UKRATKO O AGRARNOM PITANJU U RUSIJI

 

 

 

 

Zlatan Gavrilović Kovač

 

 

 

S obzirom na ovo pitanje gladi u Ukrajini,na ovaj Holodomor iz 30tih godina prošloga stoljeća postavlja se pitanje kako je sovjetska vlast toga vremena mogla biti toliko nesposobna. Međutim meni se čini da nije bio samo problem u Staljinu i njegovoj nesposobnosti da vodi zemlju u vremenima teških socijalnih i političkih iskušenja nego je jednim velikim dijelom  bio problem i u jednoj rusofobiji koja se razvijala na Zapadu, a čije kasne odjeke imamo i danas, jer je sovjetska Rusija i njeni ljudi, nakon pobjede Oktobarske revolucije, bila razumijevana permanentnom opasnošću za ekonomski i državni poredak zapadnih europskih zemalja i Amerike. I ta je situacija realnost suvremenoga vremena u kojoj veliku odgovornost također imaju i zapadne zemlje.

Točno je ono što je Volkogonov pisao da Staljin uopće nije poznavao agrarno pitanje u Rusiji. Kroz cijeli njegov život kao ruskoga lidera on je posjetio poljoprivredne regione  samo jedanput i to je bilo 1928 godine kada je otisao u Sibir da vidi dobave žita. Ali on nikada kasnije nije posjetio bilo koje drugo selo ( Volkogonov, str.162)  I vrijedi ono što  je Hrušćov rekao na Dvadesetom kongresu Partije  1956 da je  Staljin ‘’studirao poljoprivredu samo u kinu’’. On je forsirao ‘’agrarnu revoluciju’’ koja je dovela  sovjetsku poljoprivredu u desetljeća totalne stagnacije i koja je koštala milione ljudskih života. Sovjetski kolhozi  živjeli su pod komandom, nitko više nije pamtio  Lenjinove riječi da bi oni trebali biti bazirani na principima dobrovoljne kooperacije . Tako da se čini da je kod Staljina bilo na djelu jedno nakarado čitanje i išćitavanje Lenjina koji se , opeta ,agrarnim pitanjem u Rusiji bavio cijeli svoj život. Prvo pisano njegovo djelo o problemima poljoprivrede i sela je Nova privredna kretanja u seljačkom životu koje je nastalo 1893 godine. A njegovo zadnje djelo  je studija O zadrugarstvu koju je on neposredno pred smrt diktirao ležeći bolestan u krevetu. Lenjin je dakle vidio da je industrijska revolucija razbila okove naturalne privrede tada vodećih zemalja i da je otvorila put do tada nepoznatim procesima raspadanja naturalnoga, arhaičnoga sela i diferenciranja seljaštva. Odatle i agrarni program ruske socijaldemokracije. Prirodno je  da je  u takvoj seljačkoj zemlji kao što je Rusija agrarni program  socijalista predstavljao uglavnom ako ne i isključivo seljački program koji određuje stav prema seljačkom pitanju. Krupni zemljoposjednici, najamni poljoprivredni radnici i seljaci su tri glavna  sastavna dijela seoskoga stanovništva u svakoj  kapitalističkoj zemlji. I kako sada uspostaviti jedan proces prelaska iz naturalne u robnu proizvodnju- o tome piše u svojem kapitalnome djelu Razvitak kapitalizma u  Rusiji gdje obrađuje procese diferenciranja seljaštva koje nastaje kao opća zakonitost  prodiranja robonovčanih odnosa na selo kao i pitanja nastajanja unutrašnjega tržišta. Čitav se proces događa tako da ljudi postaju ‘’roba’’ koja se prodaje na tržištu i ovaj osnovni princip  vrijedi za stvaranje tržišta i u prelaznom periodu dakle u periodu socijalizma. Dakle Lenjin razmatra način na koji poljoprivreda biva transformirana u robnu proizvodnju kao što i istražuje  socijalne i ekonomske relacije  i karakteristike  svake forme komercijalne poljoprivrede. Ali govori i o ‘’misiji’’ kapitalizma i novih kapitalističkih odnosa u Ruskoj stvarnosti držeći  ih povijesnom prekretnicom u stvarnom životu ruskoga naroda:

 

