KAKO SAM IZBAČEN IZ CK HRVATSKE

U ovim stenogramima koje čitatelj ima pred sobom prati se “slučaj” Zlatana Gavrilovića, dakle mene osobno, nakon opsežnih ispitivanja jedne grupe partijaca Gradskoga Komiteta Zagreba u pogledu mojih stajališta o frakcijama u Hrvatskoj . Cijela afera je potekla mojim izjavama da Studentski list ,u kojem sam bio glavni urednik , treba podržati jednu frakciju u CK Hrvatske. Pa je onda neko vrijeme kasnije novinarka SLa Nina Ožegović potakla diskusiju u Gradskom komitetu koji je bio jedan od izdavača Sla. Bila je oformljena jedna grupa ljudi koja je trebala ispitati moju podobnost. Jedan od članova te grupe bio je I psiholog Dean Ajduković koji je preko noći od partijskoga žandara postao hrvatski branitelj I kao takav u novoj Hrvatskoj dobio nagrade za životno djelo. Dakle taj je “slučaj” kasnije prenesen na CK Hrvatske I na Ideološku komisiju istog CK gdje sam bio član. Ne treba smetnuti sa uma da je to ista ona inkriminirana Komisija koja je pripremila Svjetovanje u sferi kulture iz 1984 godine I koja je stekla glas najprimitivnije staljnističke sile bivšega režima. Slijed toga slučaja na ovoj Komisiji moguće je pratiti I u ovdje priloženim stenogramima

Htio ih ukratko nešto reći u pogledu tih frakcija. Kod nas je to pitanje frakcijskih borbi bilo na dnevnom redu nekoliko puta. Prvi puta 1928 godine kada je Tito napao neke ljude zbog frakcionašenja. A onda se ta tematika ponavljala I tridesetih godina prošloga stoljeća kada je Josip Broz gradeći monolitnu partiju a poučen iskustvom Staljina za frakcionaštvo optuživao I mnoge poštene ljude koji su zbog različitoga stajališta morali trpiti kvalifikative trockista I stranih agenata međunarodnoga fašizma. U moje vrijeme u Hrvatskoj se uopće nije spominjao taj pojam “frakcija” nego je on pao u zaborav zahvaljujući monolitnoj sjeni Tita pod kojom su se svi sklanjali. A otvaranje te diskusije u Hrvatskoj značilo je nešto kvalitativno novoga u općem metežu I baruštini Komunističke partije. Pored toga da sam ja mislio da je otvaranje te diskusije više stvar procesa unutarpartijske demokracije I dijaloga, mnogo prije nego jednoumlje monolitne Partije. U tom smislu ja sam bio na istim političkim pozicijama na kojima je kod Rusa bio Gorbačov . Tako je Gorbačov u svojim prekrasnim Memoarima koji su prevedeni na engleski jezik 1995 godine na stranici 314 zapisao: “ Our own experience – like, I suggest, the experience of other Communist parties – has shown quite convincingly that no inventions or tricks, including tolerance for factionalism , can serve as a reliable guarantee against bureaucratization and ossification.” Ovdje dakle Gorbačov misli da je tolerancija frakcija jedan mogući put prevladavanju birokratizirane partije. Možda ne potpuno prevladavanje, ali jedan korak jest.

Moje mišljenje se dakle razlikovalo od onih koji su u građanskim partijama vidjeli alfa I omegu ili od kurentne naše Partije koja je bila opterećena kompromisima, lovom na glasove, jeftinom demagogijom, intrigama, laktašenjem I birokracijom . Ja sam više isticao povijesnu misiju Komunističke partije poučen iskustvom mladoga Lukacsa da prelaz iz staroga u novo društvo ne znači samo puku ekonomsku ili institucionalnu nego istovremeno I moralnu promjenu. I naravno da sloboda ne može biti samo jedan plod, jedan rezultat razvitka nego mora nastupiti jedan trenutak razvitka gdje će ona postati jedna od pogonskih snaga . Pri tome mi je stalno lebdio pred očima Lukacsev napis iz 1920 godine Moralna misija komunističke partije da naime kod Partije postoji nešto više od dijalektike I totaliteta o kojima govori Lukacs u Povijesti I klasnoj svijesti. Dijalektika I totalitet imaju takoreći spoznajni karakter za razliku od moralnih pitanja Partije koja referiraju na fundamentalna metafizička pitanja moralnoga imperativa. To se naravno posve razlikovalo od naše faktičke Partije za koju je vrijedila ona istina koju je meni jednom iznijela sekretarica Joze Petovića člana Predsjedništva CK I kasnije Predsjednika Privredne komore, izvijesna Zagorka Bubalo koja je jedared rekla: “Ma znaš, dođe brod u luku I onda treba istovariti teret, pa onda Jozo time komandira…” Ta faktička partija koja se najviše brinula oko restorana školjkama bila je nešto sasvim različito od one revolucionarne partije proleterijata o kojoj sam ja čitao kao mladi student filozofije. Mislim da se to vidi I iz ovih stenograma….

Zlatan Gavrilović Kovač