STENOGRAMI OKO FILMA “DIKTATOR”

Pa sudbina ovih stenograma je neobična: kao član radne grupe koja je ocjenjivala film jugoslavenskoameričke produkcije pod radnim naslovom Diktator ja sam imao svoj primjerak toga stenograma ali se dogodilo da sam njega izgubio u silnim selidbama kako u Hrvatskoj tako I u Australiji gdje sada živim. A onda sam se obratio ljudima za koje sam znao da taj stenogram imaju. Pa sam se tako obratio Miri Šuvar ali se ona pravila ludom, pa sam se kasnije obratio Milanu Rakovcu koji je također bio član radne grupe ali se I on pravio lud, pa sam se onda javio Radi Dragojeviću a on nije našao za shodno niti da odgovori na moje pismo. I na koncu sam se obratio Teni Perišin koja je bila iznenađena tom činjenicom da nemam taj stenogram pa me onda uputila na Hrvatski državni arhiv. I doista ljubaznošću ljudi koji rade u Arhivu a zahvaljujući praksi da je arhiva otvorena za zainteresirane I da je moguće doći do digitaliziranoga dokumenta ja sam nakon godina lutanja I frustracije na koncu dospio do nekoliko dokumenata koji su bili pohranjeni u Arhivu pod rednim brojevima D-8009, D-8019 ,i D-8040.

Taj film radnoga imena Diktator je predstavljen američkoj publici u novembru 1985 godine pod imenom Mussolini: The Untold story .I kada američki autori spominju ovaj film onda naglašavaju da je riječ o televizijskoj biografskoj miniseriji I drami koja prati pojavu, način vladanja I totalni pad talijanskoga diktatora Benita Mussolinija kojeg u toj seriji igra poznati američki glumac George C.Scott koji je poznat našoj publici po liku generala Patona iz istoimenog filma. Sada je on glumio Mussolinija u njegovom privatnom životu uključujući I dugogodišnju romancu sa partnericom Clarom Petacci koju u ovoj seriji igra Virginia Madsen . Ova drama nije dobila nikakav Oskar kako je to naivno zamišljao Fadil Hadžić koji je vodio raspravu u SSRNH o valjanosti toga filma nego je bio nominiran za dva Emmy Awards, I to za editing I za zvuk, ali nije dobio na koncu nikakvu nagradu. Postoji naravno I stranica Wikipedije gdje se spominje ovaj film pa se neki podaci mogu I tu pronaći. Interesantno je da je Mussolini ekraniziran 30 godina prije filma o Franklinu Rooseveltu The Roosevelts : An Intimate History iz 2014 godine gdje je isto riječ o televizijskom miniseriji - što vijerno govori što je to američkoj javnosti tih godina bilo preče I važnije.

Pa ja dugo nisam mogao doći do tih dokumenata jer su se ljudi iz staroga režima bojali da bi sada mogla doći do javnosti sva prljavština Partije u kojoj se kao u kaljuži valjala večina nas politički angažiranih iz koje nije bilo moguće izaći posve čist I nevin. Netko se od nas izgubio a netko je nastavio dalje umrljan blatom Partije.

Ali je ostao sraman biljeg od kojega nitko ne može pobjeći a taj je da je snimanjem toga filma u Hrvatskoj popljuvan čitav Vladimir Nazor I čitav hrvatski antifašizam kojima smo se dičili kao svjetionicima nove civilizacije . Jer je bilo apsurdno a I danas je apsurdno da se od Mussolinija pravi dramski lik prema kojem je Mussolini heroj samo u tragičnim političkim konstelacijama. Mi smo tome filmu dali svoje glumce, svoje rekvizite, svoje biblioteke, svoje katedrale, svoje ceste I svoje šume…..a za tako male pare kao što je suma od 2,9 miliona dolara. Pa bi onda meni moj punac Slavko Rex koji je iz rata izašao kao partizanski poručnik rekao: “A što mi ne bi nešto I zaradili!?” Istina za tako male pare prodan je cijeli socijalizam I čitav progresivni svijet Jugoslavije pred kojim se sada otvarala nova perspektiva monstruozne I brutalne stvarnosti. I mi sada pred ovim stenogramima gledamo tko je to kod nas pljunuo po Nazoru I cijelom hrvatskom antifašizmu I vidimo da su to najbliži Titovi suborci kakav je na primjer bio Veljko Bulajić I najodaniji Krležini prijatelji I akademici kakav je na primjer bio Marijan Matković. Njihove su diskusije zabilježene u ovim stenogramima