Capitalism enormously extends and intensifies among the agricultural population the contradictions without which this mode of production cannot exist. Notwithstanding this, however, agricultural capitalism in Russia, in its historical significance, is a big progressive force. Firstly, capitalism has transformed the cultivator from a "lord of the manor," on the one hand, and a patriarchal, dependent peasant, on the other, into the same sort of industrialistthat every other proprietor is in present-day society. Before capitalism appeared, agriculture in Russia was the business of the gentry, a lord's hobby for some, and a duty, an obligation for others; consequently, it could not be conducted except according to age-old routine, necessarily involving the complete isolation of the cultivator from all that went on in the world beyond the confines of his village. The labour-service system -- that living survival of old times in present-day economy -- strikingly confirms this characterisation. Capitalism for the first time broke with the system of social estates in land tenure by converting the land into a commodity. The farmer's product was put on sale and began to be subject to social reckoning -- first in the local, then in the national, and finally in the international market, and in this way the former isolation of the uncouth farmer from the rest of the world was completely broken down. The farmer was compelled willy-nilly, on pain of ruin, to take account of the sum-total of social relations both in his own country and in other countries, now linked together by the world market. Even the labour-service system, which formerly guaranteed Oblomov an assured income without any risk on his part, without any expenditure of capital, without any changes in the age-old routine of production, now proved incapable of saving him from the competition of the American farmer. That is why one can fully apply to post-Reform Russia what was said half a century ago about Western Europe -- that agricultural capitalism hag been "the motive force which has drawn the idyll into the movement of history." ( 313)

 

 

 

 

Nakon Oktobarske revolucije i pobjede Boljševika u dugom građanskom ratu u Rusiji Lenjin na primjer piše Teze o agrarnom pitanju 1921 godine

 

Povodom teza po agrarnom pitanju, objavljenim sa potpisom ''CK (Le comite directeur) Francuske komunisitčke partije'' u 95 broju ''Seljačkog glasa'' (La Voix Paysanne), od 19. novembra 1921. godine, mogu da kažem slijedeće:

Čine mi se potpuno pravilnim, u duhu odluka kongresa Kominterne i veoma stretno izraženim osnovne misli tih teza, naime: (1) potreba revolucije za to da se izbjegnu novi imperijalisitčki ratovi; (2) krah pacifističke i vilsonovske ideologije; (3) bezuslovna potreba da se po agrarnom pitanju stvori ''program prelaznih mjera'' (un programme transitorie) ka komunizmu, prilagođenih za dobrovoljan prijelaz seljaka na podruštvljenje poljoprivrede u koje su u isto vrijeme donose trenutno poboljšanje položaja ogromne većine seoskog stanovništva, najamnih radnika i sitnih seljaka; (4) hitna konfiskacija, tj. eksproprijacija bez nakdnade (sans indemnite) kako neobrađenih zemljišta (les terres arables en friche), tako i zemljišta obrađivanih radom kolena, zakupca ili najamnih radnika (les terres mises en valeur par les colons, fermiers ou salaries); (5) predaja tih zemljišta svim radnicima, koji ih sada obrađuju, s tim da ti radnici obrazuju ''produkcione kooperative'' (cooperative de production), u skladu sa dekretima novog agrarnog zakonodavstva; (6) bezuslovno obezbjeđenje ''sitnim vlasnicima, koji sami obrađuju svoju zemlju'' (les petits proprietaires exploitant eux-memes) prava stalnog (i nasljednog) korišćenja svih zemljišta; (7) potreba za obezbjeđenjem ''neprekidnosti i povećanja proizvodnje'' u poljoprivredi (''continuite et augmentation de la production''); (8) potreba za čitavim nizom mjera, koja će sistemstaski sprovoditi ''komunisitčko odgajanje seljaštva'' (education communiste de la classe paysanne).

 

 

