Smrt

 

 

Nitko ne želi patiti. Danju i noću, čak i u snovima, instinktivno pokušavamo izbjeći čak i najmanju patnju. Ovo pokazuje da je trajno oslobođenje od patnje ono što zapravo duboko u sebi tražimo, iako toga nismo potpuno svjesni.

Postoje razdoblja u kojima smo oslobođeni tjelesne patnje i mentalnih boli, ali ona nikada ne potraju dulje. Ne treba puno da nam tijelo opet postane neudobno ili bolesno, a um poremećen brigama i nezadovolj- stvom. Kad god nadvladamo određeni problem, samo je pitanje vremena kad će neki novi zauzeti njegovo mjesto. Ovo pokazuje da, usprkos svojoj želji za traj- nim oslobođenjem od patnje, nikako ne uspijevamo postići to oslobođenje. Dokle god zablude ostaju u našim umovima, nećemo se moći potpuno osloboditi patnje. Možemo uživati u trenucima odmora, ali ubrzo će se naši problemi vratiti. Jedini način kojim konačno možemo privesti svoju patnju kraju je da slijedimo duhovni put. Kako u dubini svoga srca svatko želi potpunu slobodu od patnje, očito je da zapravo svatko treba slijediti duhovni put.

S obzirom na to da je naša želja za svjetovnim uži- cima toliko snažna, imamo malo ili nimalo zanima- nja za duhovnu praksu. S duhovnog je stanovišta taj manjak zanimanja za duhovnu praksu vrsta lijenosti koja se zove „lijenost vezanosti”. Dokle god imamo takvu lijenost, vrata oslobođenja za nas će ostati zatvo- rena, a posljedično tome i dalje ćemo proživljavati jade u ovom životu i beskrajne patnje iz života u život. Način na koji možemo nadvladati ovu lijenost je medi- tiranje na smrt.

Trebamo kontemplirati i meditirati na svoju smrt uvijek iznova, sve dok ne steknemo duboku spoznaju smrti. Iako na intelektualnoj razini svi znamo da ćemo na koncu umrijeti, naša svjesnost o smrti ostaje površna. S obzirom na to da nas intelektualno znanje ne dira u srce, svakog dana i dalje mislimo, „ Neću umrijeti danas, neću umrijeti danas.” Čak i na dan svoje smrti još uvijek razmišljamo o tome što ćemo raditi sljedeći dan ili tjedan. Ovaj um koji svakoga dana misli, „Neću umrijeti danas” nas zavarava – vodi nas u pogrešnom smjeru i uzrokuje da naš ljudski život postane isprazan. S druge strane, meditiranjem na smrt postupno ćemo zamijeniti tu varljivu misao, „Neću umrijeti danas”, nevarljivom mišlju, „Danas mogu umrijeti.” Um koji svakoga dana spontano misli, „Danas mogu umrijeti” je spoznaja smrti. Ova spoznaja je ona koja izravno iskor- jenjuje lijenost vezanosti i otvara vrata duhovnog puta.

Općenito govoreći, možda umremo danas, a možda i ne – to ne znamo. No ako svakoga dana mislimo,

„Danas možda neću umrijeti”, ta će nas misao zavarati zato što dolazi iz našeg neznanja; dok nas, ako umjesto toga svakog dana mislimo, „Danas mogu umrijeti”, ova misao neće zavarati zato što dolazi iz naše mudrosti. Ova će korisna misao spriječiti našu lijenost vezano- sti i potaknut će nas da se pripremimo za dobrostanje svojih bezbrojnih budućih života ili da uložimo veliki trud u stupanje na put do oslobođenja. Na ovaj ćemo način učiniti svoj ljudski život smislenim.

Da bismo meditirali na smrt, kontempliramo kako je naša smrt sigurna, a čas smrti krajnje neizvjestan. Zatim, trebamo shvatiti da nam u vrijeme smrti i nakon smrti samo duhovna praksa može pomoći.

 

SMRT JE SIGURNA

 

Smrt će sigurno doći i nema ničega što bi je moglo spri- ječiti. Kontempliramo:

Bez obzira na to gdje sam rođen, bilo to u sretnim ili nesretnim stanjima postojanja, na koncu ću morati umrijeti. Bilo da sam rođen u najsretnijim uvjetima samsare ili u najdubljem paklu, morat ću doživjeti smrt. Koliko god daleko otišao, nikada neću naći mjesto na kojemu se mogu sakriti od smrti, čak ni ako odem daleko u svemir, ili se zakopam duboko u zemlju.

