19  Uzalud bježimo od istine

 

U trideset četvrtoj godini išao sam na psihoanalizu u okviru programa specijalizacije. Jednoga me dana anali­ tičar obavijestio da sam usvojen. Ležao sam na kauču i iznosio »slobodne asocijacije«  o  nedavnoj  konferenciji, na kojoj je skupina odraslih usvojenih osoba razgovarala o potrazi za biološkim roditeljima. Analitičar me upitao što bih napravio na njihovu mjestu; rekao sam da bih roditelje tražio sve dok ih ne bih pronašao. Na to mi je rekao: »Počnite tražiti«.

»Molim? Zar sam usvojen?«

»Da«.

»Kako vi to znate?«

Psiholog moje supruge, koja se udaljila od mene, u naletu nevjerojatnog kršenja povjerenja između terapeu­ ta i klijenta na nekoj je zabavi upitao moga analitičara:

»Zna li dr. Livingston da je usvojen?«

Moj je analitičar odvratio: »Nije mi to spomenuo«. Pokazalo se da je moja supruga to saznala prije neko­liko godina od obiteljskih prijatelja, ali je smatrala da bi mito trebali reći moji roditelji. Razgovarala je s njima, a oni su odbili. Rekla je svome terapeutu, njezin je rekao mome, a moj je morao smisliti kako bi mi to mogao reći tijekom jed­ nostranog psihoanalitičkog razgovora. Uvijek ću mu biti zahvalan što je imao hrabrosti reći mi istinu.

Ta me je vijest uznemirila. Roditelji mi nikada ništa nisu  spominjali.  Ponekad  sam  se pitao  zašto  me moj otac, strastveni fotograf, nikada nije snimao prije prvoga rođendana. Također sam se pitao kako sam se mogao ro­ diti u Memphisu iako su roditelji tada živjeli u Chicagu. Otac je radio za vladu i objasnio mi je da je bio u Tennesse- eju na privremenom zadatku. Službeni rodni list, na koje­ mu je jasno pisalo da sam njihovo dijete, očito je bio lažan. Majka je umrla neposredno prije nego što sam doz­ nao istinu. Bilo mi je teško razgovarati s ocem. Bio sam bijesan što su me prevarili, ali sam uspio shvatiti nje­ govu bojazan da ću se otuđiti od njega, saznam li da sam usvojen. Zapravo, bio sam uzbuđen pri pomisli da bih mogao saznati tko su mi biološki roditelji, a pomalo sam osjećao i olakšanje što nisam genetski predodređen biti posve sličan ocu. Osjećao sam se slobodnim, prepunim znatiželje i kao da sam se nalazio u bestežinskom stanju. Otac se prisjetio nekih detalja o usvojenju i zakleo se da nikada nije saznao moje pravo ime. No, pokazalo se da ni to nije istina.

Otputovao sam u Memphis i angažirao odvjetnika koji je, zahvaljujući lokalnim pričama i  vlastitoj  spretnosti, uskoro došao do podataka o usvojenju. Dosje je zapečatio sud prije puno godina. Ondje je pisalo ime s kojim sam se rodio, David Alfred Faulk; majčino ime bijaše Ruth. Osta­ vila me je u kandžama Dječjeg doma u Tennesseeju, ozlo­ glašenog po prodaji djece, a sudionik u takvim poslovima bio je podmitljivi sudac koji je potvrđivao izjave roditelja o prepuštanju djece na usvojenje. Agencija je djecu smještala kod dobrostojećih parova širom zemlje. Nazvao sam oca i upitao ga koliko je platio za mene. Mnogi se pitaju kolika im je cijena. Ja sam to saznao: 500 dolara.

Odvjetnik mi je rekao da potragu prepustim njemu.

»Ne možete znati što ćete pronaći. Neka od te djece pot­ ječu od roditelja koji su bili smješteni u državnoj umo­ bolnici«. Pretpostavljao sam da mogu podnijeti sve što otkrijem.  Bio sam siguran da je bolje znati istinu, kakva god bila, nego živjeti u neznanju.

Najprije sam pronašao usvojiteljsku obitelj kod koje sam proveo prvu godinu života. Znao sam samo njihovo prezime i počeo sam zvati sve ljude koji su se tako zvali. Kad sam po deseti puta počeo objašnjavati o čemu je riječ, muškarac na drugoj strani žice je rekao: »Hej, mama, javio se Bo«. Majka je imala osamdesetak godina i kada sam ih posjetio, izvadila je moju profesionalno izrađenu fo­ tografiju u dobi od šest mjeseci. Suprug joj je imao ben­ zinsku postaju. Njezina djeca nisu pohađala koledž. Po­ kušavao sam se zamisliti s razvučenim naglaskom, u me- haničarskoj odori na kojoj piše »Bo«. Čitava se obitelj oku­ pila da mi poželi dobrodošlicu. Rekli su mi da je moja biološka majka, koja me ostavila kod njih, bila iz Vicks- burga u Mississippiju.

Počeo sam nazivati obitelji prezimenom Faulk u Vi- cksburgu i uskoro sam pronašao majčinu sestru. Rekao sam da sam sin obiteljskih prijatelja i da bih želio prona­ ći Ruth. Njezina je sestra rekla da Ruth živi u Atlanti i radi za nekog izdavača. Otputovao sam onamo i nazvao je. Rekao sam joj tko sam i da bih je želio vidjeti. Kada su se otvorila vrata stana, ugledao sam ženu kojoj sam bio jako sličan. Upitala me je: »Zašto nisi došao ranije?«

Bila je učiteljica, podrijetlom iz religiozne obitelji; osta­ la je trudna kao djevojka, a muškarac je nije htio oženiti, nego joj je ponudio da će platiti abortus koji je bio zabran­ jen zakonom. Odbila je, otputovala u Memphis, rodila me i ostavila ondje, namjeravajući se, kako je rekla, vratiti po mene. Kada je konačno nazvala agenciju, bilo je već pre­ kasno. Nikada se nije udala. Smatrala je da na to »nema prava«. Podučavala je u osnovnoj školi i postupno pre­ davala sve višim razredima, u skladu s mojim godinama. Nikada si nije oprostila što »nije pravilno reagirala u onome trenutku«. Bilo joj je lakše kad je saznala da sam dobro živio. Zahvalio sam joj se što me je uopće rodila.

Dakako, zanimao me je i biološki otac. Ruth mi je dala njegovo ime. Umro je nekoliko godina prije toga i ostavio kći. Otkrio sam gdje živi i nazvao je, razmišlja­ jući da sada, napokon, imam polusestru. Bilo joj je drago što sam joj se javio, ali mi je rekla da je i ona usvojena. Razmišljala je da počne tražiti vlastite roditelje.

Jesmo li, dakle, u srodstvu, mi, djeca istoga oca? O čemu li je on razmišljao kad nije uspio imati sina sa suprugom, a u sebi je nosio tajnu o odbačenom sinu? Njegova mi je kći poslala očevu sliku. To je jedino njegovo što imam. Znam kako su se morala osjećati djeca poginulih vojnika, promatrajući stare fotografije svojih očeva kojih se više ne sjećaju ili ih nikada nisu ni upoznala. Čini mi se da u očevim očima nazirem tugu. Kad bih samo na trenutak mogao razgovarati s njim, kad bih mu samo mogao reći da je sve dobro završilo, da je iz njegove strasti i pogreš­ ke proizašlo nešto dobro. Ako ga već ne mogu zavoljeti, rado bih mu podario mir.