TUZBA DORHu

Ovdje poštovanom čitateljstvu dostavlja originalni rukopis  moje tužbe i također originalni izgled konačnoga teksta koji je otposlan DORH u Zagrebu prije više od godine dana. Riječ je o tome da je optužen hrvatski i jugoslavenski feminizam ( Rada Iveković, Vesna Pusić, Slavenka Drakulić Ilić, Ivan Kuvačić , Rudi Supek i drugi) zbog ratnoga zločina počinjenoga nad mojom osobom koncem 80 godina neposredno pred početak Domovinskoga rata. Poznato je da sam zahvaljujući neopravdanoj  kritici i političkoj praksi hrvatskoga feminizma učinjen doživotnim invalidom koji je  zavisan od injekcija koje primam  svakih 15 dana već decenijama . Isto tako zbog svoga zdravstvenoga statusa  koji mi je na taj način prišiven nisam bio u mogućnosti ostvariti osnovna ljudska prava zaposlenja, ostvarivanja porodice i doma niti bilo koju drugu beneficiju koju donosi punopravno članstvo u velikoj obitelji države i društva . Nakon prikupljene dokumentacije za koju mi je trebalo više od tri decenije  ja sam konačno bio u stanju podnijeti tužbu Državnom odvjetništvu Hrvatske o počinjenom ratnom zločinu i konzekvencijama toga zločina koje osjećam i ovdje u Australiji godinama kasnije i to  na posve drugom kontinentu

 

 

 

 

 

 

TUŽBA ZBOG RATNOG ZLOČINA POČINJENOG NAD ZLATANOM GAVRILOVIĆEM KOVAČEM

Moje ime je Zlatan Gavrilović Kovač, a rođen sam u Dubrovniku, Croatia, 25.1.1959 godine. I moji prijatelji iz Zagreba se čude zašto ranije nisam podnio ovu tužbu ali ja to nisam mogao jer nije bila kompletirana najvažnija dokumentacija vezana za moj slučaj. Ja sam najmlađe drugo dijete mornaričkog zastavnika Aleksandra Gavrilovića rodom iz sela Raduša iz Šumadije u Srbiji dok je majka porijeklom iz sela Plana u Hercegovini , ćamila Kovač i vodi se u knjigama kao Hrvatica. Moj život od malih nogu nije bio sasvim lagan bas zahvaljujući činjenici da sam pripadnik manjinskoga naroda u Hrvatskoj i to proklamirano bratstvo i jedinstvo naroda bivše države vise je bilo deklerativno nego što je bilo stvarno na djelu. Mi smo kao obitelj preselili u Split 1968 godine zahvaljujući novoj službi moga oca koji je bio uposlen u jugoslavenskoj ratnoj mornarici. Ali problemi nastaju smrću moje majke Ćamile 1974 godine kada se cijela porodica zapravo raspada. Ja sam tada pohađao Srednju pomorsku školu u Splitu kao najmlađi učenik toga razreda nautike kojeg je vodila profesorica Lipanović. I tu sam doživljavao mnoge nevolje upravo zbog svoga prezimena koje je otkrivalo moje srpsko porijeklo. Ne smije se nikako zaboraviti da je obitelj Gavrilović zapravo cijelo vrijeme trajanja bivšega režima stradavala kao ‘’četnička’’ o čemu najbolje svjedoči slučaj majora Dragutina Gavrilovića koji je u drugom svjetskom ratu bio zatočenik njemačkog koncentracionog logora ali je uspio preživiti pa se vratio u Beograd, na sebe obukao jedino što je tada imao a to je bio kaput kraljevske armije pa se uputio u grad. Ali su ga ispred željezničkog kolodvora u Beogradu susretala grupa jugoslevsnkih partizana kojima se nije sviđalo što je u kraljevskoj uniformi pa ga pretukla do smrti i tako je i sahranjen do nove vlasti u Srbiji kada su njegovi ostaci preneseni u Aleju velikana U Beogradu. Isto je tako činjenica da obitelj Gavrilović u Titovo vrijeme nije mogla riješiti svoju penziju niti socijalne beneficije koje su joj bile dostupne zakonom države kao što je istina da moj otac Aleksandar nikada nije mogao napredovati u svojoj službi iako je bio pripadnik 27 Istočnobosanske divizije od 1944 godine sa trideset godina staža u mornarici

Bio sam tučen, šikaniran ponajviše od samih učenika koji su malo pokazivali razumijevanja za mene ali i od profesora kojima se nije sviđalo to što sam jednostavno rečeno Srbin ili Četnik. Moje kompletno zdravstveno stanje do svoje 18 godine, do predvojničkoga pregleda a onda i kasnije moguće je vidjeti u dokumentima vojne zdravstvene knjižice koja se ovdje dostavlja kao vjerodostojan dokument.