Nitko tko je živio u prvom stoljeću nije živ još i danas, niti je itko iz drugog stoljeća, i tako dalje, ostao živ sve do danas. Preživjela su jedino njihova imena. Svi koji su živjeli prije dvjesto godina umrli su, a svi koji sada žive, za dvije stotine godina bit će mrtvi.

Kontemplirajući ove stavke, trebali bismo se upitati,

„Mogu li ja jedini nadživjeti smrt?”

Kad naša karma za proživljavanje ovog života bude pri kraju, nitko i ništa neće moći spriječiti našu smrt. Kad dođe vrijeme smrti, nećemo joj moći pobjeći. Kad bi bilo moguće spriječiti smrt pomoću vidovito- sti ili čudotvornih moći, oni koji su imali takve moći bili bi besmrtni, ali čak i vidovnjaci umiru. Najmoćniji monarsi koji su vladali ovim svijetom bili su bespo- moćni pred snagom smrti. Kralj zvijeri, lav, koji može ubiti slona, u trenu biva uništen kad se susretne s Gospodarom smrti. Čak ni milijarderi ne znaju kako izbjeći smrt. Oni je ne mogu omesti mitom, niti sebi kupiti vrijeme, govoreći, „Odgodiš li moju smrt, dat ću ti blago kakvo nisi ni sanjala.”

Smrt je neumoljiva i s njom se ne može pregovarati. Ona je nalik urušavanju velike planine u sva četiri smjera; nema načina da se njezino razaranje obuzda. Isto vrijedi i za starenje i bolest. Starost napreduje, kradom potkopavajući našu mladost, snagu i ljepotu. Iako gotovo i nismo svjesni tog procesa, on se već događa i ne može se obrnuti. Bolest uništava udobnost, moć i snagu naših tijela. Ukoliko nam liječnici pomo- gnu izliječiti prvu bolest, na njeno mjesto već dolazi druga, sve dok se, na kraju, bolest ne može izliječiti, i mi umremo. Ne može se pobjeći ni od bolesti ni od smrti. Ne možemo ih ublažiti bogatstvom niti upotri- jebiti čarobne moći kako bi ih uklonili. Svako pojedino biće na ovom svijetu mora propatiti starost, bolest i smrt.

Naš se životni vijek ne može produljiti i zapravo se neprestano skraćuje. Od trenutka začeća neumitno idemo prema smrti, baš kao što trkaći konj galopira prema cilju. No i trkaći konji ponekad uspore svoj ritam, ali u svojoj trci prema smrti mi nikada ne zastajemo, ni na trenutak. Naš život istječe i dok spavamo i dok smo budni. Svako se vozilo s vremena na vrijeme zaustav- lja i prekida putovanje, ali naš se životni vijek nikada ne prestaje skraćivati. U trenu nakon rođenja, dio je našega životnog vijeka već nestao. Živimo u samom zagrljaju smrti. Nakon rođenja nemamo slobode zastati ni na minutu. Hrlimo prema zagrljaju Gospodara smrti poput trkača na utrci. Možda mislimo da smo među živima, ali sam naš život je autoput smrti.

Pretpostavimo da nam liječnik objavi kako imamo neizlječivu bolest i da nam je preostalo tjedan dana života. Kad bi nam tada prijatelj ponudio fantastičan dar, poput dijamanta, novog automobila ili besplatnog ljetovanja, ne bismo se tome previše veselili. Ali, u stvarnosti, naša je sudbina upravo takva, jer svi patimo od smrtne bolesti. Kako je nesmotreno biti suviše zain- teresiran za prolazne užitke ovog kratkog života!

Ako nam je teško meditirati na smrt, možemo slušati sat koji otkucava i biti svjesni kako svaki otkucaj ozna- čava kraj jednog trenutka našeg života i približava nas smrti. Možemo zamisliti da Gospodar smrti živi neda- loko od nas i dok slušamo sat kako otkucava, možemo zamisliti sebe kako iz trenutka u trenutak kročimo prema smrti. Na taj ćemo način shvatiti kako putujemo prema smrti bez i trenutka odmora.