Glavna rasprava u SSRNH bila je zaključena podošenjem jednoga adenduma kojega je sastavio Ervin Peratoner a koji je istakao istinu da je o Benitu Mussoliniju moguće govoriti kao o ratnom zločincu prve kategorije I da UN nisu odustale od te ocjene do dana današnjega. Dok sam ja svoje izlaganje završio riječima koje su upućivale na odgovornost ljudi I da čitav skandal treba objelodaniti u javnosti. Taj adendum je potpisalo svega troje članove radne grupe, već spomenuti Peratoner, Milan Rakovac I moja malenkost Zlatan Gavrilović Kovač dok su se svi drugi povukli kao nezainteresirane osobe. S tim da je Ervin Peratoner dolazio iz poznate fašističke obitelji koja je Mussolinija osobno poznavala ali je cijeli svoj život bio I ostao komunistom. I u dodatku, da sam ja također dolazio iz obitelji koja je bila opterećena ustaškom prošlošću jer je I moj ujak bio domobranski dočasnik koji je kao stražar služio u ustaškom logoru Lovrijenac u Dubrovniku. I mi sada na temelju ovih stenograma vidimo tko je to zapravo fašist I tko je konzervativnih pogleda na svijet a tko su nositeljima nove civilizacije, da čovjek pukne od smijeha! I mi sada vidimo što je to taj “moderni moral” o kojem Koča Popović raspreda sa emfazom , što je taj “moral insanity anno domini” o kojem lamentira gospodin Rudi Supek, što je taj smoupravni moral koji stoji naspram “izopačenoga normativnoga morala” Kanta I koji se razvija protiv svake “reakcionarne misli”

Od snimanja ovoga filma o Mussoliniju kod nas u Hrvatskoj 1984 godine do danas je prošlo točno 40 godina. Ali stoji kao ocjena da je taj film I naše prilike toga vremena pred raspad zajedničke države anticipirao buduće događaje koje vezujemo za vrijeme domovinskoga rata I zločina koji su taj rat pratili na svim stranama . Ali je porazna jedna činjenica a ta je da je ISTI REŽIM koji je slavio Mussolinija kao heroja godinu dana kasnije sudio ministru odbrane NDH Andriji Artukoviću za zločine počinjene u Hrvatskoj nad nevinim stanovništvom u Drugom svjetskom ratu. Iz toga proizlazi notorna činjenice da ta Partija koja je bila “avangardom” društva a pod čijom kapom je sniman film o Mussoliniju kao I suđenje Andriji Artukoviću u gotovo isto vrijeme, NIJE IMALA POJMA što radi nego je lutala od mila do nedraga pustinjama naše političke stvarnosti.

Nakon ovih diskusija ja sam prema preporuci Mire Šuvar dospio kod psihijatra Muradifa Kulenovića u Centru za mentalno zdravlje u Zagrebu koji mi je nakon prve seanse dao injekciju depo moditena od koje se kao I u slučaju heroina postaje zavisan od prve injekcije za čitav život. A tu sam injekciju dobio u smislu “preodgajanja” jer sam “opasan” student I jer “pravim pizdarije” kako je Kulenović jedanput izjavio . Pored toga da ja svojim napisima I svojim javnim djelovanjem “vrijeđam kolektivnu svijest” a za takve uvrede postoji onda I primjerena kazna. Tako sam pod dijagnozom teškoga duševnoga bolesnika I šizofrenika dospio I na ovaj kontinent na drugom kraju svijeta.

Sada se ovi dokumenti stavljaju pred javnost kako bi se donijelo ispravno mišljenje o stanju fakata vremena u kojem smo živjeli I u kojem smo učestvovali kao politički akteri koji svagda imaju na umu da je moguće da se iz naše kaljuže nikada ne izvuče kao čista osoba . Prije je istina da smo prisiljeni nositi breme Partije koja se uopće nije snalazila u vremenima teških nacionalnih iskušenja

dr. Zlatan Gavrilović Kovač