UVIJEK JE OSTAO MALI HRVAT

Ovo pitanje Pere Kvesića o tome koliko je on zapravo bio prisiljen prihvatiti tezu nacionalnoga pomirenja,a vidimo kako je on prihvatio tu tezu, otvara jednu diskusiju I o karakteru političkoga angažmana drugoga velikoga hrvatskoga političara Stipe Šuvara. Ne treba smetnuti sa uma da je Pero također bio involviran u nejdelikatnije poslove Partije tamo negdje sredinom 80 tih godina o čemu svjedoči I njegova uloga uvodničara na spornome Savjetovanju u sferi kulture kojega je organizirama Idejna Komisija CK Hrvatske sredinom 84 godine. Poznato je u javnosti da je kao predložak za raspravu poslužila takozvana Bijela Knjiga koju je sačinilo nekoliko intelektualaca I ljudi iz Informativnoga centra CK Hrvatske. Ta je knjiga bila razumijevana kao Šuvarevo štivo mada su početne intencije te knjige bile sasvim drugačije od onih do kojih se došlo tijekom vremena naime da to nije knjiga koja govori o desnim skretanjima u sferi kulture nego da govori o tome da Jugoslavija kao zajednička država nije moguća – jer kako je moguća jedna normalna država sa takvim tezama I takvim animozitetima. Naravno da Šuvar nije znao za krajnje konzekvencije te knjige I za nastojanje spomenute Idejne komisije. Kasnije se Šuvar povukao nakon burnih javnih rasprava I opasnosti kojima je bio izložen pa je odustao od nekih spornih ali važnih teza ove knjige da bi onda Mira Šuvar, njegova udovica, javno priznala da ta Bijela knjiga nije Šuvarovih ruku djelo. Pa ja mislim da on kao niti cijelo to društvo nisu bili sposobni da naprave jednu takvu knjigu isto kao što nisu bili sposobni odgovoriti na napadaje Ćosića I SANU iz Beograda posebno imajući u vidu famozni Memorandum koji je nastao negdje krajem 80 tih godina. Te smo praznine u Partiji Hrvatske trebali popuniti mi mlađi partijski kadrovi koji smo onda bili I izloženi političkoj kritici I napadajima u javnosti kao staljinističkoj bulumenti kojoj je stalo samo do karijere I napredovanja. Ali je ta situacija konfliktnosti išla na štetu Stipe Šuvara I njegove ambicije da unekoliko zamjeni samoga Tita jer je on bio naročito sretan kada nosi vijence I cvijeće na partizanske memorijale I kada ima uvodna slova na svećanostima podizanja spomenika kakvome našemu heroju. Pa tu su onda obilasci vojnih kasarni, posjete muzejima isto koliko I luksuznim hotelima I restoranima na obali, uz dagnje, paški sir I pršut, masline I crno vino….Uz to da je takva uloga bila dobro plaćena jer kao što je poznato Tito je imao plaću američkoga Predsjednika a ona je danas negdje oko 500 tisuća dolara mjesečno. Tako se moja malenkost našla na udaru ne samo kulturnih ljudi Hrvatske koji su u mojem aktivizmu vidjeli samo neobičnu veliku ambiciju prema vlasti nego I samih partijskih ljudi I onda naravno Šuvara kojemu je zasmetala tolika buka oko njegova imena I mlade generacije koju je baš on nekoliko mjeseci ranije spominjao kao glavoga nosećega stupa jugoslavenske socijalističke revolucije.Jer ako izgubimo omladinu onda smo izgubili I revoluciju. Ali ovo mišljenje je bilo u koliziji sa predrasudom da je u mome slučaju riječ o Gavrilovićima koji su njemu kao I Titu bili poznati kao građanski političari I ljubitelji Kralja I monarhije što je bilo nedozvoljivo u novoj državi nastaloj na razvalinama monarhofašističke diktature. Poznat je taj slučaj odnosa našega socijalizma prema cijeloj obitelji Gavrilovića za koju se I danas drži da je mahom monarhistička. To je smetalo I Šuvaru. Tako kada je uslijedilo moje smjenjivanje u CK on je istupio tvrdnjom da je “njegov otac Srbin, majka Muslimanka a on sebe drži Hrvatom”. I mi sada vidimo gdje je bilo to stajalište I koliki je balast ono predstavljalo u novim prilikama u Hrvatskoj pored toga da su ti lideri bili totalno neposobni ne samo teorijski osmišljavati nacionalnu problematiku na suvremeni način, nego I nositi cijeli politički I socijalni razvoj u vremenima velikih raskola I pomutnje. Na primjer nitko kod nas nije znao za britansko rješnje koje se primjenjuje u slučaju australijskoga multikulturalizma da se nacionalna pripadnost procjenjuje na temelju jezika kojega govoriš u obitelji. To je Šuvaru bilo posve nepoznato. Tako se mene smijenilo kao četnika koji ima simpatija prema svakoj desnici baš u smislu Vinka Nikolića kojemu sam se ja obratio da u njegom časopisu Hrvatska revija objavim tekst o ontološkim dokazima Boga na što mi je on odgovorio : “ A kako se vi prezivate? Zovem se Gavrilović! Dobro, dobro, znate objavljivali smi mi I Nedićevce…..”. U najboljem slučaju bio sam I ostao Nedićevac. Vidite, to nije tako mali problem jer je I sam Šuvar pisao u svome Hrvatskome karuselu o problematici istrebljenja Srba u Hrvatskoj. I ja poštovanom čitateljstvu dostavlja jedan dio te knjige koji se odnosi na Srbe u Hrvatskoj . Ali je Šuvar ostao nedosljedan jer je meni kao Srbinu koji mu pravi probleme odlučio dati injekciju Depo moditena od koje sam trajno zavisan ( dovoljna je jedna kao u slučaju heroina)I doživotno me smjestiti u ludnicu jer više nikome nisam bio potreban. Tako vidimo da su Srbi u Hrvatskoj nestajali zahvaljujući I Šuvaru isto kao što smo trebali “odumrijeti” u novim socijalinim I političkim konstelacijama u Hrvatskoj . Tako sam ostao bez posla, bez obitelji, bez stana, kuće ili kućišta, zadnja bijeda koja se poteže po prljavome I hladnome gradu noseći u vrećici šaku crvenih trešanja. To sam saznao do u detalja kod Muradifa Kulenovića, psihijatra Centra za mentalno zdravlje u Zagrebu kojega mi je preporučila Mira Šuvar jer je na koncu ispalo da sam , prema Kulenovićevim riječima, ja “ubačen Šuvaru” kao nečiji agent da pravim zbrku I pomutnju bez obzira da li je riječ o Gotovcu kojega su se još svi živo sjećali ili Beogradu od kojega su strepili. Tako su trebale biti baćene u smeće godine teškoga rada I studiranja, pisanja, polemiziranja, tvrđenja, aktivizma I konačno velikoga rada što se danas vidi po njegovom opsegu I veličini a koji je dostupan na internetu ili digitalnim knjigama iz Zagreba. Tako da mi se čini da je Šuvar ostao isto tako mali Hrvat koji je proporcionalno tome nekolicini bio “gromada” koja je sjenila sve druge.

ZGK.