Sreća je uvijek krajnji rizik 

 

Depresivni se ljudi bave svojim »simptomima«: tugom, gubitkom energije, nemirnim spavanjem, promjenama teka, smanjenom mogućnošću uživanja. Uglavnom po­ kušavaju ublažiti bolne simptome pomoću lijekova i psi­ hoterapije. Ponekad im ukazujem da možda postoji neš­ to pozitivno u njihovoj depresiji, osobito kada mi se uči­ ni da u terapiji nema napretka.

Jedna od prednosti depresije je sigurnost koju pruža. Dakako, isto bismo mogli reći i za kronični pesimizam, koji je često prethodnik i očitovanje depresije. Pesimisti­ ma je teško oduzeti iluzije; već su ionako obeshrabreni i neosjetljivi na nevolje. Budući da nikada ne očekuju neš­ to dobro, rijetko se kada razočaraju; sebe smatraju realis­ tima. Kad im kažem da se naša očekivanja, bila dobra ili loša, najčešće ispune, ne vjeruju mi jer već odavno oče­ kuju samo najgore.

Zatražite li od depresivne osobe da odbaci depresiju, često osjeća otpor. Ako postane sretna, preuzima rizik gubitka te sreće. Sva značajna postignuća zahtijevaju od nas preuzimanje rizika: rizik neuspjeha s izumom, u ist­ raživanju ili u ljubavi. Živimo u društvu koje se kloni rizika. Jako puno vremena i energije posvećujemo  »sigurnosti« u svemu što radimo. Uče nas da vežemo pojas u automobilu, da zaključavamo vrata, da ne pušimo, da sva­ ke godine idemo na liječnički pregled i da prije nego poč­ nemo vježbati konzultiramo liječnika. Brinemo o vremenu, opsjednuti smo sigurnošću svoje djece, živimo okruženi alarmnim  sustavima  i  naoružani  smo  protiv  provalnika. Danas većinu ljudi ne brinu rizici koji su bili uobiča­jeni u prethodnim naraštajima: smrtnost djece, zarazne

bolesti, prirodne katastrofe. Odlučili smo da će određeni članovi društva - policija, vatrogasci, vojnici, sportaši - prihvatiti rizike kojih se mi ostali pribojavamo. Živopis­ ni prikazi junaštva u filmovima i romanima zamjenski su izvor uzbuđenja i predstavljaju iskrivljene primjere hrabrosti. U tim je prikazima povezanost nasilja, kontrole i hrabrosti neminovna, ali gotovo da i nema nikakva zna­ čenja u našem životu.

Često je vrlo teško navesti nesretne ljude da prihvate rizike koji su prijeko potrebni u promjeni stavova i pona­ šanja odgovornih za njihovu kroničnu obeshrabrenost. Psihijatrija je donekle pridonijela tom problemu  ozna­ čivši depresiju kao poremećaj kemijske ravnoteže i usm- jerivši je na farmakološka rješenja. Na to su nas djelo­ mično navele (i prisilile) osiguravajuće tvrtke, jer uporno odbijaju  isplatiti  naknadu za psihoterapiju.

A što je psihoterapija? To je ciljani razgovor u službi promjene. Ljudi koji dolaze tražiti pomoć žele promje­ nu. Najčešće žele promijeniti svoje osjećaje: tugu, osjećaj izgubljenosti, bijes, prazninu, nesigurnost. Osjećaji nam uglavnom ovise o vlastitom tumačenju događaja oko nas i u nama - o stavovima. Osjećaje ne uvjetuju stvarni do­ gađaji, nego način na koji ih definiramo i reagiramo na njih. Za one koji imaju emocionalnih problema karakte­ ristično je da su izgubili, ili vjeruju da su izgubili, sposob­ nost odabiranja postupaka koji će im donijeti sreću.

Primjerice, zamislite osobu koja je toliko zabrinuta da više ne može normalno funkcionirati u svijetu. Svaku odluku mjeri time hoće li joj povećati ili smanjiti tjesko­ bu. Odluke te osobe su ograničene potrebom za izbjegavanjem tjeskobe i zato joj je kvaliteta života sve slabija. Tjeskoba je zbog toga sve jača i uskoro se osoba počne plašiti same tjeskobe. Ljudi se plaše voziti automobil, ići u kupnju, a ponekad čak i izaći iz kuće. U takvim sluča­ jevima neki pacijenti imaju osjećaj da im je mogućnost odabira toliko ograničena da se povlače od dodira s lju­ dima. Takvo se povlačenje javlja i u teškoj depresiji.

