Htio sam reći par riječi oko tih štrajkova u Uljaniku. Nema nikakve sumnje, da je riječ o jako signifikantnom kretanju u našoj domaćoj brodogradnji za koju je veliko pitanje hoće li uopće opstati. Tobože je Vlada izdvojila milijarde kuna za sanaciju naše brodogradnje i kako je sada vrijeme, da se cijela industrija stavi na zdrave osnove pronalaskom novih tržišta i novim poslovnim partnerima. Međutim, u cijeloj toj priči oko Uljanika nedostaje jedan kardinalan moment, a to je pitanje radničke solidarnosti u Hrvatskoj u cjelini.
Vlada nije imala potrebe pretresati značajnije taj problem očuvanja brodogradnje, dok sindikati nisu učinili ništa u organiziranju radničkog protesta i otpora, nego se sve završilo nagodbama oko minimalne plaće. Svojevremeno se govorilo, da je prostor Balkana unekoliko kao slučaj Koreje pri čemu se Hrvatska uspoređivala sa Južnom Korejom prema svojim ambicijama, da izgradi jedno suvremeno kapitalističko društvo, ali ja nigdje u Hrvatskoj trenutno ne vidim slučaj Južne Koreje.
Sindikalni pokret je u ovoj zemlji neobično jak pa onda nije čudno, da radnici zadovoljavaju svoje potrebe štrajkovima i zahtjevima prema poslodavcima, dok je slučaj hrvatskih sindikata takav, da Vilim Ribić već desetljećima dobiva lijepu plaću u svom sindikatu, a da za uzvrat njega nigdje nema u promociji radničkih interesa. Isto tako nigdje ne postoji volja, da se hrvatsko radništvo organizira u pravcu jednog generalnog štrajka, a slučaj brodogradnje je takav, da bi takav štrajk svakako imao značajne reperkusije na vladajuću garnituru i na hrvatske poslodavce. Odatle je sasvim signifikantna činjenica nepostojanja elementarne radničke solidarnosti što je unekoliko normalno ima li se u vidu činjenica, da je hrvatsko radništvo totalno destruirano i obespravljeno, a da ga politički artikulira stranka SDP koja se pokazuje totalno nesposobna i nedorasla vremenu u kojem se nalazi pored negativne slike koju dobiva zahvaljujući unutrašnjim sukobima, borbama za vlast i prevlast, korupcijom, nepotizmom, podrepaštvom.
Kako izgleda jedna vijest iz Južne Koreje, najbolje se vidi iz ovoga priloga:
„Štrajk i prosvjedi radnika pulskog Uljanika samo su još jedna od posljedica nesređene situacije koja vlada u domaćoj brodogradnji već više od dva desetljeća. Dok su osamdesetih hrvatska brodogradilišta bila u samom vrhu europske i svjetske brodogradnje, jačanje istočnoazijske konkurencije i relativna nebriga za sudbinu domaćih škverova su u međuvremenu bacili domaće divove na koljena i ovih dana radnike na ulice. No vijesti koje dolaze iz Azije ukazuju na to da situacija nije bajna ni u državi koja je bila jedan od glavnih krivaca za pustoš u europskim brodogradilištima.
Sindikati iz južnokorejske korporacije Hyundai Heavy Industries u ponedjeljak su također započeli djelomičnu obustavu rada kako bi prosvjedovali protiv plana restrukturiranja kojim taj najveći svjetski brodograditelj želi prebroditi krizu zbog pada narudžbi. U poslovnoj jedinici koja se bavi proizvodnjom morskih energetskih postrojenja, poput naftnih ili plinskih platformi i druge povezane infrastrukture, predviđeno je otpuštanje oko dvije tisuće radnika, zbog čega je njih 12 tisuća odlučilo od ponedjeljka do srijede djelomično obustaviti rad. Kim Sook-Hyun, direktor tog dijela proizvodnje u Hyundaiju, u prošlotjednom pismu radnicima napisao je da 'zbog oštre konkurencije' ne uspijevaju osigurati dovoljno narudžbi, zbog čega će morati upotrijebiti 'sve moguće mjere za preživljavanje, uključujući smanjivanje opsega proizvodnje, kao i prijevremene mirovine'. Londonski The Financial Times piše da je Kim krajem prošlog tjedna podnio i ostavku na svoju poziciju zbog neuspješnog vođenja poslovanja.“
(tportal.hr 28.8.2018)
Dakle, ovdje vidimo kako su sindikati jako dobro uspjeli organizirati radnički protest što je bez sumnje imalo reperkusije na aktualno stanje stvari i na zaštitu socijalnih interesa radničke klase. Prema tome čini nam se, da bi nam južnokorejski slučaj trebao biti primjer organiziranja radničke klase i kod nas kako se ne bi događalo, da na koncu cijela priča bude okončana zahtjevima za minimalac. Uz jednu dodatnu činjenicu, a ta je da se sve više obrazovanih radnika odlučuje za odlazak u druge zemlje što može imati katastrofalne posljedice po čitavu brodograđevnu industriju kod nas.
S obzirom na prioritete, ne vjerujem da je moguće čitavu ekonomiju zemlje svesti na turizam radi lake zarade, provoda, kozmetike, dok jedna naša temeljna industrija treba odumrijeti. Uostalom nemoguće je budućnost zemlje i njen ekonomski prosperitet graditi samo i isključivo na turizmu kada je poznato, da imamo mnogo dobitaka i razvojem temeljne industrije koja zahtijeva visokoobrazovane sručnjake i specijaliste. Inače će nam se i dalje događati, da nam mladi ljudi odlaze iz zemlje u potragama za boljim i prosperitetnijim životom.
bglavac
irida
edin.kecanovic
