Turgenjev se nalazi na jednoj razvojnoj liniji ruske literarne tradicije koja otpočinje Puškinom, nastavlja se Gogoljem, prelazi dakle preko Turgenjeva i onda slijede pisci poput Gončarova, Herzena, Dostojevskoga, Nekrasova, Saltikov-Šhedrina i Tolstoja. Ovaj je literarni pokret poznat kao pokret ruskog realizma i najbolje je izražen u estetičkim poimanjima Belinskoga i Černiševskoga. Taj je Belinski imao jako težak život, rođen je u ekstremnom siromaštvu u zabitoj provinciji. Nakon položene gimnazije odlazi na Sveučilište u Moskvu. Kao student napisao je jedno djelo u romantičkom stilu koje je u sebi sadržavalo kritiku ruskog kmetstva. Međutim, izbačen je sa Sveučilišta, jer je njegova kritika bila previše radikalna pa je onda otpočeo sa novinarskim poslom i 1834. godine njegov prvi novinarski tekst „Literarne sanjarije“ objavljen je u Molva (Izvještaj).

Pri kraju 1839. godine preselio se u Petrograd gdje se i oženio, ali duge godine gladi i siromaštva ostavile su veliki trag na njegovom zdravlju. Dobio je tuberkulozu i poslan je na tretman koji nije uspio pa se vratio kući gdje je uskoro i umro 1848. godine u svojoj trideset i osmoj godini života. Pa iako je taj život bio težak, on je uspio iza sebe ostaviti estetičko i literarno djelo spomena vrijedno koje mu je osiguralo ime jednog od najvećih ruskih filozofa i jednog od osnivača ruskog socijalizma.

On je danas poznat po nekoliko svojih stajališta: jedno je izraženo njegovim riječima da „Smisao same percepcije koja proizilazi iz same punoće života izgleda mi misterioznom.“ pa onda je druga „Božja svetost nije nam dana odozgo, nego leži kao sjeme među nama samima.“, a treća njegova misao je „Za mene ljudska osobnost je sada poviše povijesti, društva i cijelog čovječanstva.“, dok je četvrta njegova misao koja ga definira kao socijalista „Ja znam da industrija jest izvor velikog zla, ali je također i izvor velikog blagoslova. Strogo govoreći samo je ono kasnije, zlo je u dominaciji kapitala i njegovoj tiraniji nad radom.“ Nema dakle nikakve sumnje, da je ovaj literarni pokret bio zaokupiran socijalističkim idejama koje su sve više bivale stvarnost moderne Rusije, a to se dobrim dijelom odnosi i na Turgenjeva, bez obzira na neke izvjesne razlike koje su postojale između njega i ostalih pisaca ovog kruga.

Turgenjev je pisao o Belinskom možda najbolje u svom radu „Vospominanija o Belinskom“ koji je dovršen u Parizu u rujnu 1879. i koji je objavljen u šestoj svesci njegovih Sabranih djela (Sobranie sočinenii, Izdavateljstvo Pravda, Moskva 1968.). Ovdje on napominje, da je njegov prvi susret sa Belinskim bio u ljeto 1843. godine u Petrogradu o kojem je prethodno načuo, da je riječ o gorkom čovjeku i velikom kritiku koji ne odstupa od napada na „sve“ i na sve u literarnome svijetu posebno.

Nema nikakve sumnje, da je njegovo plebejsko porijeklo, kako napominje Turgenjev, bilo razlogom tolikog animoziteta prema njemu i to animoziteta aristokratske klase koju je odlikovao aristokratski duh literature aleksandrovskog vremena. Govorili su za njega, da je nezavršeni student univerziteta, o njegovom razvratnom životu, da je cinik, buldog pas i da je sa svojim karakternim osobinama bliži samom vragu, nego imenu kojega nosi kao Belinski. Iz svih tih skandala Belinski je, prema Turgenjevu, izašao prije svega kao čovjek sa obrazom, a kao mladom čovjeku njemu su bila bliska filozofska pitanja o značenju života, o odnošenju ljudi jedni spram drugih i njihovom odnosu prema božanstvu, prema svijetu i prema besmrtnosti duše. I Turgenjev kaže: „Belinski je bio imenom ein guter Mann, bio je pravedan i čestit čovjek.“( str. 329). koji je svojom filozofijom i svojom literarnom kritikom sa pravom „...zaslužio naziv ruskog Lessinga...“ (str.331).

