Teško je logički odbaciti ideju do koje nismo došli logičkim putem

 

Terapeuti, prema mome iskustvu, potrate jako puno vre­ mena pokušavajući uvjeriti ljude da odbace nerazumne, nepravilne, »nelogičke« postupke. Primjerice, muž se vrati kući s posla i s vrata kaže: »Ovdje vlada pravi kaos«. Djeca se razbježe, a supruga se naljuti, jer se i sama upra­ vo vratila s posla, pokupivši usput djecu iz vrtića. Zajed­ ničko poslijepodne je loše započelo. Čuvši takvu priču, terapeut ističe da je loša ideja kritizirati umornu supru­ gu na kraju zamorna dana. Svi se slažu da je to ispravna primjedba, ali se ponašanje ne mijenja ili se prigovaran­ je prebacuje na nešto drugo. I muž i žena su nesretni, a sukobu nema kraja.

Što se tu događa? Zašto ljudi naizgled ne shvaćaju da prigovori izazivaju ljutnju i nesreću? Dakako, na to pi­ tanje ne postoji jednostavan odgovor, ali pokušaj logič­ kog rješavanja duboko ukorijenjenih osjećaja i stavova rijetko kada funkcionira. Ono što  radimo,  predrasude koje gajimo i ponovljeni sukobi koji utječu na naš život rijetko su kad rezultati razumnoga razmišljanja. Zapra­ vo, uglavnom funkcioniramo uz pomoć autopilota: i danas ponavljamo postupke koji jučer nisu doveli do rješenja. Moglo bi se pomisliti da bi nas proces učenja ili sazrije­ vanja  mogao  navesti  da  nakon  neugodnih  posljedica promijenimo ponašanje. Svatko tko je ikada promatrao prosječnog igrača golfa svjestan je da to nije tako.

Ponekad se čini da smo toliko duboko zaglavili u ne­ uspješnim  životnim  obrascima  da  potvrđujemo  staru vojnu izreku: Ako nešto ne funkcionira, ponovno to učini. Mo­ tivacije i navike koje su temelj našega ponašanja rijetko su kad logične; puno češće nas pokreću impulsi, predra­ sude i emocije kojih smo tek nejasno svjesni.

Muškarac koji se vratio kući s posla podložan je osje­ ćajima nezadovoljstva izazvanima nezadovoljavajućim poslom ili dugotrajnim putem do kuće. Čezne za nekak­ vim oblikom kontrole nad vlastitim životom koji mu, kako mu se čini, klizi iz ruku. Ulazi u kuću nadajući se utočištu, ali suočava se s dodatnim obvezama i neredom. Nije sa­ njao o takvom životu. Tko je, dakle, odgovoran?

Ako većinom naših postupaka upravljaju osjećaji, koliko god bili nejasni, da bismo se promijenili moramo biti u stanju identificirati vlastite emocionalne potrebe i pronaći način da ih zadovoljimo, ne vrijeđajući one o kojima ovisi naša sreća. Želimo li, kao većina, da se dru­ gi prema nama ponašaju blago i strpljivo, te kvalitete moramo njegovati u sebi. Kad god razgovaram s parom opterećenim problemima, nevjerojatno je koliko su nji­ hove želje slične: žele da ih se poštuje, da ih se sasluša, da imaju osjećaj da su središte partnerova života. Što bismo u odnosu i mogli više poželjeti? Na to ljudi misle kad go­ vore o ljubavi.

Kažemo li da moramo davati da bismo primili, da ža- njemo kako smo zasijali, to su otrcane izreke. Ali, ima li veće istine od njih? Zašto nam ih je, onda, tako teško primijeniti? Kao i većina objašnjenja našega ponašanja, odgovori na ta pitanja također se kriju u našim prošlim iskustvima.

Kao djeca imamo pravo na bezuvjetnu roditeljsku ljubav. No, čini se da ju je dobilo vrlo malo ljudi od onih s kojima sam razgovarao. Sasvim suprotno, većina uspo­ mena iz djetinjstva opterećene su osjećajem neizgovo­ renih obveza - djeca se moraju ponašati tako da roditelji na njih »budu ponosni« zbog uspjeha u školi, uzornog ponašanja, prikladnog braka i rađanja unuka. Mnogo je načina na koje roditelji u djecu usađuju osjećaj dužnosti. Prihvaćajući dar života i roditeljske brižnosti dijete se, pre­ ma svemu sudeći, zadužuje kod roditelja, a taj dug može vratiti isključivo ispunjavajući roditeljska očekivanja.

Puno se priča o tegobama roditeljstva. Počevši od bo­ lova pri porodu, nespavanja tijekom prvih mjeseci djete­ tova života, beskonačnog vozikanja djeteta na razne orga­ nizirane aktivnosti, do stresa tijekom adolescencije ispu­ njene sukobima i kulminacije izazvane troškovima ško­ lovanja, svaki stupanj odrastanja izvor je roditeljskih pri­ tužbi koje daju naslutiti da je riječ o svojevrsnom žrtvo­ vanju. Zar je onda čudno što djeca imaju osjećaj da na neki način moraju uzvratiti roditeljima?

Pitanje »Što dugujem vlastitim roditeljima« nerijetko muči djecu i kad porastu, a ponekad i tijekom odrasle dobi. Zapravo, naša nam djeca ne duguju ništa. Sami smo odlučili donijeti ih na svijet. Ako smo ih voljeli i brinuli o njiho­ vim potrebama, to je bio naš roditeljski zadatak, a ne nesebični čin. Od početka smo znali da ih odgajamo, a da će nas oni jednoga dana napustiti: oduvijek smo bili ob­ vezni pomoći im da to učine neopterećeni osjećajem bes­ konačne zahvalnosti ili vječnoga dugovanja.

Funkcionalne obitelji bez poteškoća puštaju djecu da odu. Nefunkcionalne obitelji ih pokušavaju  zadržati. Kad upoznam obitelj u kojoj djeca ostaju živjeti, nerijetko nesretna, i u odrasloj dobi, imam osjećaj da se nepres­ tano prerađuju isti sukobi i tjeskobe zbog odvajanja, ali se nikada  ništa  ne  rješava.  Zajednička  maštarija  glasi:

»Ostat ćemo zajedno dok to ne riješimo«. No, ponekad to ne uspije. Poznajem obitelji s mladim dvadesetogo- dišnjacima ili tridesetogodišnjacima i roditeljima koji ostaju budni dok se »djeca« ne vrate navečer kući. Su­ kobi zbog kućanskih zadataka i tijekom objeda odraža­ vaju čežnju za prošlošću i strah od neovisne budućnos­ ti. Postoji svojevrstan dogovor o zadržavanju istoga obi­ teljskog stanja. Mladi propuštaju priliku za  samostalan život u zamjenu za sigurnost obiteljske, djetinjaste egzis­ tencije kojom tješe roditelje da se ne moraju odreći svojih odgovornosti o kojima ovisi njihov osjećaj vlastitoga ja.

U takvim su obiteljima uloge poznate i dobro defini­ rane i stječe se dojam da promatrate dobro uvježbanu predstavu u kojoj je svaki glumac tako uigran da i sama pomisao na skidanje s repertoara stare i prihvaćanje nove predstave izaziva duboku tjeskobu.

Kad nepravilne postupke pokušavate otkloniti logi­ kom, često se suočavate sa činjenicom da je neznanje djelo­ mično nepobjedivo. Ljudi se mogu tako čvrsto držati stava o tome kako bi stvari trebale izgledati da zanemaruju sve dokaze o prijeko potrebnoj promjeni.