Naš je svijet prolazan kao jesenji oblaci, a naše su rođenje i smrt poput ulaska i izlaska glumca na pozor- nicu. Glumci često mijenjaju svoje kostime i svoje uloge, izlazeći na pozornicu pod mnogim različitim krinkama. Na isti način, živa bića stalno preuzimaju razne oblike i ulaze u nove svjetove. Ponekad su ljud- ska bića, ponekad životinje, a ponekad uđu u pakao. Trebali bismo razumjeti da životni vijek živih bića pro- lazi poput munje na nebu i nestaje brzo poput vode koja pada s visoke planine.

Smrt će doći bez obzira na to jesmo li našli vremena za duhovnu praksu ili ne. Iako je život kratak, ne bi bilo tako loše kada bismo imali mnogo vremena za duhovnu praksu, ali većina je našeg vremena zauzeta spavanjem, radom, jelom, kupovanjem, razgovorima i tako dalje, što ostavlja vrlo malo vremena za čistu duhovnu praksu. Naše se vrijeme lako potroši u bav- ljenju drugim poslovima, sve dok jednom, iznenada, ne umremo.

Stalno mislimo kako imamo mnogo vremena za duhovnu praksu, ali ako pobliže ispitamo svoj način života, vidjet ćemo da prođu dani i dani, a da se ozbilj- nije ne prihvatimo prakse. Ako ne nađemo vremena za čisto upuštanje u duhovnu praksu, u trenutku smrti osvrnut ćemo se na svoj život i shvatiti da nam je bio od slabe koristi. Međutim, ako meditiramo na smrt, razvit ćemo iskrenu želju za čistom praksom i prirodno ćemo početi prilagođavati svoj dnevni ritam tako da uključi barem malo vremena za praksu. Na kraju ćemo nalaziti više vremena za praksu nego za druge stvari.

Ako opetovano meditiramo na smrt možemo se pre- strašiti, ali nije dovoljno samo osjećati strah. Jednom kad smo razvili prikladan strah od toga da umremo nespremni, trebamo potražiti nešto što će nam pružiti stvarnu zaštitu. Putovi budućih života vrlo su dugi i nepoznati. Moramo proživljavati život za životom i ne možemo biti sigurni gdje ćemo se ponovno roditi

– hoćemo li morati slijediti putove u nesretna stanja postojanja ili putove u sretna područja. Nemamo nika- kve slobode ili neovisnosti, već moramo ići kamo god nas naša karma odvede. Stoga, trebamo pronaći nešto što će nam pokazati siguran put do budućih života, nešto što će nas usmjeriti prema ispravnim putovima i držati nas podalje od pogrešnih putova. Naša imovina i užici ovoga života ne mogu nas zaštititi. Budući da samo duhovna učenja otkrivaju besprijekoran put koji će nam pomoći i zaštititi nas u budućnosti, moramo uložiti trud tijelom, govorom i umom kako bismo u praksi primijenili duhovna učenja poput onih opisanih u ovoj knjizi. Jogin Milarepa je rekao:

Više je strahova u budućim životima nego u ovom. Jeste li pripremili nešto da vam pomogne? Ako se niste pripremili za svoje buduće živote, učinite to sada. Jedina je zaštita protiv tih strahova praksa svetih duhovnih učenja.

Razmislimo li o svom životu, vidjet ćemo da smo proži- vjeli mnogo godina bez zanimanja za duhovnu praksu, a da čak i sada, kada imamo želju za prakticiranjem, ipak, zbog lijenosti, ne prakticiramo čisto. Veliki uče- njak po imenu Gungtang je rekao:

Dvadeset sam godina proveo ne želeći prakticirati duhovna učenja. Sljedećih sam dvadeset godina proveo misleći kako mogu prakticirati kasnije. Tada sam proveo još dvadeset godina zaokupljen drugim stvarima i žaleći zbog činjenice što se nisam upustio u duhovnu praksu. To je priča o mom ispraznom ljudskom životu.