Bio je zaokupiran znanošću, progresom, civilizacijom i konačno Zapadom, a oni ljudi koji nisu bili dobronamjerni, to su nazivali revolucijom. Odatle njegovo ime da je „zapadnik“, međutim, za njega je Zapad bio priznavanje prvenstva znanosti, zapadne umjetnosti i iskustva, zapadne organizacije života i u tome što je bio duboko ubijeđen u neophodnost obrazovanja. Međutim, on je vjerovao, da nema drugog spasenja kao niti puta od onog na kojega je ukazao Petar Veliki.

Zapadni život razlikuje se od njegovog vlastitog ruskog po svojim specifičnostima porodičnog života, po svojoj povijesti, po svojoj klimi i po svojoj slobodnoj kritičkoj filozofiji. Odatle i njegovo pitanje, da li Rusi mogu postići takav stupanj samobitnosti, da bi se moglo reći kako su akteri povijesnog zbivanja sa čistim obrazom i to je točno, da je Belinski bio patriot i da je volio Rusiju, da je volio ruskog čovjeka, ali je isto tako istina, da je ljubio i obrazovanje i slobodu. Zato je Belinski bio jedan od „krasnorečiveiših“ ruskih ljudi i on je primio ovo „slovo“ u smislu čovjeka uvjerenja, stila, po svom dakle stilu uvjerenja, po toj sili riječi koju je Periklo na primjer priznao „...kao silu govora gdje riječi ostavljaju pečate na duše slušatelja...“ (str.344).

Sa druge strane Turgenjev je dolazio iz aristokratske porodice i bio je čovjek aristokratskih manira za kojega se od 1842. godine, kada je postigao stupanj magistra filozofije, držalo da je jedan od najobrazovanijih mladih ljudi svoga vremena. Otpočeo je u civilnoj službi i u svojoj kratkoj karijeri službenika napisao je „Izvještaj“ koji je imao naslov „Nekoliko misli koje uzimaju u obzir rusku ekonomiju i rusko seljaštvo“.

To je bio relativno opsežan rad sa nekim slavofilskim osjećajima koji je unekoliko reflektirao autorova zapadna stajališta. On je tako ovdje isao, da je ruski patrijalhalni način života dobra stvar, da Rusija posjeduje svoju moralnu čistoću zahvaljujući dubokoj religioznosti i ovo mišljenje se znatno razlikuje od mišljenja Belinskoga koji je opet mislio, da je Ruski narod „duboko ateističan“. Tako je Belinski naprimjer pisao u svom pismu Gogolju da je „Crkva bila i još uvijek jest šampion nejednakosti, laskavac autoritetu, neprijatelj i protjerivač bratstva među ljudima.“

Sa druge strane Turgenjev je u tom radu smatrao, da ruski patrijalhalizam „...ometa civilni progres u Rusiji...“, „...on ne može ostati nepromijenjen...“ i da „...sve zastarjele institucije padaju zahvaljujući bivšem patrijalhalnom načinu života...“ i da su „...danas izvan mode i tegobne.“ Znači, ipak je postojalo jedno izvijesno slaganje među njima.
Nakon rata iz 1812. godine Rusija je iskušavala jednu veliku obnovu i jedno veliko duhovno pročišćenje koje je bilo razlogom vjerovanju, da narod posjeduje velike gotovo neiscrpne duhovne potencije. Najbolji ljudi Rusije tog vremena došli su do zaključka kako su ruska monarhija i sistem kmetstva odgovorni, da je zemlja zapala u neprilike. Tako se stao organizirati jedan tajni pokret sa grupom časnika i službenika koji su 14.12.1825. pokušali izvršiti prevrat rušenjem monarhije i pokušajem, da se uspostavi konstitucionalna republika.

