SOLARNA JOGA
Kad su u 19. stoljeću britanske okupacione vlasti u Indiji zabilježile postojanje jogija koji su navodno imali više stotina godina, počelo je istraživanje fenomena fantastično starih ljudi. Pričalo se da je dio tih ljudi poznavao jednu od najčuvanijih tajni svih vremena
- solarnu jogu, odnosno način kako se fizičko tijelo može pomladiti izravnim upijanjem sunčeve energije preko očiju.
Sredinom prošlog stoljeća, stanoviti je Swami Višudananda pred skupom znanstvenika oživio mrtvog vrapca, tako da je osobitom lećom u njegovo oko usmjerio sunčevu zraku. Iako je vrabac živio svega 1 sat, gotovo da nema zapadnog autora koji se ne poziva na ovaj fenomen kada je u pitanju tajna solarne joge. Razvijena je teorija o tome da je moguće živjeti samo od sunčeve energije, zato što je razlika u strukturi klorofila iz biljaka i hemoglobina iz ljudske krvi neznatna. One koji su ovladali moćima manipulacije sunčevom svjetlošću nazvali su "onima koji se hrane Božjom manom". Zabilježeno je da je nizozemski tim liječnika 30 dana ispitivao Prahlada Đanija, asketa iz savezne države Maharaštre, koji je u izolaciju stavljen bez hrane i vode. Ipak, većina solarnih jogija nisu podvrgavani rigoroznim znan- stvenim testovima. Najpoznatiji od njih je svakako lutajući svetac Sun-jogi Umašankara, čovjek koji se dan-danas bez problema kreće himalajskim visovima pješice i gotovo bez ikakve odjeće, čak i pri temperaturama od -20 stupnjeva Celzijusa. Iako satima gleda u Sunce i iz njega, kako kaže, crpi energiju, liječnici su ustanovili da su
njegove oči sasvim zdrave. Oni koji ga poznaju kažu da ima nadnaravne moći u koje spada i inedia, potpuno višemjesečno gladovanje bez ikakvih poslje- dica za organizam.
Znanost o svjetlosti je most između znanosti, intuitivne spoznaje, zdravlja i osobnog razvoja. Jer svjetlost je temeljni sastojak iz kojeg nastaje i razvija se sav život. A bolesti i zdravlje bića, kao što su smatrali znanstvenici i istraživači o kojim će biti riječi, rezultat su njegove mogućnosti ili nemogućnosti da uzimaju i koriste svjetlo.
LEO LINE
Znanost o svjetlosti u isto vrijeme je prastara i potpuno nova. Dugo je trebalo da opet počnemo shvaćati jednostavnu istinu - da smo dio okoliša, stvoreni da s njime izmjenjujemo energiju i da živimo od njega. Taj poredak, koji postoji od nastanka života, zaboravili smo kad smo počeli usavršavati prirodu kako bi nam bilo udobnije. U tom "redizajniranju" tehnološki smo napredovali, kretali smo se sve brže, sve smo lakše komunicirali, produžili smo životni vijek. No, tehnologija je počela uzimati i svoj danak, barem kad je riječ o zdravlju. Na sve složenije načine počeli smo liječiti različite simptome, stvarajući pritom druge bolesti, često zaboravljajući da je zdravlje zapravo komunikacija, a bolest odsutnost komunikacije. Naš um, tijelo i duh s okolinom komuniciraju izmjenom tvari - kroz hranu, vodu i razne vrste zračenja. A najveći dio komunikacije odvija se kroz neobičan, a opet tako svakodnevni medij - svjetlost.
SVJETLOST ANTIKE
Stari Egipćani, Rimljani, Grci i druge velike civilizacije Staroga vijeka u velikoj su mjeri koristile svjetlo u medicini. Egipatski su znan- stvenici bili prvi koji su za liječenje koristili određene boje, tj. određeni dio spektra. Grci su prvi dokumentirali teoriju i praksu solarne terapije. Helio-polis, grčki Grad sunca, bio je slavan po svojim hramovima za liječenje u kojima se sunčevo svjetlo lomilo na spektralne komponte
(tj. boje), a svaka od njih korištena je za određeni medicinski problem. Ocem helio-terapije smatra se Herodota, grčkog znanstvenika iz 2. stoljeća koji je zapisao da je izlaganje suncu neophodno za osobe čije zdravlje treba popraviti, kao i za one koji trebaju dobiti na težini, no izvjesno je da je spoznaja o ljekovitim svojstvima sunčeva svjetla mnogo starija. Stari Grci su izlaganje suncu nazvali "heliosis" - helioza, po bogu Sunca Heliosu. Grčki znanstvenik Soranus iz Efesa (oko 110.g) preporučivao je heliozu za kronične bolesti kao što su epilepsija, paraliza, krvarenje, bolesti jednjaka, elefantiaza, bolesti mokraćnog mjehura i debljina. Kombinirao je sunčanje s različitim oblicima hidroterapije, kao što su kupanje u prirodnim izvorima ili moru. Grčki kirurg Antilus, koji je živio oko 300. godine, također je u svojim zapisima opisao terapiju suncem.
I Rimljani su vjerovali u iscjeljujuću moć sunca. Uklapala se u njihov sustav vjere u preventivnu medicinu, koji je bio raširen uglavnom zbog toga što je u Rimu manjkalo liječnika. Većina njih bili su iz Grčke ili iz Male Azije jer su se Rimljani nerado odlučivali za tu profesiju, niti je ona bila cijenjena. Zbog toga su se oslanjali na higijenu, vježbanje i sunčanje kao preventivu. Rimski znanstvenik Plinije stariji (23.-79. g.), veliki kritičar liječnika svoga doba, opisao je sunčanje kao najbolju od svih dobrobiti koje čovjek može sam za sebe učiniti, te se sunčao svakoga dana, nakon laganog ručka i poslije hladne kupke. Rimski filozof Kornelije Celzus preporučivao je izlaganje suncu slabim
ljudima, kao i predebelima ili onima koji pate od vodene bolesti. U svom radu "O medicini" Celzus kaže da suncu treba izlagati nadute dijelove, ali ne predugo u slučaju kad bolesnik dobije groznicu. Veliki arapski znanstvenik i filozof Ibn Sina ili Avicena (980.-1037.) preporučivao je sunčanje za astmu i išijas, kao i za nadutost, otekline i vodenu bolest. U slavnom djelu "Kanon medicine" Ibn Sina je opisao i različite načine sunčanja na morskom pijesku. S padom Rima i usponom kršćanstva terapija suncem je nestala. U Rimu i Grčkoj bila je povezana s obožavanjem boga Sunca a rani kršćani svim su se sredstvima borili protiv poganskih kultova Sunca i obožavanja Sunca u bilom kojem obliku. Tako je i znanje o iscjeljujućim moćima sunca nestalo iz kolektivne svijesti. Mračni Srednji vijek opravdao je svoje ime i sunčeva terapija gotovo je potpuno zaboravljena preko tisuću godina.
bglavac
irida