Zadatak je psihoterapeuta da u njima probudi nadu. Pacijentima često postavljam pitanje: »Čemu se radujete?« Ljudi preplavljeni tjeskobom ili depresijom nemaju odgo­ vora na to pitanje. No, oni koji su uistinu izgubili svaku nadu razmišljaju o okončanju života.

Razgovarajući  s  osobom  sklonom  samoubojstvu,  vrlo je rijetko pokušavam odgovoriti. Umjesto toga, želim da mi kaže što ju je dosad sprečavalo u tome. Najčešće je riječ o vezama koje joj ne dopuštaju da si oduzme život kad je suočena s nepodnošljivom  emocionalnom  patnjom.  Ni­ kako se ne može zanijekati bijes koji je u temelju svake odluke o samoubojstvu. Samoubojstvo je svojevrsna kletva upućena svima koji nas vole. Uz to je i krajnja izjava o bes­ pomoćnosti, ali i  objava  najbližima  da  njihova  ljubav pre­ ma nama i naša prema njima nije bila dovoljno snažna da nas održi na životu barem još jedan dan. Očajni su ljudi najčešće jako zaokupljeni  sami sobom. Samoubojstvo je krajnji izraz te zaokupljenosti. Ljudi skloni samoubojstvu u svima  oko  sebe,  uključujući  i  terapeuta,  izazivaju  suosjećaj i strah, ali mislim da je razumnije suočiti ih s njihovom se- bičnošću i bijesom koji su dio svakog samorazornog čina.

Sprečava li takav pristup samoubojstvo? Ponekad. U trideset tri godine psihijatrijske prakse samo sam jednom izgubio pacijenta. Mlada majka dvoje djece, depresivna zbog teškog razvoda, ubila se istoga dana kad je trebala biti primljena u bolnicu. Budući da nije došla u bolnicu, nazvao sam policiju i otišao njezinoj kući, gdje smo je pronašli. 

 

Toga sam dana odbacio sve iluzije da bih na bilo koji način mogao kontrolirati život očajnog čovjeka.

Puno godina nakon toga događaja, telefonom mi je pri­ općeno da je moj mili sin Andrew, dvadesetdvogodišnjak, samoubojstvom okončao trogodišnje mučenje s  bipolar- nim poremećajem. Još ni danas, trinaest godina kasnije, rije­ čima ne mogu izraziti tugu koja me prati od toga strašnog dana. Poremećaj je prirodnog životnog poretka kada rodi­ telji pokapaju djecu. U pravednome se svijetu to nikada ne bi moglo dogoditi; u ovome se svijetu događa.

Kad je Andrevv okončao dugotrajnu bitku s očaja­ njem, za sobom je ostavio mnoge ljude koji su ga voljeli i u čijim se uspomenama miješaju radost koju nam je da­ rivao i vječna tuga zbog njegove smrti. Dok sam pregle­ davao njegove zapise koje mi je ostavio, naišao sam na školsku zadaću koju je napisao u devetoj godini.

 

Bilo je oko pola tri poslijepodne; tata i ja smo trčali više od sat vremena. Vjetar nam je puhao u lice pa sam počeo trčati iza oca i on me je štitio od vjetra. Natjecali smo se s još 200 trkača. Staza je bila naporna, s mnoštvom strmih brežuljaka. Na posljednjem smo kilometru ubrzali korak i pretekli nekoliko trkača. Kada smo stigli do staze, morali smo je obići i tako smo završili utrku na dvadeset kilometara.

 

Bio je izvrstan učenik, predsjednik razreda u srednjoj ško­ li, a kad su se pojavili prvi znaci bolesti, na drugoj godini koledža, bio je izabran u studentsko vijeće. Tri je puta bio u bolnici; raspoloženje mu se mijenjalo između ma- nične neorganiziranosti i teške depresije. Nadam se da su mu posljednji očajni trenuci donijeli olakšanje i da je očekivao oslobođenje od tjeskobe koja ga je pratila. Mo­ lim se da je na kraju pronašao mir za kojim je tragao. Ta mi je nada jedina pomogla da podnesem vlastitu bol i nastavim  živjeti.

Bolest je bila hladan vjetar od kojega ga nitko od nas nije mogao zaštititi i koji ga je naposljetku odnio. Prerano je odlučio otići, ali znam da nas je volio kao što smo i mi voljeli njega; oprostio sam mu što mi je slomio srce i vjeru­ jem da je i on meni oprostio sve moje pogreške. Kad se prisjećam njegova smijeha, čujem stihove stare pjesme Toma Paxtona:

 

Odlaziš bez ijedne riječi pozdrava. Nećeš li barem trag ostaviti za sobom? Mogao sam te više voljeti,

Nisam htio biti grub.

Znaš da to nikada nisam htio.