UDRUŽENA OPOZICIJA

lt. dr. Zlatan Gavrilović Kovač

Tu sintagmu Udružena opozicija nije u našu noviju političku praksu uveo veliki hrvatski filozof I povijesničar Ervin Peratoner nego je ona Titova jer taj pojam spominje I upotrebljava Tito za partijske prilike perioda 38 I 39 godine, dakle za period neposredno pred Drugi svjetski rat. Ne znam da li je Ervin imao na umu neke analogije kraja 30 godina I kraja 80 godina ali je sasvim izvjesno da je riječ o rasponu od gotovo pola stoljeća. Mnogo toga se u tom vremenu promijenilo na našoj političkoj sceni ali I na europskoj I svjetskoj tako da mi se čini da nije baš sasvim moguće poistovjećivati ova dva perioda. Ona se razlikuju u bitnome, naime u tome da socijalizam I socijalistička ideja već krajem 80 tih godina prošloga stoljeća nema toliku rezonanciju među najmlađom generacijom koja bi valjda trebala nastaviti rad generacije koja joj je prethodila. Ta ideja kontinuiteta Partije je već bila daleka povijest. Ali je bilo onih, I ja sam bio među njima, koji su pokušali slijediti socijalističku liniju razvoja u vremenu teških iskušenja kada se više nije znalo ni što je to lijevo ni to što je to desno nego je vladala totalna pomutnja u ideološkoj I filozofskoj slici socijalizma tako da nije čudno da je taj naš epohalni korak naprijed okončao u totalnom rasulu, brutalnosti I ratu koji je prema nekima trajao deceniju a možda I više. Ta ideja Udružene opozicije zapravo se u Ervinovom slučaju svodila na to da postoji ljevica kod nas koja je udružena sa desnim snagama a njima je stalo do rušenja Države I Partije. Kod Tita na primjer on koristi ovaj pojam Udružene opozicije za političke snage u Srbiji koje bi se trebale okupiti na rušenju vlade Stojadinovića. Inače je definitivno neraspoložen prema Udruženoj opoziciji jer ruši fundamente I vodi cijepanju a ne zbijanju svih demokratkih elemenata u Srbiji. Ali Tito drži da je utjecaj KP u Srbiji velik pa onda dodaje: “U svim akcijama i na skupovima ostvaruje se
saradnja. Vođe Udružene opozicije nisu protiv saradnje s nama, već se,
naprotiv, prema nama drže prilično lojalno. Inicijativni odbori radničke
partije održavaju vezu s njima.” To je tekst pod imenom Za Dimitrova iz 1938 godine . A kasnije u tekstu Narodni front također iz 38 godine:

“U Udruženu opoziciju u Srbiji ulaze: Demokratska stranka Ljube
Davidovića, Srpska zemljoradnička stranka Joce Jovanovića i radikali
Ace Stanojevića. Komunisti i socijalisti formalno još ne ulaze u ovu
Udruženu opoziciju, ali faktično i jedni i drugi učestvuju u svim
javnim istupanjim “

I sada mi vidimo da je Ervin Peratoner zapravo mislio na prilike u Srbiji prije svega mada je Udružena opozicija bila jaka I u Hrvatskoj I drugim našim sredinama a da je Partija faktički učestvovala u svim njihovim javnim istupanjima kao dio te opozicije. I to jest bio naš problem naime da je u samoj Partiji postojala Udružena opozicija mada je bilo riječi o snagama koje vode razbijanju narodnoga ,jedinstvenoga ,demokratskoga fronta u Srbiji I općenito u Jugoslaviji . I to je svakako predstavljalo jedan veliki balast u našim pokušajima da slijedimo socijalistički kurs razvoja a to je bilo moguće tek otvaranjem Partije prema novim inicijativama koje su artikulirale napredne ideje za razliku od rigidne političke prakse isključivog ponavljanja onoga što je Tito rekao prije 50 godina. Odatle I moje stajalište o frakcijama I o nužnosti toleriranja frakcija u Partiji jer je to bio jedan način demokratizacije te Partije I njena otvaranja prema novim inicijativama mlađih ljudi za razliku od rigidnosti metuzalema. Ali je to moje mišljenje bilo antititoističko a prema riječima moga psihijatra Muradifa Kulenovića ja sam “vrijeđao kolektivnu svijest” jer je kod nas još uvijek vrijedilo mišljenje I praksa Tita o nužnom suzbijanju frakcijih borbi u Partiji . I ja bih mogao reći da je cijeli Titov angažman bio zapravo inzistiranje na suzbijanju frakcija u Partiji mada nije sasvim jasno koja je to centralna točka preko koje se procjenjuje što je to Partijsko stajalište a što je to na primjer trockističko stajalište. Jer je taj Trocki I za Tita I za Staljina bio trn u oku Partiji koja ga je optuživala za fašizam, spijunažu , podmetanja, laži itd o čemu najvjerodostojnije govori Titov tekst Trockisti, agenti međunarodnoga fašizma iz 38 godine koji također ima pored ostaloga u vidu I naš slučaj Ante Cilige koji je bio optužen za fašizam također od Tita. Međutim su naši partijski intelektualci I oni koji su Partiji bili bliski smetnuli sa uma I Gorbačova koji je u tim godinama također istupao sa tezama da Sovjetska komunistička partija treba biti tolerantna prema postojanju frakcija o čemu najbolje svjedoče njegovi Memoari nastali negdje sredinom 90 godina . Ta Šuvareva teza da sam ja zapravo trockista kojemu je Partija sve a država ništa značila je u našem slučaju tešku optužbu za trockizam koji je samo drugo ime za agenta svjetskoga , međunarodnoga fašizma koji vodi Partiju u rasulo I pomutnju a da to političko stajalište otvara prostor frakcionaštvu koji je direktno odgovorno za slabljenje inicijativa Partije I za njenu destrukciju. U tom smislu Tito piše Dimitrovu o stanju u Partiji 38 godine pa unekoliko zaključuje:

“O frakcionaškim borbama partijski kadar u zemlji neće ni da
čuje. Svako ko bi htio nešto da pokuša u tom smislu osuđen je na neus
pjeh. Ali ako spolja dopru glasine koje se ne mogu tako lako kontroli-
sati, može se, uprkos tome, izazvati opasna zbrka.
Zahvaljujući upravo potpunoj odanosti aktiva naše Partije,
nijedna akcija raznih trockista u Jugoslaviji nije uhvatila korijena.
Ipak je neophodno biti veoma budan, jer oni pokušavaju preko raznih
nezdravih elemenata zatrovati našu Partiju iznutra. Slučaj u Mitrovici
spriječili smo energičnim mjeram a. “

Tako se I mene spriječilo “energičnim mjerama “ pa sam postao bolesnik kojemu je jedino ludnica preostala kao doživotna zabava jer je bilo dovoljno da mi se bez moga znanja dade injekcija od koje sam ovisam cijeli život kao I stigma umobolnika I teškoga duševnoga pacijenta. Zašto? Pa zato jer je Tito mislio da MOŽE ali se vremenom pokazalo da NE MOŽE