 

Ovo bi mogla biti naša životna priča, ali ako mediti- ramo na smrt, izbjeći ćemo traćenje dragocjenog ljud- skog života i težit ćemo tome da ga učinimo smislenim. Kontempliranjem ovih stavki trebali bismo duboko misliti: „Svakako ću umrijeti.” S obzirom na to da nam je u trenutku smrti samo duhovna praksa od stvarne pomoći, donosimo čvrstu odluku, „Moram duhovna učenja, Dharmu, primijeniti u praksi.” Kada nam se u umu snažno i jasno pojavi ova nova misao, zadržimo je jednousmjereno, bez distrakcija kako bismo se što više zbližili s tom mišlju, sve dok je više nikada ne smetnemo s uma.

 

VRIJEME NAŠE SMRTI JE NEIZVJESNO

 

Ponekad se zavaravamo misleći, „Mlad sam i stoga neću tako skoro umrijeti”, ali možemo vidjeti koliko je pogrešna ova misao ako samo promotrimo koliko mladih ljudi umre prije svojih roditelja. Ponekad mislimo, „Zdrav sam i stoga neću ubrzo umrijeti”, ali možemo vidjeti da ljudi koji su zdravi i koji se brinu za bolesne ponekad umru prije svojih pacijenata. Ljudi koji idu u posjet prijateljima u bolnicu mogu umrijeti prije njih u prometnoj nesreći, jer se smrt ne ograničava isključivo na one koji su stari ili bolesni. Netko tko je ujutro živ i zdrav može do popodne umrijeti, a onaj tko je dobro kad ode spavati može umrijeti prije nego što se ujutro probudi. Neki ljudi umru dok jedu, a drugi umru usred razgovora. Neki ljudi umru čim se rode.

Smrt može doći bez ikakva upozorenja. Taj nepri- jatelj može doći bilo kada, a često udara brzo, kad ga najmanje očekujemo. Može doći dok se vozimo na neku zabavu, dok uključujemo televizor, ili dok u sebi mislimo, „Neću umrijeti danas” i pravimo planove za ljetne praznike ili umirovljenje. Gospodar smrti može nam se prikrasti kao što se tamni oblaci kradom šire nebom. Ponekad je kada uđemo u kuću nebo vani čisto i jasno, a kada ponovno izađemo prekriveno oblacima. Na isti način, smrt može brzo baciti svoju sjenu na naš život.

Mnogo je više uvjeta koji pogoduju smrti nego opstanku. Iako je naša smrt sigurna, a životni vijek neo- dređen, ne bi bilo tako loše kad bi okolnosti koje vode smrti bile rijetke, ali ima nebrojeno mnogo vanjskih i unutarnjih okolnosti koje nam mogu donijeti smrt. Vanjska okolina uzrokuje smrt putem gladi, poplava, požara, potresa, zagađenja i tako dalje. Na sličan način, četiri unutarnja tjelesna elementa zemlje, vode, vatre i vjetra uzrokuju smrt ako se njihov međusobni sklad poremeti i jedan od njih se previše razvije. Kada su ovi unutarnji elementi u međusobnom skladu, za njih se kaže da su kao četiri zmije iste vrste i snage koje žive zajedno u miru, ali kada se sklad poremeti, to je kao da jedna zmija odjednom postane jača od ostalih i proždre ih, dok konačno i sama ne skapa od gladi.

Osim ovih neživih uzroka smrti i druga nam živa bića poput kradljivaca, neprijateljskih vojnika i divljih zvijeri također mogu donijeti smrt. Čak se i stvari koje ne smatramo prijetnjom,  o  kojima  razmišljamo  kao o nečemu što podržava i štiti naš život, poput naše kuće, automobila ili najboljeg prijatelja, mogu poka- zati kao uzroci naše smrti. Ljude ponekad zgnječe nji- hove kuće, ili umru nakon pada s vlastitih stepenica, a svakoga dana mnogo ljudi strada u svojim automo- bilima. Neki ljudi umiru na ljetovanjima, a neke ubiju njihovi hobiji i razonode, kao jahači koji su bačeni u svoju smrt. Sama hrana koju jedemo kako bi nahranili i održali svoj život, može biti uzrok smrti. Čak i naši prijatelji i ljubavnici mogu nehotice ili namjerno postati uzrocima naše smrti. U vijestima čitamo kako ljubav- nici ponekad ubiju jedni druge, a roditelji svoju djecu. Istražimo li pažljivo, nećemo moći pronaći niti jedan svjetovni užitak koji nije potencijalni uzrok smrti, i koji je isključivi uzrok ostanka na životu. Veliki je učenjak Nagarjuna rekao:

Održavamo svoj život usred tisuća okolnosti koje prijete smrću. Naša je životna sila poput plamena svijeće na vjetru koji se lako ugasi vjetrovima smrti koji pušu iz svih pravaca.

