu samodopadnost i onemogućava da se zadovo- ljimo površnom srećom udovoljavanja našim svjetov- nim željama, donoseći umjesto toga duboki unutarnji mir kojega ne može poremetiti promjena okolnosti. U umu punom suosjećanja ne mogu se javiti snažne zablude. Ako ne razvijamo zablude, same vanjske okolnosti nemaju moć da nas uznemire; tako je naš um, kad njime vlada suosjećanje, uvijek spokojan. Ovo je iskustvo svih onih koji su razvili svoje suosjećanje u veće od ograničenog, kakvog obično osjećamo prema onima s kojima smo bliski, u nesebično suosjećanje prema svim živim bićima.

Razvijati suosjećanje i mudrost i, kad god je moguće, pomagati onima kojima je pomoć potrebna, istinski je smisao ljudskog života. Uvećavanjem suosjećanja približavamo se prosvjetljenju i ispunjenju svojih naj- dubljih želja. Kako su dobra živa bića što djeluju kao objekti našeg suosjećanja. Kako su dragocjena! Kada više ne bi bilo bića koja pate i kojima bismo pomagali, Buddhe bi ih za nas morale emanirati! Dapače, ako razmotrimo priču o Maitreyi i Asangi, vidjet ćemo da ne možemo zasigurno znati jesu li oni koji nam sada pokušavaju pomoći zapravo emanacije Buddha, očito- vane samo za naše dobro. Pokazatelj da smo ovladali meditacijama o ljubljenju drugih i suosjećanju je taj da se, kad god nekoga sretnemo, čak i one koji nam čine zlo, iskreno osjećamo kao da smo pronašli rijetko i dra- gocjeno blago.

 

 

 

 

Kao što Sunce ukloni oblake, možemo razviti mudrost koja će ukloniti sve zablude iz našeg uma.