SVETO  A PRIORI

 

 

 

    

 

 

Zlatan Gavrilović Kovač

 

 

 

 

Ovo kratko izlaganje o Svetom a priori motivirano je  stajalištima Koče Popovića   iz  njegovog rada  Nacrt za jednu fenomenologiju iracionalnoga. Tu je knjigu pisao u suradnji sa Markom Ristićem i tu je rečeno mnogo toga bitnoga i nebitnoga, mnogo toga  smislenoga i besmislenoga ukoliko imamo u vidu trenutno stanje naših filozofskih spoznaja u vremenu koji se značajno razlikuje od vremena  početka 20 stoljeća. Mi danas ipak uživamo plodove filozofskoga razvoja kojega  nam je namrlo prošlo stoljeće pa onda nije čudno da su suvremeni pogledi sasvim drugačiji od pogleda  naših prethodnika.

 

I on je tu govorio o ‘’izopačenosti normativnoga morala’’ kakvog je na primjer našao kod Kanta za razliku od jednoga modernoga morala koji stvaralački preobražava našu stvarnost:

 

 

 

Jedan  moderan moral, neophodnost za moral

u njegovoj praktičnoj primeni da bude moderan, 

neizbežnost njegove moder-

nosti koja je rezultat zahteva dijalek-

tičkog načina mišljenja, protivstavlja

se ranijem momentu u postajanju mo- 

rala, i, kao presek koji odgovara sa-

dašnjosti, dobija, u odnosu prema tom

ranijem preseku, i prema zaključcima

koji su samo petrifikacija tog ranijeg

preseka, jedan nepobitno prevratnički

karakter dijalektičke negacije.

 

 

Mi, međutim, vidimo danas kako izgleda taj ‘’moderan moral’’ kada listamo   ratne Dnevnike Popovića  i njegove Beleške uz ratovanje. Gledamo dakle tu modernost i ‘’stvaralaštvo’’ koje neprestance revolucionira našu stvarnost.

Ova je slika stvarnosti bila moguća kod Popovića ukoliko se u razmatranjima kretalo u okvirima  ranih psihoanalitičkih spoznaja, na primjer od Freuda ili Adlera pa onda nije čudno da se i ideja Boga javlja u ovakvom tumačenju 

 

U svojoj knjizi Vidljiva žena, slikar

Salvador Dali kaže:

»Verujem da je blizu trenutak kada

će, jednim procesom misli paranojač-

kog i aktivnog karaktera, biti moguće

(istovremeno sa automatizmom i dru-

gim pasivnim stanjima) da se sistema-

tizuje zabuna i da se doprinese total-

nom diskreditovanju sveta stvarnosti.

Novi simulakrumi koje paranojačka

misao može naglo da izazove, ne samo

da će imati svoje poreklo u podsvesti,

već će i snaga paranojačka biti u službi

podsvesti.«

Tako je paranoja jedan karakteris-

tično subverzivan mehanizam kojim se

aktivno služi podsvest, da bi, svojom

sopstvenom snagom, unela jednu коге-

nitu zabunu u konstrukcije svesti i u

odnose tih konstrukcija sa stvarnošću.

Postupak paranojačke misli se ni u kom

slučaju ne može svesti, u svome tre-

tiranju i izjednačavanju realnog i ire- 

alnog, na neko pasivno sanjarenje, ni

čak na halucinaciju, s kojom bi ipak,

ali tek ako je reč o onome što Breton,

govoreći pre Vidljive žene o Daliu,

naziva voljna halucinacija, mogao imati

mnogo veze, pošto taj pojam voljnosti 

unosi u pojam halucinacije izvesne sis

tematišuće i dejstvujuće elemente koji

ovome inače ne pripadaju.

 

 

I kao što čitateljstvo može primijetiti tu se luta od sistema do halucinacija , od pedofilije i homoseksualizma koji u izuzetnim prilikama iskazuje  izuzetnu hrabrost- inače su homići kukavice- do Bretona i Dalija i pasivnog sanjarenja. I onda se dosljedno osnovnim tezama spominje i ideja Boga i to onda izgleda nekako ovako: 

 

 

 

 

 

Ta potreba da se ideja boga filozofski

razradi, javlja se samo u jednom me-

hanizmu tumačenja koji je neizbežno

racionalan (što ne znači da sama ta

ideja mora biti racionalna), dok se u

drugim oblastima, na primer u neoivi-

čenom krugu paranoje, koja takođe

može da izmisli boga, ta potreba za

objašnjavanjem ne može ukazati. Jer,

kako paranojak sistematizuje, upravo

ne sistematizuje, na način koji smo ra-

nije opisali, bog za njega - ako ga u

jednom trenutku izmisli - nije, kao ni

sve drugo, nešto što ima da bude tuma-

čeno, logički branjeno, nije nešto sa

stalnom sadržinom. Prebacivanje, me

đutim, jedne paranojačke ideje iz 

sistema paranoje u eksplikativni, poj-

movni sistem svesti, ne dopušta izvo-

đenje zaključaka koji bi važili bilo za

jedan, bilo za drugi sistem. Raciona-

listička sistematizacija, u glavnim li-

nijama, može da bude materijalistička

ili idealistička. U prvoj ideja boga

otpada po definiciji, ali i u drugoj bog u

stvari otpada takođe, pošto idealizam,

pogrešno iracionalan, iracionalan na

svoju ruku, ne može da opovrgne jedan

drukčiji, dosledniji, sadržajniji izraz

iracionalnog, - što on misli da može

time što racionalno tumači, ali raci-

onalno tumačeći opovrgava automatski

i samog sebe, - takav drukčiji izraz

iracionalnog onemogućava sistematiza

ciju svesti.