Svaka je osoba stvorila karmu da određeno vrijeme ostane u ovom životu, ali pošto se ne možemo sjetiti kakvu smo karmu stvorili, ne možemo znati ni točno trajanje svog sadašnjeg života. Moguće je da umremo preranom smrću i prije nego što ispunimo svoj životni vijek, zato što možemo iscrpiti svoje zasluge, uzroke dobre kobi, prije nego što smo iscrpili karmu koja odre- đuje naš životni vijek. Ako se to dogodi, obolimo do te mjere da nam liječnici ne mogu pomoći, ili otkrijemo da ne možemo doći do hrane i ostalih potrepština za održavanje života. Međutim, čak i ako se ozbiljno raz- bolimo, ako nam životni vijek nije istekao i još uvijek imamo zasluga, možemo naći sve uvjete neophodne za oporavak.

Ljudsko je tijelo vrlo krhko. Iako ima mnogo uzroka smrti, stanje ne bi bilo toliko loše da nam je tijelo snažno poput čelika, ali ono je nježno. Nisu potrebne puške i bombe da se uništi naše tijelo; može ga se uništiti i malom iglom. Kao što je Nagarjuna rekao:

Mnogo je uništitelja naše životne sile.

Naše je ljudsko tijelo poput mjehurića vode.

Baš kao što mjehurić vode pukne čim ga se dotakne, tako i jedna kapljica vode u srcu ili najmanja ogrebo- tina od otrovnog trna, može prouzročiti našu smrt. Nagarjuna je rekao da će do kraja ovog eona cijeli svje- tovni sustav nestati u vatri, i da od njega neće ostati ni pepeo. S obzirom na to da će cijeli univerzum postati prazan, nema ni potrebe reći kako će najbrže propasti ovo osjetljivo ljudsko tijelo.

Možemo razmotriti proces svog disanja i kako se nastavlja bez prekida između udisaja i izdisaja. Kada bi se prekinuo, umrli bismo. Ipak, čak i dok spavamo i naša pažnja više ne funkcionira, naše se disanje nastav- lja, iako u mnogim drugim pogledima nalikujemo lešu. Nagarjuna kaže: „To je najdivnija stvar!” Kada se ujutro probudimo trebali bismo se radovati, misleći,

„Kako je čudesno što je moje disanje održalo moj život dok sam spavao. Da je prestalo tijekom noći, sada bih bio mrtav.”

Promišljajući o tome kako je vrijeme naše smrti pot- puno neizvjesno i shvaćajući da nema nikakvog jam- stva da nećemo umrijeti još danas, trebali bismo, danju i noću, duboko misliti, „Možda umrem danas, možda umrem danas”. Meditirajući na ovaj osjećaj, doći ćemo do snažne odlučnosti:

Budući da ću ubrzo morati otići s ovoga svijeta, vezi- vanje za stvari ovoga života nema nikakvog smisla. Umjesto toga, primit ću k srcu pravu bit svog ljudskog života i iskreno se upustiti u duhovnu praksu.

Što to znači „upustiti se u duhovnu praksu”? Kad prakticiramo duhovna učenja koja su metode za kon- troliranje  naših  zabluda  kao  što  su  nekontrolirana želja, ljutnja i neznanje, upuštamo se u čistu duhovnu praksu, a to znači da slijedimo ispravan duhovni put. Čista duhovna praksa ima tri razine: (1) praksa osobe početnog dosega, (2) praksa osobe srednjeg dosega i

(3) praksa osobe velikog dosega. Detaljno objašnjenje ove tri razine nalazi se u knjigama Radostan put do sreće i Moderni budizam.

 

 

 

 

 

 

Slušajte dragocjeni zvuk školjke Dharme i kontempli- rajte i meditirajte na njegov smisao