I on tu govori o podruštvljavanju poljoprivrede i stvaranju produkcionih koperativa ali to je jako daleko od   Staljinove ideje: ‘’Od politike limitiranja eksploatatorskih tendencija kulaka, mi moramo sada ići dalje prema  politici likvidiranja  kulaka kao klase’’ ( Volkogonov 165) Sumirajući svoje razumijevanje  biti i metoda transformacije ruskoga sela on je u prosincu 1929 godine Marksističkim poljoprivrednicima govorio  o nužnosti pretvaranja  maloga seljačkoga posjeda u socijalistički grad, a da bi se to ostvarilo ‘’mi moramo napraviti velike  socijalističke farme na  poljoprivrednoj zemlji, oboje državne farme i kolektivne farme’’ ( Ibid 169) S obzirom na svoje posljedice ove su riječi služile kao pojmovlje za likvidiranje  cijelih socijalnih grupa seljaštva bez diskusija na Plenumu Partije na primjer i bez stvarnoga razmišljanja  o svim konzekvencijama ovoga stava. Lenjin je na primjer u svome posljednjem radu O zadrugarstvu  govorio da  sada kada je državna vlast u rukama radničke klase, kada toj državnoj vlasti pripadaju sva sredstva za proizvodnju da je u Rusiji ostao samo zadatak organiziranja stanovništva u zadruge. Sa maksimalnim ograniziranjem stanovništva u zadruge sam od sebe postiže cilj  onaj socijalizam koji je ranije izazivao podsmjehe i omalovažavanje : ‘’U  NEPu  mi smo učinili ustupak seljaku  kao trgovcu, principu privatne trgovine, baš iz toga prizilazi ( suprotno onome što se misli ) ogroman značaj zadrugarstva . Faktički organizirati u zadruge dovoljno široko i dovoljno duboko rusko stanovništvo za vrijeme NEPa  jest sve što nam je  potrebno, jer smo mi našli onaj stupanj povezivanja privatnoga interesa, privatnoga trgovačkog interesa, nadzora i kontrole nad njim od strane države, stupnja njegova potčinjavanja  općim interesima  koji je ranije predstavljao kamen spoticanja za mnoge i mnoge socijaliste. Vlast države nad krupnim sredstvima za proizvodnju , državna vlast u rukama proleterijata, savez toga proleterijata sa mnogima milionima sitnih i najsitnijih seljaka, osiguranje  tom proleterijatu rukovođenja  u odnosu prema seljaštvu itd - zar to nije  sve što je potrebno  da se iz zadrugarstva , iz samog zadrugarstva , koje smo prije tretirali merkantilno, i koje imamo pravo tretirati tako i pod NEPom , zar to nije sve  što je potrebno za izgradnju potpunog socijalističkog društva’’

 

I ovo je točno što Volkogonov kaže da je izostala sa Staljinom mogućnost  stvaranja dobrovoljnih koperativa i razvoja na kursu Nove ekonomske politike  i da je na mjesto toga slijedila totalna prisila kao determinirajući faktor  oblikovanja socijalnoga sustava.

 Dakle sa Lenjinom je priznat status  ‘’ državnoga kapitalizma ‘’ sovjetske provenijencije. I ta Nova ekonomska politika je zbunjivala  i Lenjinove sljedbenike  kao i kritičare jer je u njoj ‘’više staroga’’ nego u prethodnoj ekonomskoj politici.

 ‘’ Komunisti nikako ne mogu sumnjati  da smo pretrpjeli veoma težak poraz na ekonomskom frontu  jer oni postavljaju pitanja  o novoj ekonomskoj politici’’ ( Lenjin , NEP i zadaci  političko-prosvjetnih komiteta). NEP  se sastojao u prvom redu  o puštanju na mala vrata kapitalista koji su trebali pridonijeti rastu  industrijske proizvodnje i unatoč jačanja privatne inicijative kod seljaka, stimuliranju radnika  i osobnoj zainteresiranosti kao i uz otvaranje mogućnosti ulaganja  stranoga kapitala cilj NEPa je i dalje bio stvaranje radničko seljačke države i što brže stvaranje  krupne industrije kao vitalnoga faktora razvoja socijalizma .  Vidimo kako je ta teorija hipertrofirala sa Staljinom u jednom brutalnom sustavu represije , voluntarizma i beznađa za mnoge. U tom smislu ja promatram i ovaj slučaj Holodomora u Ukrajini ili gladi u Moldaviji , dakle kao jednu politiku  koja nije shvatila Lenjinova nastojanja  oko sustava  ‘’civilizirane kooperacije’’  koja može značiti  maksimalno jedinstvo  osobnoga i socijalnoga interesa. A to znači  da važna stvar nije stvaranje komandnoga sustava  i komandnih metoda prisile i direktiva nego radije opserviranje ekonomskih zakonitosti  i primjena ekonomskih mjera u ukupnom stupnju socijalne efikasnosti. To na žalost nije bio slučaj u staljinizmu koji je u Jugoslaviji  pod Titovom diktaturom, podjednako kao i u Rusiji značio beznađe za milione obespravljene i  ponižene seoske sirotinje.