TVRDOGLAVI SLONIĆ

 

Živio jednom u Africi jedan slonić. Bio je tako tvrdoglav, da nitko nije mogao s njim izaći na kraj.

Jednom se cijela obitelj slonova namjerila prošetati.

"Pođimo", reče sloniću otac slon.

"Neću"! odbrusi slonić.

"Pođimo", reče majka slonica.

"Neću"! otrese se slonić.

"Pođimo", rekoše starija braća.

"Neću"! odreže slonić.

"Dobro, mi ćemo u šetnju i bez tebe", rekoše svi, i odoše.

Kad je slonić ostao sam, zaželi se šetnje sa svojima, pa se uvrijedi i naljuti što su pošli bez njega. I u ljutini odluči:

"Neću više da budem slon"!

Razmišljajući o tomu što bi bilo najbolje postati, slonić namisli da bude lavić. Legne na leđa, pruži sve četiri u zrak, i stade mlatarati nogama, kao što čine lavići. U tomu trenutku kraj njega projuri preplašena gazela. Ona zastade, pogleda slonića, uplaši se još više, i odjuri glavom bez obzira.

"Evo što ću ja biti"! povika slonić. "Gazela"!

I on potrča gazelinim tragom. No nije mogao tako dobro trčati - uši su mu podrhtavale kao listovi banane na vjetru, a debele su mu se noge zapletale jedna o drugu. I ubrzo mu dotuži oponašati gazelu. Umoran i zadihan, liježe na zemlju, i reče:

"Nije baš tako ugodno biti gazela".

Ugleda zelembaća na povijuši.

"Dobar dan", reče slonić. "Kako si"?

"Nisam dobro", odvrati gušter. "Pustio sam svoju djecu da se na obali poigraju sa svojim bratučedima, malim krokodilima. Sad se bojim da se krokodilići ne polakome za svojim rođacima, pa da ih ne progutaju".

"I ja bih se s nekim igrao", izjavi slonić. "Kako bi bilo da se popnem k tebi na povijušu, pa da se malo ljuljamo"?

"Ne, zaboga, ne"! pisnu gušter.

"Ne želiš se sa mnom igrati"?

"Naravno da ne želim. Prvo, brinem se o svojoj djeci, a drugo - ti si težak, pa bi mi mogao slomiti povijušu".

"A treće"?

"A treće - zbogom"!

I gušter jurnu u lišće.

"Gušteru"! povika slonić uvrijeđeno. "Zar misliš da ja ne mogu bez tebe? Naći ću ja već nekoga za igru"!

I uputi se dalje. Ugleda na čistinu razigrane majmune.

"Hej! Mogu li se s vama igrati"?

"Hajde, pridruži nam se!" viknuše majmuni, u tili ga čas okružiše, i stadoše ga vući čas za uši, čas za rep, čas za surlu. Popeše mu se na leđa, i stadoše ga škakljati  po trbuhu. Koliko god se trudio, slonić nije mogao uloviti ni jednoga majmuna. Brzo se umorio od majmunskih vragolija.

"Ne bih želio biti majmun", zaključi, i krenu dalje.

Majmuni su se smijali tromomu sloniću, oponašajući njegov hod. Iznova uvrijeđen, slonić odluči pronaći nekoga pravog druga za igru. I sretne papagaja.

"Sada napokon znam čega ću se latiti", obradova se slonić. "Poletjet ću"!

"Hajde, poleti, a ja ću te gledati", odazva se papagaj.

Slonić se zaleti i poskoči, ali padne i povrijedi nogu. Papagaj je nakrivio glavu, i gledao ga smijuckajući se.

"Pokazat ću ti odakle možeš uzletjeti", reče. I povede ga prema strmoj riječnoj obali.

"Gledaj", reče papagaj, i spusti se na rub obalne stijene. Tu malo popostane, potom uzleti.

"Izvoli, na tebi je red"! zakriješti podrugljivo.

Slonić se popne na stijenu, poskoči, i padne u vodu. Papagaj je kriještao i kriještao, jer to je bio njegov smijeh.

Kad je slonić izgacao na obalu, bio je prekriven muljem i žabokrečinom. Na obali ugleda svoju obitelj - oca slona, majku slonicu, i dva brata slona. Svi su ga šuteći promatrali. Slonić se postidi.

"Povedite me sa sobom u šetnju", reče. "Odsada ću uvijek biti slon".

 

(Basna iz afričke Gvineje, prijevod M.Š., prepričala V. K.)

 

 

Vesna Krmpotić, BASNE, zbornik priča iz opusa MEĐU NAJLJEPŠIMA NAJLJEPŠE  širom svijeta i diljem vremena