 

 

I sada ovaj kupus pojmova treba shvatiti, da čovjek pukne od smijeha. U svakom slučaju ta ideja Boga je patološke prirode bez obzira da li je riječ o svjetskom planu kao kod Adlera ili je riječ o krščanskom moralu Božje milosti  koji je prema Popoviću tradicionalan, umrtvljen ili izopačen pa onda i primitivan. Nije čudno da se u ovoj knjizi dosta pažnje posvetilo takozvanom primitivnom mentalitetu. To je vjerojatno mentalitet kojega je iz porodičnoga doma donio sa sobom u Švicarsku još kao dječak. Mi bismo međutim u našim raspravljanjima krenuli od filozofskih uvida primjerenih marburškoj filozofskoj školi i njenom priznatom predavaču Ottu Rudolfu koji je 1917 godine objavio knjigu pod imanom Sveto koja je unekoliko rasprava o toj ideji Boga i božanstva pa je onda i njen podnaslov O vanrazumskom u pojmu božanskog i njegovom odnosu prema razumskom. Za svaki teistički pojam Boga općenito  ali posebno za krščanski  bitno je to da se božanstvo  putem njega  shvaća i označava  u jasnoj određenosti sa predikatima kao što su  duh, um, volja, svrhotvorna volja, dobra volja, svemoć, jedinstvo biti, svijest i slični i da se pri tome misli na slaganje  sa onim umnim kako to konkretni čovjek u sebi  uviđa. Ukoliko neki predmet   koji je sposoban za takvu pojmovnu jasnoću nazovemo  racionalno-razumskim  tada valja  u tim predikatima  opisanu bit božanstva  označiti kao  razumsku, a vjera koja ih spoznaje i potvrđuje je utoliko razumska vjera . Samo kroz nju je moguće vjerovanje kao uvjerenje  u jasnim pojmovima nasuprot pukom osjećaju, pukom čuvstvu.Zato Rudolf  smatra da krščanstvo ima pojmove i to pojmove u premoćnoj jasnoći, razgovjetnosti i cjelovitosti koje je vrlo bitno obilježje njegove premoći nad drugim stupnjevima i oblicima vjere. Ali racionalni predikati ne iscrpljuju bit božanstva. Ti racionalni predikati malo vrijede za ono što je iracionalno-vanrazumsko . Oni su bitni predikati ali su sintetički bitni predikati i oni mogu biti ispravo shvaćeni   ako se pridaju predmetu  koji je sam u njima  a koji  još nije spoznat i ne samo da se u njima ne  može spoznati nego se i mora spoznavati na jedan drugačiji, navlastitji način. Dakle  ovo smjeranje prema racionaliziranju u suvremenom vremenu   koje je svojstveno teologiji  i suvremenim istraživanjima vjere međutim zatvara oči  pred potpunom osobitošću vjerskoga doživljaja. Jer ukoliko uopće nešto treba primijetiti na nekom području ljudskoga doživljaja , nešto navlastito što se  samo na njemu pojavljuje, onda je to ono vjersko. To nadnaravo Rudolf iskušava s obzirom na osobenu kategoriju SVETOG. Mi ovaj pojam  obično razumijevamo  kao apsolutni, ćudoredni, predikat, kao savršeno Dobro. Tako Kant  naziva svetu volju , volju koja se na poticaj dužnosti  pokorava ćudorednom zakonu, a to bi jednostavno bila ćudoredna volja . Sveto međutim prema Rudolfu  uključuje sve ovo  ali sadrži i jasan ostatak  za koji važi da je ono Posebno.  To posebno je za Rudolfa numinozno-nadnaravno. Postoje trenuci nadnaravnog kada se osjećamo stvorenjima  koja osjećaju svoje vlastito ništavilo u koje propadaju i nestaju nasuprot onom što postoji iznad svakog stvorenja , nekog objekta izvan mene. A baš je to nadnaravni objekt. Pa onda  osjećanje  strašne tajne iz koje proizilazi naš strah. Pa onda postoji božanski gnjev, ljutina ili revnost, strašna svemoć,  a odatle osjećanje vjerske poniznosti. Postoji i treći trenutak kojeg Rudolf naziva energijom nadnaravnog koja se ispoljava u slikopisima životnosti, strasti,  afektivnosti bića, volje, moći, pokretanja, uzbuđenja, djelovanja i težine. Ove se crte ponavljaju primjereno biti od stupnjeva demonskog do predodžbe živoga Boga. Pa onda očaravanje, zapanjenost, čudesno, uzvišeno.