Ova je namjera, međutim, propala, a propala je zato što je monarhija još uvijek bila jaka, dok je prevratnika bilo relativno malo kao što su bili i prilično slabi i ideološki i brojčano. U toj situaciji ruska literatura se susrela sa još uvijek jakim aristokratkim monarhističkim otporom i takvo stanje fakata možemo pratiti i od Puškina do Tolstoja.
Kritički i socijalni karakter ruskog realizma bio je determiniran strogo govoreći prirodom života ruskog čovjeka koja je egzistirala u Rusiji. Zemlja je bila dovedena gotovo do ruba sloma i do ruine zahvaljujući jednoj stvari, a to je bila institucija seljačkog kmetstva. Za prve rane realističke pisce romana kmetstvo je bilo determinirajući faktor ruskog života, dok je njegovo iskorjenjivanje bilo njihov prvi cilj. Tako je i Turgenjev imao izraziti osjećaj prema kmetstvu i smatrao ga je socijalno ekonomskim zlom, ali nije sasvim razumijevao njegovo pravo značenje. To je i bio razlog jednom relativnom padu njegove literature i njegove prve proze o kojoj je kasnije govorio, da nije potrebno nastavljati sa pisanjem, nego je odlučio sve zajedno odbaciti, a onda se cijela situacija oko Turgenjeva promijenila kada je mu je I.I.Panev predložio suradnju sa Sovremenikom, a to je bio jedan od najutjecajnijih literarnih časopisa kojega je utemeljio Puškin i tako je objavljena njegova priča „Khor i Kalinič“. Nakon što je pročitao priče iz zbirke „Lovčevi zapisi“ Belinski, koji je tada vrijedio kao briljantni eksponent ruskog realizma, napisao mu je u pismu:
„Ako ne griješim, vi pozivate da se promatraju fenomeni života i da ih se opiše i da prođu kroz vašu imaginaciju, ali bez da zamjene samu vašu imaginaciju....(ove priče) obećavaju, da ćete biti veliki pisac.“ (S.M. Petrov, Turgenjev, Moskva 1957., str. 21,22).

Ove su priče donijele Turgenjevu ne samo ime u literarnom svijetu, nego su značile i novo poglavlje u ruskoj literaturi realizma. One su predstavljale prvi ozbiljni pokušaj, da se rusko seljaštvo prikaže kao ono koje nije puko neuko, puno predrasuda, kao osiromašena žrtva kmetstva, nego da je tu riječ o ljudskim bićima. Po prvi puta rusko seljaštvo je ušlo u literaturu sa punokrvnim karakterima i za rusko čitateljstvo to je sigurno značilo jedno veliko otkriće i novinu.

Belinski je tim povodom pisao: „Priroda je vječni majstor kopiranja umjetnosti, dok je najveća i najaristokratskija stvar prirode sam Čovjek. I zar nije mužik čovjek?! Ali što može privući interes, vi kažete, neotesanoga, neukoga čovjeka? Fantastično pitanje! Zar to nije njegova duša, njegov um, njegovo srce, njegovi osjećaji, njegove namjere - u jednoj riječi iste stvari koje postoje kod obrazovanih ljudi.“ (Petrov, Ibid 74). Tako su ocrtani tipični karakteri i njihovi ljudski negativni elementi, vlastelinska gospoda i seoski starci kao što je to Turgenjev izrazio kao Burgomaster, bogati seljački tipovi kao u priči „Khor i Kalinič“ kao i elementi ljudske okrutnosti i nepravde ljudi, filistenizam, dodvorništvo i podrepaštvo, hipokriziju i zavist. U konkretnim pojmovima svi su ovi elementi bili degradirajuća manifestacija kmetstva, a s obzirom na ljudske pozitivne elemente, s obzirom na intelektualne i duhovne vrijednosti, Turgenjevljev subjektivizam pronašao je lirsku notu u doista očaravajućim kvalitetima karaktera.

Godine 1852. „Lovčevi zapisi“ objavljeni su kao knjiga i sve su njene priče unekoliko bile kritika kmetstva. Vlada Nikolaja I. prepoznala je tu činjenicu pa je otpustila cenzora Lavova koji je odobrio njenu publikaciju u obliku knjige. Turgenjev se također našao u neprilikama pa je uhićen u roku od jednog mjeseca i protjeran u njegovo Spasskoe imanje za cijelu godinu 1853. Ono što je brinulo posebno rusku monarhiju nije bilo samo to, da je seljaštvo opisano sa ljudskim karakteristikama, da je tu dat portret seljaštva kao ljudskih bića, nego opisi njihova neljudskog stradanja i patnje od ruku seljačke vlastele kao i negativan opis te vlastele, dakle, sve ono što je podsjećalo na omrznutog i opasnog Gogolja.