Nakon ovih poraznih iskustava ja sam odlučio da se ne posvetim pomoračkom životu nego saam odlučio studirati filozofiju i sociologiju na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Nisam primljen na upisnom ispitu pa sam otisao prvi semestar u Zadar, tamo upisao studij zahvaljujući profesoru Esadu Ćimiću koji je pokazao veliki interes za moj slučaj i na osnovu literature koju sam pročitao. Vratio sam se nakon nekoliko mjeseci u Zagreb i nastavio svoje studije pored ostaloga zahvaljujući i pomoći moje sestre Zlate udane Santrić. Međutim sam ja sebe sam školovao pišući kao novinar u novini zagrebačkoga Sveučilišta Studentski list. I od tada se javljaju brojni problemi. Koncem 1982 godine ja sam napisao jedan tekst koji se ovdje dostavlja kao dio uklupne dokumentacije pod naslovom Feminizam i država ali se on nije svidio mojim profesorima sa odsjeka sociologije i filozofije FF prije svega Rudiju Supeku, Ivanu Kuvačiću i Radi Iveković koji su napisali kritike toga moga teksta. Ovdje se oni također dostavljaju kao prilog ukupnoj dokumentaciji.Ti su njihovi tekstovi objavljeni u Beogradskoj Politici i beogradskoj Književnoj reći početkom 1983 godine i ti su njihovi javni nastupi direktno odgovorni da sam neko vrijeme kasnije, prema njihovim stajalištima da sam ja zapravo jedan opasan čovjek koji truje jugoslavenski socijalizam , silom odveden u psihijatrijsku ustanovu Centra za mentalne bolesti u Zagrebu kod psihijatra i njihovog osobnog prijatelja Muradifa Kulenovića gdje mi je bez moga znanja i bez ikakovih savjetovanja niti davanja ikakvih naznaka data injekcija antipsihotika depo moditena od kojeg sam ostao zavisan cijeli svoj život. Jer je dovoljno da primite samo jednu injekciju i onda postajete zavisni cijeli život. Ja sam dakle uklonjen sa javne scene na najbrutalniji način jer se vrlo vjerojatno nisam privikao na jugoslavenski socijalizam nego sam također vjerojatno ‘’četnik’’ koji zaslužuje svaku osudu. Posve je nevažno sa kojim su argumentima nastupili moji profesori koliko je važno sa koliko su žestine i snage htjeli da me ocrne u javnosti i kakve sve konzekvencije toga ja treba da podnesem. Ja sam izgubio posao urednika časopisa Pitanja odlukom predsjedništva SSO Hrvatske 1994 godine i ostao sam na ‘’čekanju’’ dugo vremena dok se situacija u Hrvatskoj radikalno mije njala iz dana u dan. Zahvaljujući ranijem prijateljstvu sa dr. Bartulom Matijacom ja sam zapooslen u bolnici Vrapče kao učitelj tjelovježbe iiako to sa mojom strukom nije imalo nikave veze. Ali sam preživljavao. Sa novim odnosima u Hrvatskoj a tu mislim na dolazak Franje Tuđmana na čelo države moja se situacija i osobna i obiteljska još više pogoršala. Moje dijete Ezru Rexa su tukli u školi kao ‘’četnika’’ jer je pokazao jednom prilikom petokraku i objasnio da je tu riječ o čovjeku raširenih ruku, a tukli su ga i susjedi u ulici jer su znali da je otac Srbin . Trčali su za njim djeca i žene sa povicima ‘’Luđače, luđače...’’ i općenito je situacija sa mojim djetetom bila izuzetno teška. Njegovo prvo ime je bilo Vlaho Rex Gavrilović ali sam ja dvije godine kasnije to ime morao promijeniti jer sam se bojao odmazda nad mojim djetetom jer sam znao da on kao Gavrilović ne može preživjeti nadolazeće vrijeme. Isto se dogodilo i sa mnom jer sam ja stao sebe zvati Zlatan Kovač prikrivajući svoje pravo prezime uzimajući majčino hrvatsko . Postoji i dokumentacija u svezi sa time koja se ovdje također dostavlja a to su jedan dio tekstova koje sam objavio u Hrvatskoj ljevici 1994 godine kao Zlatan Kovač. Imao sam jednu trošnu kuću u Kraljevom vrhu nadomak Zagreba za koju su mi prijetili 1992 godine da će otići u zrak , pa su onda vršili raznorazne verbalne pritiske kao na primjer ‘’legitimiranje’’ od strane lokalnih seljaka da se vidi tko sam i što sam i jesam li neprijatelj. U tom me slučaju spasila gospođa Borovec iz Gornje Bistre. Inače njen je sin Kruno Borovec bio upoznat sa cijelim slučajem a kasnije je postao šef policije grad a Zagreba. Pa me je 1992 također pretukao jedan šofer autobusa Zeta kao opasnoga neprijatelja. Kasnije su ljudi koji su bili svjedoci govorili u Prigorju da su ‘’pretukli doktora’’ jer su znali da sam doktor filozofije i da radim u bolnici. To je bilo za mene vrijeme brutalnosti, gladi i hladnoće. Ne smije se smetnuti sa uma da sam četri ratne godine života u Kraljevom vrhu proveo sa 4 metra drva iako je šuma oko mene ali nisam smio sjeći stabla zbog lokalnih seljaka koji bi me unistili. A temperature su tada bile do minus 25. Postoji također i evidencija o mome zdravstvenom stanju koja se vidi u medicinskoj povijesti koja se ovdje isto tako dostavlja . Iz tih prijetnji, nemogućnosti da se preživi i uopće iz cijele situacije sa manjinskim stanovništvom u Hrvatskoj bio sam prisiljen podnijeti zahtjev za useljenje u Australiju i ja i moja obitelj smo ovdje došli 19.9.1994 godine . Ali sam nakon nekoga vremena podnio zahtjev za mirovinom jer nisam mogao doći do nikakvoga posla jer su me oficijelne vlasti Australije držale šizofrenikom. I tako sam u penziji ovdje već više od 20 godina. Da bih ipak ostvario neko pravo na rad ja sam postao volonter novinar na bosanskom radiju isto tako prikrivajući svoje pravo prezime nazivajući se Zlatan Kovač. Postoji na Mixcloud cijeli moj novinarski arhiv nastao na radiju gdje se vidi cijeli moj najznačajniji opus u radijskim prezentacijama . Sada sam više od 60 godina starosti i imam invalidsku penziju sa kojom živim. Isto tako sam ostvario pravo na hrvatsku invalidsku penziju koju primam od 2010 godine

Kuću u Kraljevom vrhu sam bio prisiljen prodati za 10 tisuća maraka kako bih kupio karte za avion jer nisam imao nikakovih sredstava. Kuću sam prodao obitelji Kulež točnije Željku Kulež koji je bio moj susjed i to se vidi iz pisma kojeg mi je poslao. Ali vlasništvo nikada nije provedeno jer je sve bilo jako pravno komplicirano tako da je sve ostalo na verbalnim dgovorima i komadicima papira gdje su date izjave. Tako je i ovo pismo koje se dostavlja jedini dokaz o toj prodaji.

Ja imam sada 62 godine, nemam nikakav auto za prevoz, nemam nikakav stan, nemam nikakvu kucu, nemam nikakav posao, nemam nikakvu ženu već skoro 30 godina, nemam više djece, i općenito sam jako siromašan , živim sa sinom koji je pokazao veliko razumijevanje prema ocu . I ja mislim da hrvatska vlast treba uzeti u obzir ovaj slučaj i kompenzirati materijalni gubitak i duševnu bol koje nosim već decenijama zahvaljujući zločinu ljudi kojeg su počini nad nedužnim osobama kao što to slučaj sa mnom.

Srdacan pozdrav Zlatan Gavrilović Kovač

ReplyForward