UKRAJINSKI NACIONALIZAM

 

 

 

Zlatan Gavrilović Kovač

 

 

 

 

Pa nacionalizam je prema uobičajenim definicijama jedna ideja  ili pokret gdje se nacija poima sukladnom državi. Kao pokret nacionalizam promovira interese određene nacije ili grupe ljudi posebno sa zahtjevom  uspostavljanja punoga suvereniteta nad domovinom  kako bi se stvorila nacionalna država. Ovdje se smatra da svaka nacija mora vladati sama sobom slobodna od  izvanjskih utjecaja, da je nacija prirodna i idealna baza politike i da je nacija jedini ispravni izvor političke moći. U tom smislu se onda raspravlja o nacionalnom identitetu koji se temelji na posebnim  socijalnim karakteristikama kao što  su kultura, jezik, etnicitet, geografski položaj, politika, religija i uopće tradicija. Vjeruje se dakle da postoji neka specifična jedinstvena i posebna nacionalna  povijest kao što nacionalizam pokušava promovirati nacionalno jedinstvo i nacionalnu solidarnost. U tom pravcu postoje nastojanja da se prezervira nacionalna tradicionalna kultura, duhovnost i jezik uglavnom prema Humboltovoj zamisli -  Jedan narod, jedan jezik , jedna država. Obično se drži da postoji etnički nacionalizam i građanski  ili državni nacionalizam.

 

Prema ovoj jednostavnoj definiciji proizilazi da nacionalizama ima u svim sredinama i među svim narodima. Nitko tu nije neki posebni izuzetak. Pa tako postoji naravno i ukrajinski nacionalizam o kojem se mnogo piše u zadnje vrijeme, posebno nakon ‘’revolucije ‘’ u Ukrajini 2014 godine. A postao je taj ukrajinski nacionalizam popularan u najnovije vrijeme izazvan ratnim sukobom Rusije i Ukrajine koji traje već mjesec dana bez ikakvoga izgleda da će brzo biti okončan. U novije vrijeme mnogo se pisalo o tome nacionalizmu i među zapadnim i među ruskim stručnjacima i povijesničarima. Na Zapadu posebno su signifikantno pisali u novije vrijeme  Andrey Wilson koji se bavio nacionalnim političkim partijama u Ukrajini i tu u vremenu sloma bivšega  Sovjetskog Saveza, pa onda Kenneth Farmer o ukrajinskom nacionalizmu u poststaljinskoj eri, pa onda Taras Kuzio i drugi dok je na ukrajinskoj i ruskoj strani nastalo znatno djelo među kojima i ono  Smirnova koji se bavio ukrajinskim nacionalnim projektom 2010  pa onda  Kirila Galuška o Ukrajinskom nacionalizmu ili o tome tko i zašto tako razmatra Ukrajinu koje je  objavljeno u Kijevu, pa onda Sergei Aksenenka,  A .Šubina ,  Aleksandar Zajcev je dao jednu kritiku ruske historiografije  i mnogi drugi i sve su to vrijedna nastojanja i dokazivanja ali je neosporna činjenica da među njima ima značajnih razlika ideološkoga i političkoga karaktera. Tako je ne primjer Aleksandar Šubin  napisao jednu veliku  knjigu Anarhistički socijalni eksperiment, Ukrajina i Španija 1917-1939 gdje razmatra socijalne, ekonomske i povijesne  okolnosti pojave Makhova pokreta u Ukrajini i sveze sa anarhističkim liderima i uopće anarhističkom ideologijom  pa onda citira Volina koji je jednom izjavio: ‘’Kada čitam Lenjinove radove, posebno one koji su pisani nakon 1914 godine vidim izvanredne paralele između njegovih ideja i onih anarhističkih izuzev ideje o državi i političkoj moći’’. To je naravno jedna diskusija koja podjednako ima reperkusije na vladajuću socijalnu teoriju u Rusiji kao što govori o karakteru ukrajinskih nastojanja i u najnovije vrijeme. Tako da ima jako mnogo radova koji nastaju kod Rusa i u Ukrajini također da to nije moguće  više slijediti. Dakle sve su to vrijedna nastojanja ali je veliki problem pronaći u njima jednu objektivnu sliku povijesnih i aktualnih političkih događanja.

Ali je jedna neosporna činjenica, jedna velika istina da su ti nacionalizmi bez obzira da li je riječ o bivšoj državi  Jugoslaviji ili Sovjetskom Savezu bili velika opasnost kod federalnih država koje su perzistirale zahvaljujući velikom i snažnom djelovanju represivnoga aparata države. I ja osobno mislim da je Zbignjev Bržežinski bio u pravu još 1950 godine kada je u svome radu koji je prihvaćen kao magistarska radnja na  McGill Sveučilištu u Montrealu  pod imenom Ruso-Sovjetski nacionalizam pisao  da je stvaranje multinacionalnog Saveza bez nacionalne supresije ali sa teškom centraliziranom nacionalnom osnovom  koja je sastavljena od  najveće nacionalne grupe prouzočila nacionalnu stabilnost i stvorila nadu u ‘’eliminaciju’’  nacionalnoga razdora i raspada države. Na ovim pretpostavkama je prema Bržežinskom  stajala federalna Sovjetska vlast.  ( 22) Ali federalna državna struktura predstavljala je limite lokalne autonomije i predstavljala je ‘’definitivan nosać’’ za rast osjećaja nacionalnoga identiteta. (23) I iz tih  centralističkih tendencija  i procesa  sve veće nacionalne emancipacije nastale su divergentne silnice koje su dovele do sloma države- velika filozofija nema što! Ali je istina da je centralizirana država i centralizirani poredak socijalizma izazivao jaka nacionalna osjećanja koja su često bila prikrivana floskulama o federalnom ustrojstvu države.