Ništa manji nije bio ni njihov strah u pogledu autorova prijateljstva sa piscima okupljenima oko literarnog časopisa „Sovremenik“. Tada je časopis vodio pjesnik Nekrasov i Černiševski koji je bio kritičar i filozof i zahvaljujući njihovome vodstvu taj je časopis uskoro postao literarno politička tribina socijalne i ekonomske demokracije. Turgenjev je postao prijatelj sa Černiševskim i njegovom grupom „raznočintsi“ koji su bili nevlastelinska inteligencija i svi su oni mrzili kmetstvo. Međutim, Turgenjev nije bio protivnik monarhije u cijelosti niti u principu, nego se htio udaljiti od Nikolaja I. i njegove „garnizonske države“ i njenih pravila.

S obzirom na literarna pitanja Turgenjev se nije slagao sa Černiševskim u njegovoj glorifikaciji Gogolja i njegove škole, bojao se da je to jednostran pogled koji neopravdano gura literaturu u ruke Puškinove tradicije sa njenom tvrdnjom o pozitivnosti u životu. Dogodilo se, međutim, da ga njegovi suvremenicu u „Sovremeniku“ nisu baš posve dobro razumjeli, jer je on Gogolja razumijevao kao jedan produžetak Puškina, a ne kao njegovu negaciju. Ono što je Gogolj uveo u literaturu nije bila vulgarnost ili niskost, nego svježi i neophodni tijek jasnog nekompromisnog kriticizma koji je bio usmjeren na iskorjenjivanje negativnog u životu, onoga što je omogućavalo sam život, ideal prirode koja priznaje samu sebe u potpunosti i Turgenjev je bio na ovom stajalištu cijelog svog života i kao kritičar i kao pisac, a neke od njegovih najboljih novela bile su produkt ovih njegovih stajališta. Gogolj je opisivao okrutnost i parazitsku prirodu zemljoposjednika i ruske aristokracije, dok je Turgenjev opisivao aristokraciju ostavljajući iza sebe sliku njene moralne i duhovne degradacije trasirajući tu degradaciju u stoljećima starom parazitskom životu koji je bio baziran na kmetstvu.

Nakon 1855. godine novi car Aleksandar II objavio je svoju namjeru, da odbaci kmetstvo i ova namjera nije bila rezultat njegovog dobroga srca, nego je bila diktirana socijalnom nužnošću i on je tom prilikom rekao moskovskoj aristokraciji: „Bolje je odbaciti kmetstvo odozgo, nego čekati da ono otpočne odbacivanjem samoga sebe odozdo.“
Za Turgenjeva to je značilo jedan veliki pozitivni korak naprijed, zraka svjetlosti u mraku, ali za njegovog prijatelja Černiševskoga ništa se posebno novog nije dogodilo i ova je činjenica uvećala konflikte između Turgenjeva i lidera „Sovremenika“. Kada je 1861. godine iznesen Manifest od 19. Veljače, „Sovremenik“ se izjasnio: „Kmetovi su slobodni, ali su bez zemlje.“, dok je za Turgenjeva ovo ipak bilo nešto daleko bolje, nego ništa ili kao ranije stanje.
Turgenjev je mislio, da je sloboda naroda jedan postepeni proces koji uključuje mnogo zajedničkog rada svih, posebno čitave ruske inteligencije bez obzira na njihovo socijalno porijeklo i da u ovom procesu sudjeluju sve socijalne grupe ruskog društva. Njegovi drugovi iz „Sovremenika“ mislili su nešto drugačije, a to je da nacija ne može ići naprijed sa aristokracijom iz jednog prostog razloga, a taj je da aristokracija odumire. Oni, dakle, nisu gledali na stanje stvari kao Turgenjev, da su im od vitalnog interesa nacionalni interesi, nego su imali klasni pogled na stanje stvari. Kada je Černiševski pozvao seljaštvo, da se otvoreno podigne protiv monarhije i aristokracije, Turgenjev mu je okrenuo leđa.

