Zaista me teško impresionirati (mada ljude, logično i naravno, to hoće li me impresionirati ili ne – boli briga...). Ovaj je roman to uspio. :)

U nekim se likovima, situacijama, mislima... obično prepoznam, pa sam tako i sad prepoznala sitne dijelove svoga života u Marini (kako bi se drugačije zvala kad nitko nije znao sakrit' suze kao ona...?), Mikuli (po nekim objektivnim okolnostima koje me prate kroz život)... mislima profesora Antuna...

„Tko je najdobriji?“, čitam i prisjećam se svog prijatelja profesora, nakon što sam izustila riječ „najdobriji“, a on se smiješi, oslovljava me imenom te kaže da bih s obzirom na svoje zvanje trebala znati da se ne kaže nadobriji nego – najbolji. „Dobar, bolji, najbolji; pozitiv, komparativ, superlativ“, rekoh, „ipak... draža mi je nepravilna riječ najdobriji... jer nosi u sebi dobrotu kao osnovu koju želim naglasiti...“

Djelić sebe pronašla sam i u Emilovom preosjetljivom sluhu (ipak ne toliko), u svojevoljnom selektivnom mutizmu (mogu pričati sa svakim, ali ne želim), u ljubavi prema pahuljicama i snijegu, čak sam se jednoj sličnosti i nasmijala – uvijek mi je žao baciti kutije od cipela... :)

Čestitke od srca autorici i moje obećanje da ću pročitati sva njena djela, koliko ih god bude, a nadam se da će ih biti puno jer... ako je roman prvijenac ovako sjajan, onda ne mogu ni zamisliti kakve fantastične knjige tek slijede! :)

Topla preporuka svima...