 

I  u tom svom radu  Bržežinski raspravlja i o ukrajinskom i o gruzijskom slučaju kao i o slučaju Bjelorusije i baltičkih zemalja  i pravo je čudo da nitko kod nas nije poznavao djela ovoga čovjeka. A istina je da su ona puna neke neobične rusofobije koju je moguće naravno objasniti njegovim poljskim podrijetlom i frustracijama još iz poljskoga roditeljskoga doma. Ali to nije moj predmet bavljenja. Htio sam samo reći da je ovo pitanje  ukrajinskoga nacionalizma  dovoljno dugo, dovoljno staro i dovoljno veliko da  možemo da se njime bavimo , štoviše da smo dužni pokušati doći do neke istine uvjereni da tom istinom ne vrijeđamo nikoga, ne pozivamo nikoga na linč, da ne pridonosimo eskaliranju nacionalnih osjećaja ljudi koji i onako teško podnose stvarnost pa nije potrebno da i mi tome pridonosimo. Ali je pitanje faktičkog odnosa snaga u postsovjetskoj stvarnosti i međunarodnoj politici koja stvarnost podjednako postavlja na dnevni red  kulturni i civilizacijski  identitet Rusije, ne samo ukrajinski nacionalizam za kojeg već znamo kakav on jest. Nego i onoga ruskoga koji može poslužiti kao fundament za  formuliranje različitih ekspanzionističkih i imperijalnih projekata kod Rusa i to od restauracije Ruskoga carstva, preko zalaganja za obnovu teritorijalne cjelovitosti So-vjetskoga Saveza,  od koje se politike naši hrvatski  tajkuni naprosto ježe, do projekta stvaranja nove Euroazijske imperije . Dobar dio ovih projekata je nerealan  i u njihovoj pozadini stoji etnički i građanski nacionalizam kod Rusa  kao i uvjerenje  da  je Rusija po svojoj prirodi i povijesnim okolnostima predodređena biti imperija a ne obična nacija  odnosno država. Tako brojni i u javnosti eksponirani zagovornici imperijalnoga puta Rusije i njene imperijalne misije, a svi imaju neku misiju bez obzira da li je  riječ o misiji proleterijata i njegovoj avangardi ili je riječ o misiji državnika koji također narod mogu prepustiti bezumlju vojne mašinerije,  dakle svi ti zagovornici čine  raznoliku ideološku masu koja istupa  sa različitim stupnjevima iskrenosti i domoljublja.

 

„Mnogi još smatraju da je neophodno težiti proširenju granica Rusije, bez obzira na to da li pod zastavom ’obnove SSSR’, zastavom neke novoprojektovane imperije ili pozivanjem na ruski iredentizam koji bi s Rusijom ujedinio teritorije sa velikim brojem ruskog stanovništva, poput Krima ili severnog dela Kazahstana’( Miller)

 

Osnovni preduvjet za ove imperijalne ambicije je  bilo ono što je u javnosti nazvano ‘uspravljanje’ Rusije koja je prema općem mišljenju  tijekom prve postsovjetske decenije bila ‘bačena na koljena’ da bi dolaskom Putina na čelo države počeo njen ekonomski i politički oporavak

 

S druge strane Putin je 2013 godine izjavio:

 

„U najvećoj državi sa multietničkim sastavom stanovništva identifikacija isključivo posredstvom etničke i verske pripadnosti je definitivno nemoguća. Upravo je formiranje građanskog identiteta na osnovu zajedničkih vrednosti, patriotske svesti, građanske odgovornosti i solidarnosti, poštovanja zakona, učešća u sudbini Domovine bez gubitka veze sa svojim etničkim, religijskim korenima – neophodni uslov očuvanja jedinstva države” „Rusija se, kako je to figurativno govorio filozof Konstantin Leontjev, uvek razvijala kao ’cvetajuća složenost’, kao država-civilizacija koja je čvrsto ujedinjena ruskim narodom, ruskim jezikom, ruskom kulturom, Ruskom pravoslavnom crkvom i drugim tradicionalnim religijama Rusije” (Ibid).

 

 

Ja ne bih htio sada posebno izražavati svoje slaganje sa Putinom ali mi se čini da su njegove riječi drugačije od riječi  ukrajinskih prvaka, Zelenskoga na primjer, koji je zahvaljujući svojem židovskom podrijetlu prikrivao zločine ukrajinske strane koja je obnavljala nacistički socijalni projekt uvjerena da ide putem zapadne demokracije od koje tobože zavisi opstanak cijele europske kulture. Meni se čini da Zelenski nije bio u pravu.