Postojalo je, dakle, nešto kod Turgenjeva što ga je bilo strah kada je imao u vidu „raznočinaja inteligenciju“ koju je imao prilike sresti u „Sovremeniku“, a što je opisao u svome romanu „Očevi i sinovi“ kroz lik mladog i siromašnog sina vojnog liječnika Bazarova. On je imao snagu i sposobnosti, ali je nešto bilo pogrešno sa njim, naime, Bazarov nije ponudio ništa konstruktivno. On je bio nihilist i ovaj pojam je Turgenjev originalno uveo u literaturu. Sva njegova filozofija bila je odbacivanje i negacija. On je odbacivao sve stvari bez diskriminacije bez obzira što je on znao, da su one dobre ili zle ili bez obzira što o njima ništa nije znao zato što je „volio negirati“, zato što je „um toliko konstruktivan“. Po ovoj glavnoj odlici Bazarov se ništa ne razlikuje od naših praksis filozofa koji su također bili nihilisti kod kojih je negiranje bilo razumijevano kao totalna destrukcija čitavog svijeta u cjelini kao što je to bio slučaj kod Milana Kangrge i za razliku od Turgenevljevog nihilizma, gdje je riječ o prevrednovanju vrijednosti, a ne o totalnoj destrukciji, „kritika svega postojećega“ značila je upravo totalnu negaciju života pa onda nije čudno, da je na koncu okončala kao nefilozofija ili kao protufilozofija tako da je odustajući od historijskog materijalizma na koncu odustala od čitave filozofije.

Pored Antonoviča i Herzena koji su iznijeli negativna mišljenja o ovom karakteru, Pisarev je mislio sasvim drugačije pa je u svom časopisu „Ruska riječ“ napisao: „Bazarov je tipizirao našu mladu generaciju. U njemu se kombiniraju oni kvaliteti koji su u malome prošireni kroz narodne mase i pojava ovoga čovjeka jasno oblikuje čitateljev duh.“
Međutim, je istina da je Bazarovljev odnos prema nediskriminirajućoj negaciji bio tipičan za dio nove inteligencije i bilo bi nepravedno kada bi se taj odnos pripisao samo sljedbenicima Herzena i Černiševskoga. Negiranje i negacija je bila karakteristična za novu „raznočinaja inteligenciju“ u cjelini. Negacija je bila oznaka vremena i ona je u velikoj mjeri stvorila ruski realizam i kao što je bila primjerena Gogoljevoj školi, ona je isto tako bila prisutna i kod Turgenjeva.

Nakon ove novele Turgenjev je zapao u veliku moralnu depresiju. On je očekivao, da će nakon Manifesta uslijediti neki dobitak za zemlju u cjelini, međutim, dogodilo se sasvim drugačije pored carističke politike koja je imala nezdrave efekte na ekonomiju zemlje. U namjeri da onemogući djelovanje opozicionih grupa u zemlji, vlada se okrenula protiv „raznočinaja inteligencije“. Tako je Černiševski osuđen na teški prinudni rad i protjeran u Sibir, Pisarev je takoder uhićen i bačen po lošem poznatu Petropavlovsku tvrđavu, dok su časopisi „Sovremenik“ i „Ruska riječ“ suspendirani.

U poslijereformskom periodu u Rusiji primjetno je kod Turgenjeva jačanje zapadne orijentacije, dok je aristokratska reakcija sabotirala reforme i dok je „raznočini demokracija“ prihvatila utopijske ideje socijalne transformacije kroz seljačke komune baš u vremenu kada je Rusija ležala povaljena i bespomoćna, Turgenjev je vidio vesternizaciju kao jedini put i to u tehničkom, kulturnom i obrazovnom smislu.

Njegovi posljednji radovi obojeni su pesimizmom, nostalgijom prema prošlosti i tvrdnjom u vjeru u budućnost. Nakon duge bolesti, umro je 1883. godine. Rusija ga je oplakivala dugo i duboko!

iz moje 31. knjige "RUSKA ZORA"

http://www.digitalne-knjige.com/gavrilovic31.php

https://blog.dnevnik.hr/prokleta-od-daljina