 

‘’Mi isto tako tvrdimo da oko tog područja pojmovne jasnoće leži jedna tajna , mračna sfera koja ne izmiče našem osjećanju  ali zato izmiče našem pojmovnom  mišljenju a koju mi utoliko nazivamo ‘’vanrazumskim’’ ( str.87) ...’’Jezik je tako pun a život tako bogat stvarima koje leže isto tako daleko   od uma  kao i od tjelesnih osjetila. Zajedničko područje takvih stvari je ‘mističko’. Vjera je jedan dio toga područja - terra incognita - nepoznata zemlja za um.’’ ( 89)

 

Za krščansku ideju Boga, za njenu dubinu i njeno produbljivanje važni su  razumski , jasni ćudoredni trenuci. Bez njih, Sveto ne bi bilo krščansko Sveto. Prema punom smislu riječi onako kako to prvenstveno susrećemo u Novom Zavjetu Sveto nikada nije bilo  puko nadnaravno uopće nego je uvijek prožeto  razumskim, svrhovitim, osobnim i ćudorednim trenucima

 

I sada s obzirom na našu diskusiju koja naročito tangira stajališta Koče Popovića Sveto je  prije svega A PRIORI  kategorija:

 

‘’Sveto je za nas, u punom smislu riječi, dakle, složena kategorija. Oni trenuci od kojih je  složena, njeni su razumski  i vanrazumski sastavni dijelovi. Ali ona je prema oba trenutka - to valja tvrditi sa punom strogosti, nasuprot svakom senzualizmu i evolucionizmu- kategorija čisto a priori.’’ (140)

 

 

Dakle trenuci nadnaravnog i njima odgovarajuća osjećanja  podjednako su kao i razumski  naprosto čiste ideje i osjećanja,  a nalaze svoju punu primjenu kod Kanta koji ih označuje  kao ‘’čiste’’ pojmove i ‘’čisto’’ osjećanje pažnje . Dokaz za to da se u osjećanju nadnaravnog radi o spoznajnom trenutku   čisto a priori  valja sprovesti putem  kritičkoga  samoosvještavanja . Mi nalazimo u njemu  različita osjećanja  od onih koja   nam je  u  stanju pružiti ‘’prirodno’’ osjetilno opažanje . Ona sama nisu  osjetilni opažaji  nego značenja i vrednovanja  osjetilno opaženo datog čiji oblici  su očevidni proizvod mašte. Tako ona ukazuju, kako to čine  Kantovi  čisti razumski pojmovi  i ćudoredne i estetičke ideje, ponovno na neki skriveni, samostalni izvor predodžbi  koji počiva nezavisno od  osjetilnoga iskustva  nego počivaju na čistom umu . ‘’Mi to zovemo temeljem duše’’

 

 

Za Koču Popovića ako ne zna i ako mu nije jasno a priori je latinska riječ koja se u tom svom originalnom obliku zadržala i do dana današnjeg  a koristi se da označi nešto što prethodi iskustvu, što je dakle prediskustveno. Za apriorno znanje  se kaže da je znanje koje čovjek ima bez osobnoga iskustva . To je ono što dolazi ranije, što dolazi prije iskustva . I sada što je vrlo važno, riječ je o spoznaji  ili spoznajama koje su zasnovane na hipotezama i teorijama, bez osobnoga iskustva. To su snažne, općepoznate stvari koje vrijede za sve ljude, to su spoznaje kao element ljudske svijesti kojima spoznajni subjekt oblikuje podatke koje je  dobio putem osjetila i pretvorio ih u spoznaju. U filozofiji se one zovu apriorne forme mišljenja.

 

 

Vjera dakle  ne živi od  ovih ili onih postulata nego vanrazumsko u njoj ima svoje samostalne korijene u skrivenim dubinama samoga duha. To isto vrijedi za Rudolfa i za povezanost trenutaka razumskog i vanrazumskog u vjeri , za unutrašnju nužnost njihove supripadnosti. Mi nikako nismo u stanju razriješiti  problem bez Kantove pretpostavke o ‘’ sintetičkoj spoznaji a priori’’ i o bitnoj međuzavisnosti tih trenutaka

 

 

I na kraju Rudolf zaključuje: ‘’ Spoznaje a priori  nisu takve koje ima svako umno biće  ( to bi bile urođene)  nego one koje svatko može imati. Više spoznaje apriori su takve  koje svatko može imati ali prema iskustvu  ne posredstvom samoga sebe, nego probuđene posredstvom drugih, osposobljenijih’’   (198)  Sveopća osnova je prijemčljivost  i načelo rasuđivanja.

 

 

I sada mi vidimo kuda smjera stajalište Popovića o paranojačkoj ideji o Bogu koju je on optužio ili da je neurotična struktura pojedinca ili pak bolesna manifestacija psihotika mada je  riječ, kako vidimo kod Rudolfa, o prihvaćanju načela rasuđivanja , a ja bih još ovdje dodao i zdravoga razuma,  koje je nedostajalo našoj produktivnoj marksističkoj inteligenciji koja se na koncu utopila u muteži svoje vlastite filozofske močvare.